Bog nije samo Stvoritelj ljudi, nego ga kršćani zovu i svojim Ocem.
Tu istinu naše vjere nam je otkrio sam jedinorođeni Očev Sin Isus Krist.
„Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: 'Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.'” (Lk 11,1)
Kao odgovor na tu molbu, Gospodin povjerava učenicima i svojoj Crkvi temeljnu kršćansku molitvu: Oče naš...
Sveti Luka donosi kraći tekst ove Gospodnje Molitve (pet prošnji).
„Kad molite, - reče Isus-, govorite: 'Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'“ (Lk 11,1-4)
Dok liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (sedam prošnji). „Vi, dakle, - reče Isus -, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!'“ (Mt 6,9-13). Zatim već vrlo rano, u bogoslužju Crkve bio je običaj da se Molitva Gospodnja zaključi doksologijom: hvalom i slavom. U opisu Didache glasi: „Jer tvoja je moć i slava u vjekove” (Didache, 8,2).
Apostolske uredbe dodaju na početku doksologije riječ „kraljevstvo” (Constitutiones Apostolicae, 7, 24, 1). I taj se oblik danas upotrebljava u ekumenskoj molitvi. Bizantska predaja poslije „slave” dodaje: „Oca i Sina i Svetoga Duha”.
Rimski misal proširuje posljednju prošnju izričitim spomenom iščekivanja „blažene nade” (Tit 2,13) i dolaska Isusa Krista Gospodina našega. Slijedi poklik zajednice koji preuzima doksologiju Apostolskih uredaba: „Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć”. Ova završna doksologija, uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslavu njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje.
I to je ponavljanje onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao u nebeskoj liturgiji (usp. Otk 1,6: 4,11; 5,13).
Knez ovoga svijeta lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: kraljevstvo, moć i slavu (usp. Lk 4,5-6). Krist, Gospodin, vraća ih svom i našem Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačnost dovršeno otajstvo spasenje i Bog bude sve u svima (usp. 1 Kor 15, 24-28).
I na kraju molitve riječ: Amen – „neka bude” – označava i naglašuje ono što sadrži molitva kojoj nas je Bog naučio. „Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja.“ (Tertulijan, De oratione, 1)
Kad nam je Gospodin Isus Krist predao ovaj oblik molitve, dodao je: „Ištite i dat će vam se” (Lk 11,9). Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva kršćanstva.
Stoga nakon što je pokazao kako su Psalmi glavna hrana kršćanske molitve i kako se slijevaju u prošnje Očenaša, aveti Augustin zaključuje:
„Pretražite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da nećete ništa naći što ne bi bilo sadržano u Gospodnjoj molitvi.” (Sv. Augustin, Epistulae, 130, 12, 22: RL 33, 502)
„Sva Pisma (Zakon, Proroci i Psalmi) ispunjena su u Kristu. Evanđelje je ta 'Radosna vijest'. Njen prvi navještaj sažeo je sv. Matej u Govoru na gori. Molitva Očenaša pak u središtu je tog navještaja. U tom okviru nalazi objašnjenje svaka prošnja molitve koju nam je Gospodin predao. Očenaš je najsavršenija molitva (...). U njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti, tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje.” (KKC 2763)
A sv. Toma Akvinski kaže: „Očenaš je najsavršenija molitva (...). u njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti. Tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje.“ (Summa Theologiae, II.-II., 83,9)
„Govor na gori je nauk života, Očenaš je molitva, ali u jednom i u drugom Duh Gospodnji daje nov oblik našim željama, tim nutarnjim snagama koje nam pokreću život. Tom novom životu Isus nas uči svojim riječima i poučava nas da ga ištemo molitvom. Od ispravnosti našeg moljenja ovisit će ispravnost našeg življenja u njemu.” (KKC 2764)
Ta molitva koja nam dolazi od Isusa doista je jedinstvena: ona je „Gospodnja”. S jedne strane, riječima ove molitve jedinorođeni Sin Božji predaje nam riječi koje je njemu dao Otac (usp. Iv 17,7). On je učitelj naše molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Riječ, on u svom čovječjem srcu poznaje potrebe svoje braće i sestara ljudi i objavljuje nam ih. On je uzor naše molitve.
