03.10.2010., nedjelja
GODINA A - 1. KORIZMENA NEDJELJA
|
PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) Korizma: vrijeme kušnje i obraćenja Bogu »Nato mu Isus reče: „Odstupi, Sotono, jer je pisano: 'Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!'”« (Mt 4,10) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Povijest ljudi počinje stvaranjem. Iz biblijskog izvještaja o stvaranju saznajemo da je Bog stvorio čovjeka na poseban način. (Tako je) čovjekovo tijelo uzeto od zemaljskog praha, a izravno od Boga ima dah života. »Jahve (Gospodin), Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.« (Post 2,7) Čovjek je, dakle, spoj zemlje i Božjega Duha pa stoga i sasvim povlašteno biće među svim stvorenjima. Na pozornicu svijeta stupa tek kad je za njega Bog uredio zemlju kao vrt u kojemu je imao uživati dok ne bi došao čas da se preseli u nebesku slavu. Zato psalmist sa zahvalnošću pjeva Boga za to njegovo divno stvorenje koje se naziva čovjek: »Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.« (Ps 8,6-7). Sva ta dobročinstva su obvezivala čovjeka da bude zahvalan svojemu Stvoritelju i Bogu. On je to neko vrijeme i priznavao. Sve su činjenice silile čovjeka da prizna Boga kao vrhovnog Gospodara. Ali uz biće od tijela i duše postoji i svijet samih duhova od kojih neki ohološću otpadoše od Boga.  Njihov predstavnik našao je način kako da se Božjem miljeniku, čovjeku, približi i da ga napastuje. Sotona se poslužio varkom i lažju da bi potakao čovjeka na samostalnost i neovisnost o Bogu. On reče ženi: »„Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Žena odgovori zmiji: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!” Nato će zmija ženi: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.”« (Post 3,1-5) Tako je Sotona prevario i zaveo čovjeka. Na taj način čovjek je sagriješio, a sve vanjske okolnosti tog događaja nisu važne za povijest spasenja. Kad je čovjek pokušao prekinuti vezu svoje ovisnosti od Boga, izgubio je Božje prijateljstvo. Tada je i u samom čovjeku nastao poremećaj odnosa između tijela i duha, a nered se protegao i u pravcu čovjek – priroda. »Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli.« (Post 3,7) Tako je povijest ljudskoga roda već od prvih početaka obilježena grijehom. Grijeh praroditelja nije upropastio samo njih nego i čitav njihov rod kao što su i sve povlastice bili primili za sve svoje potomstvo. Neprijateljstvo između »roda Sotone i roda žene« (usp. Post 3,15) trajat će do kraja svijeta, a tako i trpljenje koje će doseći svoj vrhunac smrću kao kazna i ispaštanje za grijeh. I naš je život neprestano sučeljenje s moćima zla i grijeha. Svaki put kad sagriješimo, obnavljamo grijeh svojih praroditelja. Griješiti ne znači drugo doli poput Adama i Eve svoje želje za samostalnošću i neovisnošću učiniti mjerilom života te živjeti kao da Bog ne postoji. To znači ne priznavati da smo djeca Božja, a to je nijekanje ovisnosti i ljubavi Bogu. Svi se rađamo u svijetu u kojem vlada grijeh sa svojim kobnim posljedicama: osuda i smrt. Stoga ne smijemo zatvarati oči pred tragičnim stanjem ljudskoga roda. Ali ne smijemo ni očajavati, jer Bog je toliko ljubio čovjeka da ga nije ostavio pod vlašću smrti kad je neposlušan izgubio Božje prijateljstvo već mu je u svojoj ljubavi milostivo pritekao u pomoć. Sin Božji je došao na ovaj svijet i sav ljudski rod pozvao na obraćenje i život. Prvi nas je čovjek – Adam upropastio, dok novi Adam – Krist nas je spasio. Grijeh je bio jedina zapreka našega spasenja, ali ga je Isus pobijedio svojom milošću. Milost uništava grijeh čovjeka i donosi ljudima dobra dragocjenija od onih koje su izgubili grijehom. »Ipak s darom milosti nije kao što je s prekršajem. Jer ako su prekršajem jednoga umrli svi, mnogo se obilnije izlila na sve milost Božja i dar dan milošću jednoga čovjeka, Isusa Krista.« (Rim 5,15) Prekršaj zapovijedi Božje i nepokornost prvoga Adama donijelo je osudu na sve ljude i svi smo postali grešnici. Izvršenje zapovijedi Božje i pokornost Kristova pribavila je opravdanje svim ljudima i svi smo postali pravednici. Tako Isus svojom poslušnošću s neizmjernim zaslugama, kojom trpi i umire na križu, pruža svim ljudima opravdanje pred Bogom i spasenje pod uvjetom da se krste. »Dakle, kao što je prekršajem jednoga osuđenje došlo na sve ljude, tako izvršenjem zapovijedi od jednoga dolazi na sve ljude opravdanje koje se sastoji u životu, jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici, tako će i pokornošću jednoga svi postati pravednici.