24.10.2010., nedjelja
I. - SMISAO I ZNAČENJE PRIJATELJSTVA
|
Jedno od najljepših iskustava čovjekova života jest prijateljstvo. O njemu nalazimo uzvišene misli u mudrim biblijskim izrekama: „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita. Tko je našao prijatelja, stekao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života....“ i slično. (Sir 6,14-16) U pravom prijateljstvu se stječu najdublja i najautentičnija iskustva života. Djeci je za prijateljstvo dosta imati susjeda s kim se može igrati ili nekoga s kim bi pošlo u školu. U mladosti, međutim, prijatelj je samo onaj komu se može otkriti dio vlastitog bića i s kojim se može rasti unaprijeđujući svoju osobnost. Bez prijatelja nijedna se osoba ne može razviti u potpuna i zrela čovjeka. 1. Prijateljstvo je put k ostvarenju životne sreće  Kao što nije lako izgraditi most, premostiti ponor ili rijeku, tako nije lako i jednostavno uspostaviti s nekom osobom prijateljstvo. Ono je moguće samo tamo gdje postoji otvorenost, iskrenost i s jedne i s druge strane, ali u isto vrijeme i određene kvalitete koje se mogu ponuditi, odnosno kvalitete za kojim se traga. Prijateljem se postaje prijateljujući s nekom osobom drugačijom od nas samih i kojoj se želimo povjeriti. Prijatelj je zapravo netko tko ti je drag i u čijem se društvu osjećaš ugodno. U društvu pravog prijatelja si spontan, baš onakav kakav jesi jer znaš da te on takvoga prihvaća. Pred prijateljam nemaš tajne i osjećaš se slobodan onako kao kad čovjeku padne kamen sa srca jer sve tvoje krivnje i nedostaci pred njim padaju u vodu. Prijatelju se u potpunosti povjeriš jer on sve razumije i uvijek ti kaže istinu bez ustručavanja i uljepšavanja. Prijatelj je uvijek na tvojoj strani i gleda te očima iz kojih zrači ljubav i dobrota prostrta poput bijela plašta preko tvojih slabosti. On je tu zato da se ti rastertetiš svega onoga što te pritišće i postaneš to što bi trebao biti. Prijateljev pogled je pogled Božjega gledanja tebe. Bog i prijatelj uvijek žele i traže tvoje dobro. Prijatelj je uistinu nebeska avantura na zemlji. Pravi prijatelj je zapravo milost Božja za čovjeka. Upravo one osobe koje su blokirane i teško uspostavljaju kontakte s drugim ljudima trebaju prijatelja, jer prijatelj je dar ljudske blizine čovjeku. Prijatelj je sloboda koja oslobađa čovjeka. Uz prijatelja lakše se dozrijeva i raste, uspješnije se nadvladavaju životne poteškoće, otporniji smo na vlastite slabosti i životna zastranjenja, lakše se prevladavaju kobni trenutci samoće, brže se prebrode krize. Svaki čovjek koji želi ići putem prijateljstva mora se osloboditi od triju napasti: egoizma, predrasuda i nezrelosti. Egoizam gazi temeljni zakon sreće, a to je zakon sebedarivanja. Oni koji misle samo na sebe, na svoju osobnu korist i kako ugoditi svojim prohtjevima, oni koji hoće uvijek biti u središtu pažnje, obično nisu sposobni za prava prijateljstva. Takve osobe moraju biti jače od svojih prohtjeva ako žele stupiti u prijateljstvo s drugim ljudima. Sve dok se ne očiste od svih tih loših sklonosti njihova prijateljstva će trpjeti lomove i krize. Ali unatoč svim tim manama i nedostatcima prijateljujući mogu postati bolji ljudi. Predrasude o drugim osobama nas također priječe na putu prijateljstva. Oni koji zadržavaju kriva mišljenja o drugim ili misle da su sami sebi dostatni, teško sklapaju prijateljstva. Oni se boje drugih ljudi jer u njima vide protivnike. Zato se uvijek brane od drugih smatrajući da ih druge osobe ugrožavaju, da loše o njima misle ili govore. A čak u svojim bolesnim fantazijama počnu drugima pripisivati i ono što je