„Međutim, Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanički ponavljamo. Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po riječi Božjoj, Duh Sveti je onaj koji uči djecu Božju da mole svoga Oca. Isus nam ne daje samo riječi naše sinovske molitve, nego nam istodobno daje i Duha po kojem ove riječi postaju u nama 'duh i život' (Iv 6,63). Štoviše, dokaz i mogućnost naše sinovske molitve jest to što je Otac 'odaslao u srca naša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!' (Gal 4,6). Budući da molitva izlaze naše želje pred Bogom, to je isti 'Onaj koji proniče srca', Otac, koji 'zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete' (Rim 8,27). Molitva Ocu našemu uključuje se u otajstvo poslanja Sina i Duha.” (KKC 2766)
Taj nerazdvojivi dar riječi Gospodnjih sadržanih u Očenašu i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika oživljuje, Crkva je primila i živjela od svojih početaka. Tako se posve kršćanske zajednice, umjesto „Osamnaest blagoslova” uobičajenih u židovskoj pobožnosti, „tri puta na dan” molile Molitvu Gospodnju (usp. Didache 8,3). Sv. Ivan Zlatousti kaže: „Gospodin nas uči da zajednički molimo za svu našu braću. On ne kaže „Oče moj” koji jesi na nebesima, nego „Oče naš” tako da naša molitva bude jedno dušna za cijelo Tijelo Crkve” (Homilia in Mathaeum, 19,4; PG 57,278 D). Zato je Molitva Gospodnja, prema Apostolskoj predaji, čvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi. U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih časova Božanskog časoslova. Njeno crkveno obilježje dolazi do punog izražaja u trima sakramentima uvođenja u kršćanstvo.
„U Krstu i Potvrdi predaja ('traditio') Molitve Gospodnje znači novo rađanje za božanski život. Budući da je kršćanska molitva govor Bogu Božjom riječju, oni koji su 'nanovo (...) rođeni (...) riječju Boga koji živi i ostaje' (1 Pt 1,23) uče se svog Oca zazivati riječju koju on uvijek uslišava. I oni to odsada mogu, jer im je pečat pomazanja Duha Svetoga neizbrisivo utisnut u srce, uši, usne, u cijelo njihovo sinovsko biće. Zato je većina otačkih tumačenja Očenaša upućena katekumenima i novokrštenicima. Kad Crkva moli Gospodnju molitvu, to je uvijek narod 'nanovo rođenih' koji moli i stječe milosrđe.” (KKC 2769)
Iznad svega u euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se očituje njen pun smisao i učinkovitost. Smještena između euharistijske molitve (anafore i pričesti, s jedne strane obnavlja sve prošnje i zazive izrečene tijekom epikleze, i s druge strane, kuća na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pričest predokus.
„U euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje također eshatonsko obilježje svojih prošnji. Ona je izrazita molitva 'posljednjih vremenâ', vremenâ spasenja koja su počela izlijevanjem Duha Svetoga, a koja će biti dovršena ponovnim dolaskom Gospodnjim. Za razliku od molitava Starog saveza, prošnje Očenaša zasnivaju se na otajstvu spasenja, koje je, jednom zauvijek, već ostvareno u raspetom i uskrslom Kristu.” (KKC 2771)
Iz te nepokolebljive vjere u Boga Oca izvire nada koja prožima svaku od sedam prošnji Očenaša. One su izražaj jecanja sadašnjeg vremena, vremena strpljivosti i iščekivanja u kojemu se „još ne očitava što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Euharistija i Očenaš smjeraju Gospodnjem dolasku „dok on ne dođe” (1 Kor 11,26).
Post je objavljen 23.10.2010. u 20:00 sati.