23.10.2010., subota
12. DUH SVETI I RIJEČ BOŽJA
 Od početaka čovječanstva pa sve do „punine vremena” (Gal 4,4) združeno poslanje Očeve riječi i Duha skriveno je, ali je djelatno u povijesti spasenja ljudi i svijeta. Duh Božji pripravlja Mesijino vrijeme. Duh Sveti i Mesija, premda nisu još potpuno objavljeni u Starom zavjetu, već su obećani da budu očekivani i prihvaćeni u vrijeme svog objavljenja. Zato Crkva, kad god čita Stari Zavjet, istražuje što nam Duh, „koji je govorio po prorocima”, želi reći o Kristu. „Istražujte Pisma, jer vi sami mislite imati u njima život vječni. I ona su ta koja svjedoče za me. Pa ipak vi nećete da dođete k meni da primite život. ... Nemojte misliti da ću Vas ja tužiti Ocu! Vaš će tužitelj biti Mojsije, u koga se uzdate. Jer kad biste povjerovali Mojsiju, povjerovali biste i meni.” (Iv 5,39,40,45,46) „Ali njihovi su se umovi stvrdnuli. Do dana današnjeg, naime, isto pokrivalo ostaje kad se čita Stari zavjet, ne diže se; Krist ga uništava. štoviše, do danas kad se čita Mojsije, pokrivalo leži na njihovu srcu. ali, kad se tko obrati Gospodinu, diže se pokrivalo. A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A mi otkrivena lica odrazujemo slavu Gospodnju, jer nas Duh Gospodnji preobražava u sliku Gospodnju, u slavu uvijek veću.” (2 Kor 3,14-18). Pod „prorocima” vjera Crkve razumijeva sve one koje je Duh Sveti nadahnuo pri sastavljanju svetih knjiga, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Židovska predaja razlikuje Zakon (prvih pet knjiga ili Pentateuh). proroke (naše knjige zvane povijesne i proročke) i spise (nadasve mudronosne, posebice psalme). „Ovo je ono što sam vam rekao dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44). „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane (usp. Iv 20,31; 2Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16) – imaju Boga za autora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da – njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenima od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu. I tako je 'svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, karanje, ispravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen, za svako dobro djelo opremljen' (2 Tim 3,16-17 grčki)” (DV 11). Božja Riječ i Božji Dah početak su bitka i života svakoga stvorenja i svega stvorenoga. Zato Svetom Duhu dolikuje da vlada, posvećuje i oživljuje stvorenje, jer je Bog, istobitan Ocu i Sinu. Svetom Duhu pripada vlast nad životom i čast zato što, budući da je Bog, On u Ocu i Sinu čuva sve stvorenje. A što se čovjeka tiče, svojim ga je rukama Bog (Otac, Sin i Duh Sveti) oblikovao. Bog je u oblikovano tijelo čovjeka ucrtao svoju sliku, tako da i ono što je vidljivo nosi Božju sliku. Iznakažen grijehom i smrću, čovjek ostaje i dalje „na sliku Božju”, na sliku Sina, ali je lišen „slave Božje” (Rim 3,23), lišen je „sličnosti” s Bogom. Obećanje dato Abrahamu označuje početak ekonomije spasenja ljudskoga roda, na kraju koje će sam Sin uzeti „sliku” čovjeka i obnoviti je u „sličnosti” s Ocem dajući joj opet Slavu, Duha „životvornoga”. „I, doista, Riječ čovjekom postade i nastani se među nama. I motrismo slavu njegovu, slavu koju ima od Oca kao Jedinorođenac, pun milosti i istine.” (Iv 1,14) „On bijaše jednak Bogu i ne pridrža se biti kao Bog, nego se odreče i postade sluga i ljudima jednak. Njegov život bi život čovjekov; ponizi se i bi poslušan do smrti, do smrti na križu.” (Fil 2,6-8). Tako protiv svake ljudske nade, Bog Abrahamu obećava potomstvo kao plod vjere i moći Duha Svetoga. U njemu će biti blagoslovljeni svi narodi zemlje. „Zato se postaje baštinikom na osnovi vjere, da bude po milosti, te da tako obećanje bude osigurano svemu potomstvu; ne samo onomu koje ima Zakon, nego i koje ima vjeru kao Abraham. On je Otac nas sviju – kako stoji pisano: Postavio sam te za oca mnogih naroda – pred onim komu je povjerovao, pred Bogom koji oživljuje mrtvace i zove nestvarno da bude stvarno. Abraham protiv nade, oslonjen na nadu, povjerova, tako da postane ocem mnogih naroda prema onomu što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. On promotri potpunu obumrlost svoga tijela – bijaše otprilike stogodišnjak – i obumrlost Sarina krila i ne klonu u vjeri. Zbog Božjeg obećanja nevjera ga n pokoleba nego ga vjera ojača. On zahvali Bogu, potpuno uvjeren da je Bog kadar i izvršiti što je obećao. Zato mu se to i uračuna u pravednost.” (Rim 4,16-22) To potomstvo bit će Krist u kome će izlijevanje Duha Svetoga „raspršene Sinove Božje skupiti u jedno” (Iv 11,52). „A obećanja su dana Abrahamu i njegovu Potomku. Ne kaže se „i potomcima” kao o mnogima, nego kao o jednom: i njegovu Potomku; to je Krist.” (Gal 3,16) Vezujući se zakletvom, Bog se