21.10.2010., četvrtak
BOGOJAVLJENJE (Godina A)
|
BOGOJAVLJENJE ISUS SE OBJAVLJUJE SVIM NARODIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina A)  »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.“« (Mt 2,1-2). Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nijedno drugo otajstvo Kristova života se ne slavi dvostrukim blagdanom kao njegovo rođenje. Valjda i zbog toga što se tada, prvi i jedini put, na zemlji pojavila osoba s dvije naravi i to tako daleke i oprečne kao što je Božja i ljudska narav. Razumljivo je, dakle, da jedan blagdan slavi više Božju, a drugi ima više u vidu ljudsku narav Isusove jedinstvene osobe. Prvi blagdan je nastao na Istoku i više odgovara njegovu shvaćanju, dok Zapad, naročito svojom pučkom pobožnošću, u Kristu gleda čovjeka, Dijete. I tako je u tada još složnoj i jedinstvenoj Crkvi izvršeno međusobno obogaćenje: Istok je preuzeo naš Božić, a mi smo dobili njihovo Bogojavljenje: »Epifania« ili »Teofania«. A to je zaista i smisao ove druge božićne svetkovine.  Kroz cijelo adventsko i božićno doba smo očekivali i proživljavali došašće Krista koji je došao kao Spasitelj svih naroda. Kao što je Bog kod izlaska iz Egipta išao pred svojim narodom u stupu od ognja (Izl 13,21) tako će se pojaviti i u obnovljenom Jeruzalemu. Kad poganski narodi osjete kakva im tmina pokriva duhove, tada će se Božja slava pojaviti i nad njima. Mi znamo kada i kako se to zbilo te stoga i slavimo Bogojavljenje, a slavit će ga do konca svijeta svi koje ne može zadovoljiti zemaljska tama i koji traže Božju svjetlost. Prorok Izaija, oslobođen starozavjetne uskogrudnosti, predviđa da će ta svjetlost biti za sve narode. On u duhu gleda kako nebrojeni narodi iz najudaljenijih krajeva zemlje dolaze u Jeruzalem s dragocijenim darovima i hvale Gospodina. Zaista divno viđenje koje se u Kristovoj Crkvi obistinilo daleko ljepše nego je to mogao zamišljati cijeli Stari Zavjet. »Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina. A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k istoku tvoga sjaja.« (Iz 6,1-3) Nema na zemlji grada niti ga može biti koje bi mogao posve obuhvatiti svu slavu Božju. Potpuno Bogojavljenje će se zbiti tek u nebesima kako je to vidio i opisao Ivan apostol u Knjizi Otkrivenja. Zato nebeskom Jeruzalemu ne treba ni sunce ni mjesec jer ga rasvjetljava Janje Božje. Slavu Božju u nebeskom Jeruzalemu mi možemo još mnogo manje zamisliti, nego je prorok Izaija mogao opaziti Kristovu objavu u Crkvi. Stoga se ne treba čuditi što mi »zemaljskom liturgijom sudjelujemo u predokusu kod one nebeske liturgije koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo, gdje zdesna Bogu sjedi Krist.« (SC 8) A za liturgiju, posebno na misnu žrtvu i hranu, priprema nas Biblija. Ona nam sve sadrži i pruža nam Krista, istoga ovdje i na nebu. Zato Pavao apostol, sužanj Krista Isusa za pogane, hoće prignuti koljena i klečeći zahvaliti Bogu na objavljenom Otajstvu Sina Božjega »koje ne bî obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja« (Ef 3,2-3). To Kristovo Otajstvo bilo je obilato naviješteno u Starom Zavjetu, onda po Duhu Svetom potpuno objavljeno apostolima i prorocima: »da su pogani subaštinici i „sutijelo” i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju« (Ef 3,6). Tako su po Evanđelju uz Židove i pogani postali subaštinici istih obećanja, ispunjenih u Kristu Isusu, jer s njima tvore jedno te isto otajstveno tijelo kojemu je Isus Glava. Savršenije Bogojavljenje, bilo Židovima bilo poganima, nije moglo biti pruženo i darovano. Njim se Bog ljudima nije samo objavio nego ih je i podigao k sebi. Bog je postao jedan od nas da mi svi postanemo Božji. Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Sveti nam prosvjetljuje um i srce te pomaže da sve dublje poniremo u tu poruku. Na nama je da je u život sprovedemo. Na taj način izneseno otajstvo Bogojavljenja je toliko uzvišeno da pravo ima sv. Pavao kada kaže da pred tim otajstvom se treba pokloniti. Tako prvijenci i zastupnici pogana dolaze da se poklone novorođenome Kralju – Bogu. Državni i vjerski poglavari izraelskog naroda, koji su znali da je Spasitelj obećan, nisu ga tražili. Stranci su ga tražili i našli su ga. »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda i dođosmo mu se pokloniti.”« (Mt 2,1-2). Kod poklona mudraca došlo je do punog izražaja ne samo preodabranje pogana nego i duhovna bijeda izabranog naroda koji samo zna reći drugima gdje se Mesija ima roditi, ali mu se predstavnici toga njegova naroda ne idu pokloniti. Skoro i bolje, jer bi se Božjem Sinu u tijelu i njihov kralj otišao »pokloniti« s mačem u ruci. Takvi smo mi ljudi kad zaboravimo kako je bilo naumljeno, obećano i izvedeno Bogojavljenje. Nije važno znati, a teško će se kada točno i doznati, kada su mudraci i od kuda došli, koja ih je zvijezda dovela u Betlehem, koliko ih je bilo i što su zapravo bili. Sve to previše istraživati značilo bi veću pažnju posvetiti njima nego njihovoj ulozi koja je u svakom Božjem planu daleko važnija od ljudi koji ga izvode. A kršćanska predaja već od sv. Ireneja (pri koncu 2. st.) vidi njihovo poklonstveno priznanje: Isusu su darovali zlato kao kralju, tamjan kao Bogu, miru kao čovjeku. »Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom i padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom.« (Mt 2,11). Sve je to Isus nama u Crkvi, posebno na oltaru, a jednom će biti u nebu. Tko tako doživi Bogojavljenje, onda od toga može živjeti do konačnog i vječnog Bogojavljenja koje je pripravljeno svima u nebeskom kraljevstvu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 60,1-6 Ps 72 (71) Ef 3,2-3a, 5-6 Mt 2,1-12 |