nemoguće, nestvarno ili neistinito. Ljudi s predrasudama se obično povlače ili prelaze u nerazumnu agresiju koja je kontinuirano opterećena sukobima. Nezrelost je isto tako jedna od zapreka na putu prijateljstva. Svojevrstan znak nezrelosti je ne znati čuvati tajnu (brbljavci), a najčešće su to svađe i intrige. Oni koji tvrdoglavo ostaju kod svoga mišljenja i stavova, bez ikakvih valjanih argumenata, prave razdore i onemogućavaju zajedništvo. Takve osobe teško stječu povjerenje drugih ljudi. Tko nema pouzdanja ni u koga najvjerojatnije je nezrela osoba koja previše očekuje od drugih. Ostaje činjenica da je iskustvo nepovjerenja jedno od najcrnjih iskustava života. Zrela osoba, naprotiv, jest osoba koja se uvijek i potpuno daruje drugima, ne očekujući ništa ni od koga. Zrela osoba ne traži ljubav, a ipak joj se ta ljubav daruje u izoblju; ne traži prijatelja, a ipak ih nalazi posvuda. Zato iskustvo povjerenja u prijatelja jest jedno od najpozitivnijih iskustava života. Kako je lijepo moći se nekomu potpuno povjeriti. Slika djeteta koje mirno počiva na rukama majke vrlo dobro izražava smisao mira, vedrine, spokojstva što ga osjeća onaj koji je našao osobu kojoj se može potpuno povjeriti. Na isti način lijepo je znati i ustanoviti da se netko pouzdaje u nas. Ta spoznaja čini dobro, ohrabruje, daje čovjeku krila za život. Prihvaćajući u slobodi drugoga, a osobito sloboda od egoizma, predrasuda i nezrelosti, prvi je preduvjet za dobro prijateljstvo. Ljudi mogu postati prijatelji samo ako se slobodno odluče i ako omoguće drugima slobodu. Prijatelji se ne drže grčevito jedan drugoga, ali jedan drugome ostaju uvijek vjerni. Prijateljstvo omogućuje mladu čovjeku iskustvo slobode u dvostrukom vidu: slobodan je u svojoj ljubavi za drugoga (partnera), drugome daje i garantira slobodu (ne uvjetuje). Prijateljstvo ne znači samo JA i TI, nego JA i MI. U ovom MI prijatelji kušaju što znači: biti tolerantan prema drugom, znati saslušati, biti spreman prihvaćati, povjeriti se i biti vrijedan povjerenja. Poštovati drugoga, znati se žrtvovati. Prijateljstvo nastqaje tada kad smo i mi spremni pružati ruku, ane samo očekivati da će nam ruka biti pružena. Te kreposti bitno obilježavaju istinsko prijateljstvo među ljudima. 2. Prijateljstvo među spolovima kao izraz kršćanske ljubavi  Da li je uopće moguće prijateljstvo između mladića i djevojke? Ima ih koji tvrde da ono nužno prerasta u zaljubljenost. Zaljubljenost se ipak razlikuje od prijateljstva iako s njima ima nešto i zajedničkoga. Taj osjećaj bismo najradije nazvali simpatija, neka toplina, duboko ljudsko i srdačno osjećanje za drugoga. U njemu nema nišata mračnoga. To osjećanje ne uznemiruje, ne postiđuje, ne uvjetuje. Ono je tu da usrećuje osobe. Ali postoji i nešto posebno, nešto što se dogodilo milijarde puta u povijesti, a događa se i u životu svakog čovjeka. U tom čudnom trenutku središte života jednog čovjeka nije više u njemu samome, nego u voljenoj osobi. U čovjeku tek ostaje osjećaj koji ne umije opisati. Najednom u takvom čovjeku navre misao u odnosu na ljubljenu osobu: ja s tobom želim graditi svoju budućnost. Eto to je zaljubljenost. Simpatija i zaljubljenost vode k ljubavi koja doseže vrhunac u okrenutostimladića i djevojke (muškarca i žene) jednoga drugome. Tu se aktivira treća sila: eros. Taj Eros je divovska snaga zaljubljenih. Njome se pobjeđuje u odlučujućoj bitki za ljubav ili se ostaje u egoizmu, najvećoj zapreki na putu do očovječenja. Ako je eros samo čin seksualnog zadovoljenja i upotreba tuđega tijela da bi sse umirio osjećaj vlastite požude, onda je rušilačka snaga koja