« (Rim 5,18-19) Zatim svojim krštenjem u rijeci Jordanu sam Isus se posve uvrstio, kao novi Adam među nas grešne ljude i postao nama u svemu jednak osim u grijehu. Grijeha nije mogao imati, ali je naše grijehe uzeo na sebe i primio je izgled grešnika te izjavio da mu takvo krštenje dolikuje da bi nas spasio (usp. Mt 3,5). Osim izgleda grijeha još je nešto naš Gospodin primio na sebe, a da pri tome nije okrnjio svoju božansku čast. Budući da je Isus i pravi čovjek, dolikovalo je da bude kušan kao svatko od nas. Na poniženje kojemu se Sin Božji podvrgao utjelovljenjem (usp. Fil 2,7) spadalo je i iskušenje. Novi Adam je trebao pokazati staromu Adamu i svemu njegovu rodu kako se pobjeđuje svaka napast. I još više, On je svojom pobjedom imao pribaviti sličnu pobjedu svakome od nas. Tko nije kušan, ne pozna svoju slabost i ne zna gdje mora crpsti svoju snagu. Gospodin nije imao što naučiti od napasti, ali je htio nas poučiti i ohrabriti. Božanski vođa naš poslije pomazanja Duhom Svetim (usp. Lk 4,12) ide u pustinju gdje će se sukobiti sa zlim duhom. »Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao.« (Mt 4,1)  Franc Maitre: Iskušenje Isusa Krista Tako se ponovilo ono što se dogodilo u zemaljskome raju. Napasnik u svojoj drskosti i oholosti ide čak dotle da traži od Isusa da mu se pokloni, a za uzvrat mu obećava časti, moć i slavu ovoga svijeta. »Nato mu Isus reče: „Odstupi, Sotono, jer je pisano: 'Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinome služi!'”« (Mt 4,10) Isus odbija Sotonine napadaje kao što je to trebao učiniti i prvi čovjek. Prvi Adam je podlegao napasti, ali ovoga puta novi Adam – Krist je napasniku nanio potpuni poraz. Isus je sve napasti odbio riječima Sv. Pisma i time je i nama pokazao gdje ćemo naći snagu za borbu s napasnikom. Poznavanje, primjenjivanje i izvršavanje svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, najbolja je hrana za svaku dušu i najuspješniji lijek za svaki upliv nečistoga duha i svega onoga čime se on služi da nas izvuče iz kraljevstva milosti i privede u područje grijeha, da nas otme iz zagrljaja Božje ljubavi te stavi pod jaram zloće i neprijateljstva s Bogom. Korizma je vrijeme kad se sjećamo Kristovog četrdesetodnevnog boravka u pustinji prije javnog nastupa i njegove borbe s napasnikom. Danas je korizma vrijeme kada se kršćani pripravljaju na proslavu Kristove smrti i njegova uskrsnuća. Priprava svih kršćana na Uskrs ostvaruje se slušanjem Božje riječi i vježbanjem u kršćanskome životu. Svakog dana kršćanin je pozvan da postaje sličan Kristu, a to znači da se odriče zla i grijeha te s Isusom uskrsava na novi život. Korizmeni post i odricanje ne bi imalo smisla ako i mi poput Spasitelja ne poduzmemo borbu s kušnjama bilo koje vrste. Nije Isusov sljedbenik tko odmah podlegne svakoj napasti. Treba se oduprijeti napastima, odvratiti se od puta zla i krenuti putem istine, života i spasenja. To je smisao pokore i obraćenja koje nas vodi pomirenju s Bogom i otvaranju ljudima.  Botticelli: Kristovo iskušenje - dio freske iz Sikstinske kapele Tako korizmeno vrijeme može svakome kršćaninu biti od velike koristi da što dublje zaroni u Krista: to jest da ide njegovim putem prihvaćanja križa i što obilatijeg prožimanja njegovim Duhom ljubavi i sebedarja. To je vrijeme kada kršćani moraju prihvatiti svoj život u Crkvi kao zalaganje u nasljedovanju Krista i služenju ljudima u njegovu Duhu. To je vrijeme kada moramo postati svjesniji otajstva koje živimo i koje treba ravnati čitavim našim ponašanjem. Tražiti Gospodina i njemu se uvijek iznova obraćati jest uistinu prava pokora koja dobiva svoj izraz u svakidašnjem sebedarnom životu. Sve to nam omogućuje da prionemo i sudjelujemo u Isusovoj muci i njegovu uskrsnuću. A to ujedno znači imati udjela u njegovim patnjama i u njegovu životu, jer smo svi pozvani da s Kristom iz smrti prijeđemo u život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 2,7-9; 3, 1-7 Ps 51 (50) Rim 5,12-19 (ili 5,12-17. 19) Mt 4,1-11 |