08.10.2010., petak
BLAGOVIJEST 1
|
BLAGOVIJEST: NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO (Godina A) »Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.« (Lk 1,35)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagovijest je blagdan Utjelovljenja Sina Božjega, slavlje otajstva utjelovljene Božje Riječi s kojim počinje naše spasenje. Danas svoj pogled upravljamo na čin ljubavi Sina Božjega, koji je htio postati jedan od nas i na izvanrednu Marijinu vjeru koja joj je omogućila da postane Majkom Božjom. Marija iz Nazareta prva je od Boga primila poruku spasa i prva joj je vjerom odgovorila. Marija je zora spasenja preko koje nam sviće Dan Otkupljenja i Spasenja: Isus Krist, Sin Božji, koji je u njezinoj djevičanskoj i bezgrešnoj utrobi postao i Sin Čovječji. Mnogo stoljeća prije Utjelovljenja Sina Božjega već prorok Izaija govori o Mesiji koji će biti Emanuel: to jest Sa - nama – Bog, jer će se roditi od Djevice. »Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!« (Iz 7,14) U Mariji se to dogodilo na neslućen način koji nadilazi sve što bi čovjek mogao i zamisliti. Sam će Bog preko nje doći da nas spasi time što će njegov vječni Sin postati čovjekom da nas kroz svoju muku i smrt provede u svoje uskrsnuće. Njega je Marija u neoskvrnjenom krilu s ljubavlju nosila, da se tako vjerno ispuni ono što je bilo obećano sinovima Izraela i da se na neizreciv način jasno izvrši ono što su narodi očekivali. Izaija je to proročanstvo izrekao u teškim danima, kad je izgledalo da će se zauvijek ugasiti »svjetiljka« Davidove obitelji. Kralj Ahaz je već žrtvovao svoju djecu, a Jeruzalem zaposjeda neprijateljska vojska koja je došla uništiti Davidovu dinastiju. Izaija stupa pred kralja Ahaza i otvoreno mu kaže ako ne bude imao vjere u Boga održat se neće ni on niti njegovo kraljevstvo. I da bi pobudio kralju vjeru u Boga reče mu: »Zaišti od Jahve, Boga Svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visine.« (Iz 7,10) Bezbožni kralj Ahaz odbija pomoć odozgo s neba, jer nema vjere da se osloni samo na Boga. I tako prorok Izaija izriče to znamenito proroštvo o djevičanskom začeću i rođenju Sina Božjega, Emanuela: S nama Bog. Ta snažna prorokova riječ krije u sebi nešto veliko što nadilazi sve što se može zamisliti i što se nalazi iznad bilo kojeg znaka iz dubina podzemlja ili gore iz visina. U tom proročanstvu se rađa velika nada koju će proroci pojačati novim objavama, a psalmi opjevati u kraljevskom mesijanizmu o kojemu je već prorok Natan prorekao Davidu (usp. 2 Sam 7). Što je prorok Izaija nekada nagovijestio to se upravo danas dogodilo. Sve se to ispunilo u Isusu Kristu po Djevici Mariji. U tom jednostavnom činu što se zbio u Nazaretu vjera nam otkriva veliko otajstvo: Sin Božji se daruje ljudima i donosi im spasenje. Od tog časa Utjelovljenja Sina Božjega sve krvne žrtve bikova i jaraca Staroga Zavjeta, koje ne mogu ljude osloboditi od grijeha, nadomještene su poslušnošću i ljubavlju. »Zato Krist ulazeći u svijet veli: „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: 'Evo dolazim!' u svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!'”« (Heb 10,5-7) Ukoliko Biblija sadrži odgovor čovjeka na Božju objavu, njezina je glavna misao da je čovjek sretan samo ako vrši volju Božju. A vršenje Božje volje, u čemu se sastoji ljudska pravednosti i svetost, nije samo osobna stvar svakog pojedinca nego Krist s ponosom i radošću razglašuje pred svim ljudima Božju dobrotu i vjernost. Tako nam se stavlja pred oči kako Isus nije samo naš Veliki Svećenik nego i naša jedina spasonosna žrtva. Po Očevoj volji uzeo je ljudsko tijelo da njegovim žrtvovanjem dade Bogu čast koju mu ni izdaleka nisu mogle pružiti starozavjetne žrtve i da time ujedno i mi budemo jednom zauvijek posvećeni. »Tako ukida prvo da uspostavi drugo. Snagom te volje posvećeni smo prinosom tijela Isusa Krista jedanput zauvijek.« (Heb 10,9-10) U središtu tog događaja stoji jedna žena, ona najizvrsnija Žena (usp. Iv 2,4 i 19,26) koja je od vječnosti odabrana da bude prva i nezaobilazna suradnica božanskog plana spasenja. Ona je od Izaije prorokovana kao almah – djevica (usp. Iz 7,14), potomkinja kraljevske loze Davidove. Ime joj je Mirjam – Marija, a potiče iz neznatnog i zabitog gradića Nazareta u Galileji (usp. Iv 1,46). »U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.« (Lk 1,26-27). Anđeo je pozdravlja tako uzvišenim riječima koje ulijevaju strahopoštovanje: »Haire! Ave! Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!« (Lk 1,28). »Tako se na zemlji oglašuje prvi put mesijanska radost. O Ti, Keharitomene, Zamilovana, Milosti puna! U tim je riječima već označena Imakulata, Bezgrešna u otajstvenoj punini svojega božanskog izabranja, obučena u sjajnu svjetlost. „Gospodin s Tobom!” Bog je s Marijom koja je izabrani član ljudskoga roda da postane majka onoga koji će se zvati i biti Emanuel, to jest S – nama – Bog. Odsada će zauvijek, bez pokajanja i bez opoziva, Bog biti zajedno s čovječanstvom. Danas je postao s čovječanstvom jedno da ga spasi i da mu daruje svoga Sina, Otkupitelja. Marija je živo i konkretno jamstvo te spasiteljske nazočnosti Božje u čovječanstvu.« (Ivan Pavao II., na blagdan Navještenja, 25. ožujka 1981.) Novost toga pozdrava je u tome što je sada Božji poziv upravljen ženi: Mariji. U njoj će se ostvariti Novi Savez. Božji plan sklapanja tog Novog Saveza ispunit će se u Isusu Kristu. Marija je pozvana da u ime cijelog čovječanstva u vjeri prihvati i dade Bogu pristanak da bi se u njoj mogao utjeloviti Sin Božji i prebivati među nama. Danas je Marija pozvana da prva surađuje u tom slavlju radosti spasenja ljudskoga roda. Ona je početak novoga vremena početak radosti. Marija duboko živi starozavjetnu Božju riječ i shvaća već veliko poslanje na koje ju Bog – Jahve poziva. Ona treba dati svoj pristanak ne samo u ime svojeg židovskog naroda nego u ime svih naroda svih vremena kao kći sionska i duhovni Izrael. Ona je jezgro i početak novoga Božjega naroda, novoga Siona u kojem će se nastaniti Božja prisutnost. Marija se već ovdje pokazuje kao duboko kontemplativna duša koja razmišlja nad tom Božjom riječi. Ona »nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju« (LG 56). Aktivna je u svojoj vjeri. Stoga se zaista zbunila, smela u svojem siromaštvu i bijedi, prepala nad bezdanom otajstva pred kojim stoji i razmišlja. Bog je poziva i ona osjeća da mora dati slobodni, svjesni i spremni pristanak Božjem pozivu. Ali Bog koji poziva Mariju na tako velika djela dat će joj hrabrost, odvažnost i spremnost da to prihvati. Stoga anđeo joj reče: »Ne boj se Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.« (Lk 1,30-32) Marija je našla milost kod Boga jer je malena, neznatna i siromašna. Ona je ponizna djevica i milosti puna. Zato je Marija izabrana da postane početak novoga spašenoga naroda i da omogući ulazak Bogu u našu povijest da bi pobijedio neprijatelja i donio nam mir. Marija je pozvana da postane Majkom Mesije koji će svijetu donijeti mir i radost, svjetlo i život, pravdu i pravednost. Nebo i zemlja čekaju Marijin odgovor. »Nato će Marija anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji (…) Ta Bogu ništa nije nemoguće.”« (Lk 1,34-35. 37) Marija shvaća da se Mesija, Sin Božji, ne može začeti po prirodnom začeću sudjelovanjem muža, već samo Božjim zahvatom i zato će to Čedo biti sveto, jer će biti rođeno »ne od krvi, ni od volje tjelesne, niti od volje muževlje, nego od Boga!« (Iv 1,13) Tako je djevičansko začeće i rođenje Isusovo od Marije znamen vječnoga djevičanskoga rođenja Riječi od Oca i našega duhovnog rođenja iz »vode i Duha« (Iv 3,5), jer Isusa Krista ne treba prihvatiti po tijelu nego po Duhu Svetomu (usp. 2 Kor 5,16). Na to Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,32). U ovom najsvečanijem trenutku povijesti čovječanstva i svijeta, Marija se predstavlja kao »službenica Gospodnja« koja omogućuje Božjoj Riječi da se utjelovi i nastani među nama. U taj Marijin »Fiat: Neka mi bude!« Božja ljubav, Duh Sveti, izvor svakoga života, satkao je u njoj tijelo Sina Božjega. Marija daje svjesni i odgovorni pristanak u ime svega čovječanstva. Bio je to čin velike ljubavi i predanja svojega djevičanstva Bogu, ali nadasve čin poslušnosti i istinske vjere. To njezino potpuno predanje u vjeri Bogu bila je pretpostavka i put Marijinu božanskom majčinstvu. Puna vjere zače Krista u svome srcu, a zatim i u svome tijelu. Tijelo koje Isus uzima od Djevice Marije postaje novi Božji hram u kojem se svi mi ugrađujemo kao živo kamenje u izgradnji Božjeg kraljevstva, te euharistijski kruh koji daje život svijetu. Stoga Marija zbog svoje vjere postaje slika Crkve koja posebno u liturgiji sluša, prihvaća, časti i proglašava Božju riječ; razdaje je vjernicima kao kruh života da bi se i u njima Krist mogao ponovo utjeloviti i rasti do punine. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 7,10-14 Ps 40 (39) Heb 10,4-10 Lk 1,26-38 |