razosobljuje, otuđuje i ostavlja za sobom prazninu. To je karikatura intimnih odnosa, izdaja ljubavi i njezina temeljnog poziva. Zato bi bilo potpuno pogrešno jednostavno reći: erotika je dobra, ona je sveta. Ona je stvaralčka snaga u nama. No, ona je ujedno strahovita zbog svoje sile. Kad se erotska privlačnost odvoji od sveukupnih ljudskih vrednota, a naročito kada se od ljudske erotike kao cjeline odvoji njezin najtjelesniji vid, spolno sjedinjenje, nenaslućeni ponori zla mogu se pojaviti ondje gdje se sve činilo nježnim i dražesnim. Kad se u tom ljudskom osjećaju misli na drugoga s poštovanjem i željom da se ni u čemu ne povrijedi, eros postaje stvaralačka snaga, dokazuje se na stotinu drugih načina prije negoli se dokaže u tijelu. Kada sazrije do kraja, tad i tijelo postane izraz ljubavi koja živi u srcu. Tijelo takvu ljubav ne izdaje, nego omogućuje njezino utjelovljenje. Mladi česti i nepraavedno brkaju pojmove zaljubljenost i prijateljstvo. Zaljubljenost je očaranost drugim. Druga osoba može biti bilo kakva, ona postaje najbolja za onoga tko se u nju zaljubio. Zaljubljenost i mane u voljenoj osobi pretvara u vrline, a divi se običnim glupostima. Zaljubljenost je poput zaraze, dođe odjednom i zahvati cijela čovjeka. To je izvanredno stanje, neka vrst blage zaluđenosti, veže druge uza se i vezuje se na druge. Ona je ljubav koja svojata do posesivnosti i u principu je ekskluzivna jer isključuje druge. Prijateljstvo je ljubav do slobode i ne trpi nikakvu ovisnost o drugome, podređenost ili nerealna stanja. Ono je snaga koja traži pravu osobu i nemirna je dok je ne nađe. Kod prijatelja sve je iskreno i jednostavno. Oni su zrele osobnosti ili k tome teže. Razlika između zaljubljenosti i prijateljstva je u tome što zaljubljenostobično prelazi u ljubav, partnerstvo ili brak, dok prijateljstvo ostaje dosljedno sebi: ne poznaje i ne priznaje podjele, nije mu bitna dob, fizička ljepota ili bilo kakvi interesi. Pravo prijateljstvo je postojanost, stijena, uporište i uvijek pouzdan životni oslonac. 3. Spolnost i odgovorno partnerstvo  Sve ima svoje vrijeme. Dođe tako i vrijeme kad čovjek osjeti potrebu da se nekome približi, da nekoga uzme za ruku ili zagrli kao dragu osobu vrijednu povjerenja. To vrijeme možemo nazvati vrijeme odgovornog partnerstva. To je vrijeme puno doživljaja, ushićenja, avantura, rizika i pravih ljubavi. Tako prije ili kasnije kod dojučerašnjih prijatelja pojavi se potreba za partnerstvom, a partnerstvo dođe u najužu vezu s prvim iskustvima na području seksualnosti. Ono najpozitivnije u seksualnosti osmislio je sam Bog, čovjekov Stvoritelj, na prvim stranicama Biblije. Tamo se kaže da Bog stvara sve dobro i svrhovito. I kad se Bog dao na stvaranje čovjeka i kad je stvorio Adama, priveo mu je sva stvorenja kako bi se osjetio sretnim što je gospodar na zemlji. No, Adam se nije osjećao sretnim u svekolikom stvaralačkom obilju, jer među svim stvorenjimanije našao niti jedno biće sebi slično. Tada Bog odluči stvoriti mu pomoć u biću koje će mu biti slično. I tako mu Bog stvori Evu. Tog trenutka stvoren je čovjek, sretan zbog svoje cjelovitosti. Cjelovitost usrećuje čovjeka! Od tada će na zemlji važiti nenadomjestiv zakon: da se ostvari čovjek u ovozemnom životu, nužno je da bude u svoje, to jest muško i žensko. Pa i za konačno čovjekovo ostvarenje u vječnosti nužno je biti u dvoje, aa taj Drugi jest Bog. „'Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva i ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku (...) Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnosti odgovornost ljubavi i zajedništva'. 