već tu obvezuje na dar svoga ljubljenoga Sina i na dar „Duha obećanja (...) koji pripravlja otkupljenje naroda što ga je Bog sebi stekao” (Ef 1,13-14). „On baš, koji nije poštedio svoga Sina, nego ga predao za sve nas, kako nam neće darovati i sve ostalo ujedno s njime?” (Rim 8,32). „Bog je, naime, tako ljubio svijet te je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nitko tko u nj vjeruje, nego da ima život vječni. Jer, Bog nije poslao svoga Sina da svijet osudi, nego da On spasi svijet” (Iv 3,16-17). Isto tako Bogojavljenja ili teofanije osvjetljuju put obećanja, tamo od patrijarha do Mojsija i Jošue i sve do viđenja kojima započinje poslanje velikih proroka. Kršćanska je predaja uvijek priznavala da se u tim teofanijama Riječ Božja dala vidjeti i čuti, da je u isti mah bila razotkrita i „zasjenjena” u oblaku Duha Svetoga. Ta se Božja pedagogija s ljudima pokazuje posebice u daru Zakona! Slovo Zakona bilo je dato kao „pedagog” koji ima Narod Božji dovesti do Krista (Gal 3,24). Pa ipak nemoć Zakona da spasi čovjeka lišena božanske „sličnosti” i rastuća spoznaja grijeha koja proizlazi iz Zakona, uzrokuju čežnju za Duhom Svetim. „A prije dolaska vjere bili smo u tamnici Zakona, zatvoreni do vremena kad se morala objaviti vjera. Stoga nas je Zakon držao u stezi do Krista, da budemo opravdani vjerom. I s dolaskom vjere nismo više pod stegom.” (Gal 3,23-25) „A znamo da sve što Zakon veli, govori obveznicima Zakona, da zanijeme svaka usta i da se cijeli svijet prizna krivim Bogu, nitko neće biti opravdan pred njim zbog djela Zakona. Zakonom se naime ostvaruje spoznaja grijeha. A sada se bez obzira na Zakon očitovala Božja pravednost za koju svjedoče Zakon i Proroci, ali pravednost Božja vjerom u Isusa Krista za sve vjernike.” (Rim 3,19-22) Zakon, znak obećanja i saveza, trebao je ravnati srcem i ustanovama odabranog Naroda proizašla iz Abrahamove vjere: „Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.” (Izl 19,5-6). Ali poslije Davida, Izrael podliježe napasti, da postane samo ljudsko kraljevstvo kao i drugi narodi. A Kraljevstvo Božje, koje je predmet obećanja data Davidu, bit će djelo Duha svetoga. Ono će pripadati siromasima u duhu. Zaboravljanje Zakona i nevjernost Savezu vode u smrt: to je izgnanstvo, koje je naoko neuspjeh obećanja. A zapravo to je također tajanstvena vjernost Boga spasitelja i početak obećane obnove, ali po Duhu Svetome. Trebalo je da Božji narod podnese to čišćenje. U Bojem naumu izgnanstvo već nosi sjenu križa, a Ostatak siromašnih koji se otud vraća jedan je od najprozirnijih pralikova Crkve. „Nato im on reče: 'O ljudi, bezumni i spora duha da vjerujete sve što Proroci bijahu rekli. Zar nije trebalo da to Krist pretrpi da uđe u svoju slavu?' I počevši od Mojsija i svih Proroka, protumači im što u svim Pismima stoji o njemu.” (Lk 24,25-27) U proroku Izaiji ocrtavaju se dva proročka pravca: jedan ističe očekivanje Mesije, drugi najavljuje novoga Duha. I oba se stječu u malom „Ostatku”, u narodu siromaha, koji u nadi iščekuje „utjehu Izraelovu” i „otkupljenje Jeruzalema” (Lk 2,25.38). Crte lica očekivanog Mesije počinju se isticati u knjizi o Emanuelu, a nadasve se razotkrivaju u pjesmama o Sluzi. Te pjesme najavljuju smisao Isusove muke i tako označuju način na koji će on izliti Duha Svetoga da bi oživio mnoštvo: ne izvana, nego preuzimajući naš „lik sluge”. Uzimajući na se našu smrt, on nam može priopćiti svoj vlastiti Duh života. Zato Krist svečano počinje proglas Radosne vijesti primjenjujući na se ovaj Izaijin iskaz (Iz 61,1-2): „Duh Gospodnji na meni je jer me Gospodin pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, slijepima vid, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.” (Lk 4,18-19) „Proročki tekstovi koji se izravno odnose na slanje Duha Svetoga proročanstva su kojima Bog govori srcu svoga naroda jezikom obećanja, s naglaskom na ljubavi i vjernosti, kojih će ispunjenje sveti Petar proglasiti u jutro Pedesetnice (usp. Dj 2,17-21). Prema tim obećanjima Duh Gospodnji će, u 'posljednja vremena', ljudima obnoviti srce urezujući u njih novi zakon; On će skupiti i pomiriti raspršene i podijeljene narode; On će preobraziti prvotno stvorenje, gdje će Bog stanovati s ljudima u miru.” (KKC 715) Duh Sveti će u vrijeme obećanja pripraviti narod „siromaha”, poniznih i blagih, posve predanih tajanstvenim planovima svoga Boga, siromaha koji pravdu iščekuju ne od ljudi nego od Mesije, Duh pripravlja Gospodinu „narod spreman” (Lk 1,17). U Ivanu Preteči Duh Sveti završava „govoriti po prorocima”. Ivan Krstitelj je „glas Tješitelja koji dolazi” (Iv 1,13). Ivanovo krštenje bilo je na obraćenje, a krštenje vodom i Duhom Svetim što će učiniti Mesija bit će novo rođenje ljudi u Bogu (Iv 3,5). |