23.10.2010., subota
2. IME MU JE OTAC, SIN I DUH SVETI
 Bog ima ime. On nije neka bezimena sila. Ime izriče bit, osobnu istovjetnost i smisao vlastita života. Svome narodu Izraelu Bog se objavio priopćujući mu svoje Ime. Otkriti svoje ime znači saopćiti se drugima, na neki način dati samoga sebe učinivši se pristupačnim, sposobnim biti dublje upoznat i osobno imenovan. Bog se objavljivao svome narodu postupno i pod raznim imenima, ali objava Božjeg Imena Mojsiju u teofaniji gorućeg grma uoči Izlaska i Saveza na Sinaju pokazalo se temeljnom objavom za Stari i Novi savez. „Bog poziva Mojsija iz grma koji gori ali ne sagorijeva, i kaže mu: 'Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev' (Izl 3,6). Bog je Bog otaca, onaj koji je pozvao i vodio patrijarhe na njihovim putima. Bog vjeran i milosrdan koji se sjeća i njih i svojih obećanja, koji dolazi da njihove potomke oslobodi iz ropstva. On je Bog koji iznad prostora i vremena, to može i hoće i koji će, da ostvari taj naum, pokrenuti svoju svemoć.” (KKC 205) Objavljujući svoje tajnovito ime JHVH, „Ja sam onaj koji jest” ili „Ja sam onaj koji jesam” („Jesam koji jesam”), Bog kaže tko je on i kojim ga imenom treba nazivati. To je Božansko ime tajnovito kao što je i sam Bog tajna. On je „skriveni Bog” (Iz 45,15), ime mu je neizrecivo, a ujedno je Bog koji se približava ljudima. „Mojsije reče Bogu: 'Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? - što ću im odgovoriti?' 'Ja sam koji jesam', reče Bog Mojsiju. I nastavi: 'Ovako kaži Izraelcima: "Ja jesam" posla me k vama (...). To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena' (Izl 3,13-15).” Objavljujući svoje ime „Ja jesam” Bog se objavljuje kao Bog koji je uvijek tu, prisutan uza svoj narod da ga spasi. Objavljujući svoje ime Bog ujedno objavljuje svoju vjernost koja je odvijeka i dovijeka, koja vrijedi za prošlost: „Ja sam Bog tvojih otaca” (Izl 3,6) i za budućnost: „Ja ću biti s tobom” (Izl 3,12). „Suočen s tom privlačnom i tajnovitom prisutnošću Božjom, čovjek otkriva svoju neznatnost. Pred gorućim grmom Mojsije skida svoju obuću i pokriva si lice u suočenju s božanskom svetošću. Pred slavom triput svetoga Boga Izaija uzvikuje: 'Jao meni, propadoh, jer sam čovjek nečistih usana' (Iz 6,5). Pred božanskim znakovima koje Isus čini, Petar uzvikuje: 'Idi od mene, Gospodine, jer sam grešnik' (Lk 5,8). Ali budući da je svet, Bog može čovjeku, koji se pred njim otkriva kao grešnik, oprostiti: 'Neću više gnjevu dati maha (...) Ja sam Bog, a ne čovjek, Svetac posred tebe' (Hoš 11,9). Isto će reći apostol Ivan: 'Umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje, jer Bog je veći od našega srca i znade sve' (1 Iv 3,19-20).” (KKC 208) Zato iz poštovanja prema njegovoj svetosti izraelski narod ne izgovara ime Božje. Kad se čita Sveto pismo, objavljeno se Ime zamjenjuje božanskim naslovom „Gospodin” (Adonai, u grčkom Kyrios). Tim će se naslovom klicati Isusovom božanstvu: „Isus je Gospodin”. Objava neizrecivog imena „Ja sam onaj koji jesam” sadrži dakle istinu da jedino Bog JEST. A to znači da je jedino Bog punina bitka i svakog savršenstva, bez početka i kraja. Dok sva stvorenja primaju od njega sve što jesu i što imaju, jedino Bog je sam svoj bitak i od sebe jest sve što jest. „Nakon grijeha kojim se Izrael odvratio od Boga da se klanja zlatnome teletu, Bog sluša Mojsijevo posredovanje i prihvaća da stupa usred nevjernog naroda očitujući tako svoju ljubav. Mojsiju koji moli da vidi njegovu Slavu, Bog odgovara: 'Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj i pred tobom ću izustiti svoje ime JHVH' (Izl 33,18-19). I Gospodin prođe ispred Mojsija i objavi: 'JHVH, JHVH, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću' (Izl 34,5-6). Mojsije tada ispovjedi Gospodina kao Boga koji prašta.” (KKC 210) „Božansko ime 'Ja jesam' ili 'On jest' izražava vjernost Boga koji unatoč grešnoj ljudskoj nevjernosti i kazni koju zaslužuje 'iskazuje milost tisućama' (Izl 34,7). Bog objavljuje da je 'bogat milosrđem' (Ef 2,4) te ide dotle da predaje svoga vlastitog Sina. Dajući svoj život da nas oslobodi od grijeha, Isus će otkriti da i on sam nosi to božansko ime: 'Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam' (Iv 8,28).” (KKC 211) Tijekom svoje povijesti Izrael je mogao otkriti da je Bog imao samo jedan razlog što mu se objavio i što ga je između svih naroda izabrao da bude njegov narod, a to je: ničim zaslužena ljubav Božja. A zahvaljujući prorocima, Izrael je shvatio da ga Bog iz ljubavi nikada nije prestao spasavati i praštati mu nevjeru i grijehe. „Božja se ljubav prema Izraelu uspoređuje s ljubavlju oca prema sinu, i jača je od majčinske ljubavi prema djeci. Bog ljubi svoj narod više nego muž svoju ženu; Božja će ljubav pobijediti i najgoru nevjeru; ići će do najdragocjenijeg dara: 'Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca' (Iv 3,16).” (KKC 219) Sveti Ivan ide i dalje kad kaže: „Bog je ljubav” (1 Iv 4,8;16). Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najintimniju tajnu – da je sam vječna razmjena ljubavi: Oca, Sina i Duha Svetoga, i da je nas odredio da sudjelujemo u toj ljubavi. U mnogim religijama Bog je zazivan kao „Otac”. Božanstvo se često smatra „ocem bogova i ljudi”. U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Još više Bog je otac Izraelu svome „prvorođencu” (Izl 4,22) – zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja (2 Sam 7,14). Međutim Bog je osobito „Otac života”, siročadi i udovica, koji žive pod zaštitom njegove ljubavi. „Označujući Boga imenom 'Otac' govor vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i nježna brižnost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva (usp. Iz 66,13; Ps 131,2) koja još više izražava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje također da su roditelji pogrešivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao što je to Bog.” (KKC 239) Isus je objavio da je Bog „Otac” u nečuvenom smislu. Nije to tek kao Stvoritelj. On je vječno Otac u odnosu prema svome jedinorođenom Sinu. A Isus je opet Sin samo u odnosu prema Ocu. „Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27). Zato apostoli ispovijedaju isusa Krista kao „Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog” (Iv 1,1), kao „sliku nevidljivoga Boga” (Kol 1,5), kao „odsjaj Slave i otisak Bića njegova” (Heb 1,3). Stoga je drugi opći sabor u Carigradu 381. Godine ispovjedio da je Isus „jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren i istobitan s Ocem”. Kršćani su kršteni „u ime”, ne u „imena”, Oca i Sina i Duha Svetoga, jer samo je jedan Bog, Svemogući Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti: Presveto Trojstvo. Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor sviju drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u „redu vjerskih istina”. Sva povijest spasenja samo je povijest objavljivanja pravog i jedinog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga koji ponizuje i ujedinjuje sa sobom ljude koji su se odvratili od grijeha. |