'Na svoju sliku stvori Bog čovjeka (...) muško i žensko stvori ih' (Post 1,27); 'plodite se i množite' (Post 1,28); 'kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek' (Post 5,1-2).“ (KKC 2331) a) Spolnost kao način postojanja Želja za susretom duboka je potreba svakog muškarca i svake žene. Do tog iskustva dolaze mladići i djevojke po osjećajima radosti i strepnje od prvog trenutka kad se zagledaju i postanu jedno drugom simpatični do združenja u kojem postaju jedno tijelo i jedna duša. Spolna različitost jedan je od činitelja njihovog međusobnog obogaćivanja i ostvarivanja. „Spolnost obuhvaća sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše. Ona se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost voljenja i rađanja i, na općenitiji način, na sklonost sklapanju veza zajedništva s drugima.“ (KKC 2332) Bog nas po našem prirodniom ustrojstvu (spolnom određenju) poziva da otkrijemo smisao svoje spolnosti. Ona je sredstvo i veza jednog od najčvršćih oblika zajedništva među ljudima. „Svatko, muško i žensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet. Fizička, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerene su prema dobrima braka i razvoju obiteljskog života. Sklad bračnog para i društva dijelom ovisi od načina na koji su življeni komplementarnost, obostrana potreba i potpora između spolova.“ (KKC 2333) „'Stvorivši ljudsko biće kao muško i žensko, Bog je na jednak način daje osobno dostojanstvo muškarcu i ženi'. 'Čovjek je osoba, i to vrijedi jednako za muškarca kao i za ženu jer oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga'“ (KKC 2334) Po međusobnom darivanju muškarac i žena postaju sposobni za nešto veliko i stvaralačko: darivanje života. Kad bi prestala ta vrsta darivanja, prestalo bi svako ljudsko bivovanje na zemlji. Spolnost je čovjeku da ostvari zajedništvo koje će u ljubavi stvarati novi život. I zato je spolnost najefikasnija borba protiv smrti. „Jedan i drugi spol je, s jednakim dostojanstvom, iako na razlilčit način, slika Božje moći i nježnosti. Sjedinjenje muža i žene u braku jest jedan način nasljedovanja, u tijelu, Stvoriteljeve plemenitosti i plodnosti: 'Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu,, i bit će njih dvoje jedno tijelo' (Post 2,24). Iz tog sjedinjenja potječu sva pokoljenja čovječanstva.“ (KKC 2335) b) Partnerstvo i seksualnost Pubertet i adolescencija predstavljaju vrlo važnu fazu u razvoju čovjeka. Prijalaz iz djetinje dobi u mladenaštvo obilježen je među inim i određenim tenzijama na području seksualnosti koje su po sebi dio procesa dozrijevanja cjelokupne osobe. To je vrijeme u kojem mladi čovjek intenzivno biloški i fizički sazrijeva za seksualne prokreativne aktivnosti. Tada nagon za održavanjem vrste u čovjeku dobiva mogućnost potpunog realiziranja. Nastaje razdoblje partnerstva koje se sve više profilira kao specifičnost identiteta. Muškarci i žene postaju svjesni upućenosti jednih na druge. Ali za ostvarenje bračnog života i obitelji nije dostatna samo psihofizička zrelost nego i stvaranje okolnosti da ona može normalno funkcionirati bez rizika za bilo koga. Seksualnost, koliko god nosila u sebi određene elemente igre i zadovoljstva ne smije se svesti na igru i čistu zabavu. Prozbiljna je to stvarnost u čovjekovu životu da bi se prema njoj moglo ponašati nedgovorno. Ući u najdublje sfere ljudske osobnosti ili dopustiti da netko uđe u tvoje, ne može ne imati posljedice za čitav život ako se postupak ne strmoglavi. Zato svaka ozbiljna osoba, čak bez obzira na vjersko uvjerenje, zna i shvaća da se s osobnostima, ljudskom intimom i dušom ne može i ne smije poigravati. Dati se bez zadrške znači dati se zauvijek. Nije to kao kod nižih životinja koje se tjelesno darivaju i primaju, a zatim odlaze da se više nikd ne sastanu. U ljudskoj ljubavi postoji nešto više nego privremeno druženje viših životinja koje neko vrijeme zajedno borave dok ne odgoje potomstvo. Ne, nije tako kod čovjeka. Dva ljudska bića, muškarac i žena, žele jedno drugome posvema pripadati. Jedan od velikih rizika na području seksualnog odgoja mladeži jest zacijelo svijest da se osoba drugoga može posjedovati, da se njom može raspolagati ili još gore, da se njome može služiti poput stvari. Nije rijedak slučaj da takav pristup seksualnosti kod nekih ljudi, osobe doživljavaju kao manipulaciju vlastite osobnosti te instrumentaliziranje njih u svrhu zadovoljavanja poriva kojim se čovjek prepušta bez ozbiljnog sagledavanja posljedica. Da bi seksualnost postala sastavni dio čovjekova identiteta, njoj se mora pristupiti s najvećom ozbiljnošću. Seksualnost služi čovjeku, ane čovjek seksualnosti. Biološka seksualnost (upotreba spolnih organa) samo je dio sveukupnog osjećajnog života čovjeka koji kao i sve druge komponente osobnosti treba njegovati, odgajati, oplemenjivati kako bi osoba bila oslobođena animalnog i nagonaskog poriva bez intelektualnog nadzora nad njom. Seksualna zrelost čovjeka se postiže s vremenom poštivajući njoj svojstveni proces koji se ne smije silom ubrazavati, kao što se ne može siliti dozrijevanje voća a još se manje smije zeleno brati. Mladi u ovo vrijeme i na tom području nerijetko čine greške i prema sebi samima i prema onima koje se nemože pitati za mišljenje, a još manje za pristanak, odnosno eventualni plod ljubavi muškarca i žene (usp. Pranjić, M.; Stojić, A., Zov slobode, Zagreb, 1992., 94-113). Nije dovoljno osluškivati i pratiti biološki ritam seksualnih organa nego i ritam razvoja i potreba ličnosti. Nagonsko se tu mora poosobiti i ugraditiu sve ono što čini čovjeka čovjekom, a odnos među partnerima očovječiti da budu obostrano dobitnici, a ne igra iz koje će jedni izaći pobjeđeni a drugi pobjednici. Onaj tko svojata pravo na ljubav i seksualnost dužan je prethodno osigurati preduvjete za takav život i da će to pravo do kraja sačuvati čast vlastitog i partnerovog ljudskog dostojanstva. Stoga je nedopustivo imati pravo na seksualne odnose pod svaku cijenu, ane misliti na posljedice takvih čina. Nedostojno je čovjeka smatrati se zrlim za spolni život, a odnositi se nedgovorno kad se radi o partneru, odnosno trećoj osobi koja bi mogla biti pozvana na život. Srce ima svoje razloge što ih nijedan razum ne može posve shvatiti, a nije ni potrebno sa to shvati. No, kada se radi o tome da netko sebe posvema i zauvijek daruje drugome, takva odluka treba proizaći iz čitave osobe. Zbog toga se ne smije mimoići razum ni savjest. Čar ljubavi otvara oči da vide jedinsatvenu pojavu voljene osobe, ali ih može i zaslijepiti ako se površno zaustavi na osjetilnoj ili romantičnoj privrženosti drugome. c) Poziv na čistoću svaki je krštenik pozvan na čistoću života. Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka. Kršćanin je „zaodjenuo Krista“ (Gal 3,27), uzora svake čistoće. Svi su Kristovi vjernici pozvani da provode čist životr prema posebnom životnom stanju. U času Krštenja kršćanin se založio da će svoju osjećajnost živjeti u čistoći srca. Čistoća života mora razlikovati osobe u njihovim različitim životnim stanjima u koja ih je Božja providnost dovela. Neke osobe ostvaruju čistoću svojega života u djevičanstvu i posvećenom celibatu, što je izvrstan način da se čovjek nepodijeljena srca lakše preda jedino Bogu. Oženjene osobe pozvane su da žive bračnu čistoću. Ostaližive čistoću u izdržljivosti. A svi krštenici na način kako to za sve određuje moralni zakon, već prema tome jesu lli u braku ili nisu. Tri su, dakle, oblika kreposti čistoće: jedna je bračna, druga udovička i treća djevičanska. One se ne isključuju međusbno već nadopunjuju. „Zaručnici su pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u vjernosti i u nadi da će se primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u čistoći.“ (KKC 2350) Krepost čistoće, sadrži, dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara. Čista osoba odražava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Čovjek čista života ne podnosi ni dvostruki život niti dvostruki govor. „Čistoća izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi i time nutarnje čovjekovo jedinstvo u njegovu tjelesnom i duhovnom biću. Spolnost, kojom se očituje čovjekova pripadnsot tjelesnom i biološkom svijetu, postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neograničen uzajaman dar muža i žene.“ (KKC 2337) Čistoća života zahtjeva postizavanje gospodstva nad samim sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Ako čovjek zapovijeda svojim strastima, on postiže mir; ako li pak pušta da ga strasti zarobe, on postaje nesretan. „Čovjekovo dostojanstvo zahtjeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru, te jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili pod čisto vanjskim pritiskom. Do takva dostojanstva čovjek dolazi kada, oslobađajući se svakog robovanja strastima, ide za svojim ciljem odabirući u slobodi dobro te svojom umješnošću i zdušnošću nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva.“ (GS 17) Krepost čistoće usko ovisi o stožernoj kreposti umjerenosti koja ide za tim da razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti srca i duše. Tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja i oprijeti se napastima zla i grijehu nastojat će upotrebljavati potrebna sredstva za to: upoznati sebe, voditi askestski život već prema prilikama života u kojima se nalazi, slušati Božje zapovijedi, vježbati se u moralnim krepostima i biti vjeran molitvi. Gospodstvo nad samim sobom djelo je duga nastojanja i napora u životu. Nikad ne ožemo reći da smo ga stekli jednom za svagda i da se ne moramo više boriti. Ono predstavlja uvijek novu obavezu u svim razdobljima čovjekova života. „Čistoća poznaje zakone rasta, koji prolazi kroz stupnjeve obilježene nesavršenošću i vrlo često grijehom. Krepostan i čist čovjek 'izgrađuje se iz dana u dan brojnim slobodnim opredjeljenjima. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjewvima rasta'.“ (KKC 2343) Čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje čovjeka. Ona uključuje također i kulturni napor, jer postoji međuovisnost između rasta ljudske osobe i razvoja samoga društva. Čistoća života pretpostavlja isto tako poštivanje osobnih prava svakoga čovjeka, posebno pravo na obavijesti i odgoj u skladu s moralnim i duhovnim zahtjevima ljudskoga života. „Čistoća je moralna krepost. No, ona je i Božji dar, milost, plod Duha. Onomu koji je vodom Krštenja nanovo rođen Duh Sveti daje da nasljeduje Kristovu čistoću.“ (KKC 2345) Ljubav je „forma“ svih kreposti. Pod utjecajem ljubavi, čistoća života se očituje kao škola osobnog darivanja. Gospodstvo nad sobom usmjereno je na to darivanje sebe dreugome. Svaki čovjek koji živi čisto postaje za bližnjega svjedok Božje vjernosti i nježnosti. „Krepost čistoće razvija se u prijateljstvu. Ona upućuje učenika kako da nasljeduje i ide za Onim koji nas je izabrao za svoje prijatelje, dao se potpuno nama i čini nas dionicima svoga božanskog stanja. Čistoća je obećanje besmrtnosti. Čistoća se pokazuje naročito u prijateljstvu prema bližnjemu. Kada se gaji između osoba istog ili različitog spola, predstavlja veliko dobro za sve. Ona vodi duhovnom zajedništvu.“ (KKC 2347) 4. Zastranjivanja na području prijateljstva i partnerstva Najveća opasnost za čovjeka dolazi od banalnog instrumentaliziranja osjećaja i tjelesnosti. Tijelo kao objekt užitka dolazi u prvi plan, radoznalost zatvara unutarnje horizonte duha u tjesnac sve morbidnije erotiziranih fantazija, dok se konačno ne završi na koristoljubu. Seksualnost nije sama po sebi svrhom da bi služila samo neodgovornom uživanju i zadovoljavanju tjelesnim instinktima i strastima. „Bludnost je neuredna želja ili razuzdana naslada spolnog užitka. Spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja i sjedinjenja.“ (KKC 2351) „Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene izvan braka. Ono se teško protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvari mladi.“ (KKC 2353) Kada neka osoba traži spolni užitak u vlastitom samozadovoljavanju, takvi čini se nazivaju masturbacijom. „Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. 'U skladu sa stalnom predajom i crkveno Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi teško neuredan.' 'Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi.' Spolni se užitak tu traži izvan 'spolnog odnosa što ga traži moralni poredak i po kojem se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja'.“ (KKC 2352) Seksualnost je dar Stvoritelja ljudima, njegova suradnica u stvaranju svijeta i života, užitak i zadaća u isto vrijeme. Može biti izvorom radosti kad se ljudi njome odgovorno služe ili izvorom zla i destruktivne sile života, ovisno o njihovu slobodnom opredjeljenju. „Pornografija se sastoji u izvalčenju spolnih čina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokažu trećim osobama. Ona vrijeđa čistoću jer izopačuje bračni čin, intimni dar supružnika jednog drugome. Ona teško povrijeđuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavače, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt rudimentarne naslade i nedopuštenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teški prijestup. Građanske vlasti moraju spriječiti pšroizvodnju i širenje pornografskih proizvoda.“ (KKC 2354) Ima i onih koji zagovaraju potpunu seksualnu slobodu ne obazirući se na to što takva „sloboda“ ubire stravične žrtve među mladima i odraslima širom svijeta. „Prostitucija vrijeđa dostojanstvo osobe koja se prostituira svodeći je na spolni užitak što ga nudi. Onaj koji plaća teško griješi protiv samog sebe: oskvrnjuje čistoću na koju ga obvezuje Krštenje i kalja svoje tijelo, hram Duha Svetoga. Prostitucija je društvena rana. Obično pogađa žene, ali i muškarce, djecu i mlade u razvoju (u ova dva posljednja slučaja grijeh je, u isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek teško grešno odavati se prostituciji, ipak krivnja može biti umanjena uslijed bijede, ucjene i društvenog pritiska.“ (KKC 2355) U početku mladenaštva postoji napast da mladi sebe smatraju dovoljno zrelim te žđele odamh i prije vremena okusiti ono što ljepota i snaga stječu istom onda kad se ispune svi uvjeti da ljubav postane istinsko darivanje. Mladi se nepromišljeno zavaravaju kad se prepuštaju jakim spolnim instinktima, a zapostavljaju prave vrijednosti života. Krajnje je neodgovorno upotrebljavati seksualnost kao sredstvo da se drugoga osvoji i zaposjedne koristeči njegovo tijelo za užitak. „Silovanje znači nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krši i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijeđa pravo svakoga na poštovanje, slobodu, fizičku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tešku štetu koja može obilježiti žrtvu za cijeli život. U sebi je uvijek zao čin. Još je teže silovanje kad ga počine bliži srodnici (usp. rodoskrvnuće ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.“ (KKC 2356) Često se pojavljuje još jedno zastranjenje na području seksualnosti. Zove se travestizam (travestire = preobući se), a zapravo je sklonost mladića da odijeva žensku odjeću i da se ponaša kao žensko, te sklonost djevojke da se odijeva poput muškarca. Ovo zastranjenje nije tako teško otkloniti ako se povjeri kvalificiranoj osobi. Međutim ima takođr i ljudi (muškaraca i žena) kod kojih erotika nije upravljena drugom spolu nego spolu kojem sami pripadaju. Njihova spolnost je biološki određena, ali oni se nisu uspjeli razviti u cjelovite osobnosti. U razvoju se dodgodio neki zastoj, možda u doba mladenaštva, te ih je počeo privlačiti istospolni partner. Seksualnu privlačnost i aktivnost među muškarcima nazivamo homoseksualnošću, a među ženama lezbijstvom. „Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istog spola. Očituje se u vrlo razlilčitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto Pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, predaja je uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni'. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.“ (KKC 2357) Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne sklonosti i težnje. Takve osobe ne biraju same svoje homoseksualno stanje. Ta nastranost za većinu njih predstavlja pravu kušnju. Zato takve osobe treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavati će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Takve ljude ne valja prezirati, a još manje žigosati. Poželjno je da razgvovaraju s liječnikom, dušobrižnikom ili nekom razboritom i upućenom osobom, kako bi im se pomoglo da nađu rješenje. Te su osobe također pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja. „Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju,postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.“ (KKC 2359) Flert ili ljubavna igra jest površinska, izvanjska veza kojom se dodiruje drugoga bez dubljih i ozbiljnijih namjera za zajedničkim životom. Te male „igre s vatrom“ uzbudljive su, razdražuju i mladića i djevojku, ali ih mogu dovesti do neželjenih posljedica za život. Zaljubljivanje je nešto ozbiljnija faza prialženja čovjek adrugoj osobi. U središtu pažnje je još uvijek tjelesna partnerova pojava kao što su stas, kosa, oči, grudi, ramena, noge i sl. Zaljubljeni su slijepi za karakterne mane partnera i mogu biti više puta i u više osoba zaljubljeni. Zaljubljenost ne poznaje trud, napor, zadatke i obaveze. Ljubav je već dublji i ozbiljniji oblik pristajanja čovjeka uz drugug osobu. Uvažavaju se više duhovne kvalitete osobe koja se voli, jača veza i trajnost odnosa te odgovornost za osobu koja se u cijelosti doživljava. Ljubav nosi pečat razumnosti i oslanja se na zajednički doživljena iskustva života. Ona uvijek želi dobro druge osobe, kao i svoje vlastito. Čovjek koji uistinu ljubiželi ući s voljenom osobom u zajedništvo ljubavi i života. Samo takva ljubav donosi životnu sreću osobama koje se iskreno vole, njihovim obiteljima, narodu kojemu pripadaju i cijeloj Crkvi. Takvu ljubav Bog uvijek blagoslivlja najvećim i najljepšim darom ljubavi, odnosno djecom koja su plod te uzvišene ljubavi. |