11.10.2010., ponedjeljak
POKORNIČKO BOGOSLUŽJE
|
POKORNIČKO BOGOSLUŽJE Ispovijed: priznanje grijeha  Isus poziva na obraćenje sve ljude. Taj poziv je bitna sastojnica navještaja o Kraljevstvu: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onim ljudima koji još ne poznaju Isusa Krista i njegova Evanđelja. Zato je Krštenje poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja čovjeka. Upravo vjerom u radosnu vijest i krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje grijeha i dar novoga života u Bogu. Međutim, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja »u svome krilu obuhvaća grešnike« i koja, »u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu« (LG 8). To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je »raskajanog srca« (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio. O tome svjedoči obraćenje sv. Petra apostola nakon trostrukoga zatajenja svoga Učitelja. Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u Petru suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova Uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema Kristu. Zato ovo drugo obraćenje ima i zajedničku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: „Obrati se!” (Otk 2,5,16). Isusov poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi se prvenstveno na vanjska djela (kao što su »kostrijet i pepeo«, postovi i mrtvljenja), već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Bez unutarnjeg obraćenja sva vanjska pokornička djela ostaju neplodna i lažna. Unutarnje obraćenje čovjeka, naprotiv teži da izrazi taj stav srca i duše vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore. »Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćenje Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali muka duha (animi cruciatus) i skrušenje srca (compunctio cordis) (KKC 431). Treba stoga da Bog čovjeku dade novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti u nama, koja nam srca vraća Bogu. Bog nam uvijek daje snage da počnemo iznova. Čovjekovo se srce obraća Bogu gledajući u Onoga koga su naši grijesi proboli. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega zauvijek odijeljeno. Grijeh je prije svega uvreda Bogu i prekid zajedništva ljubavi i suživota sa Presvetim Trojstvom. Ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom, odnosno ranjava svu našu braću i sestre u vjeri. Zato i obraćenje grešnika obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom. I to se sve u sakramentu Pokore i pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje. Stoga pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom. »Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao »drugu dasku spasa nakon gubitka milosti«. (KKC 1446). Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spasenja ljudi. Radi toga »ispit savjesti« koji se traži kao priprava za sakrament pomirenja potreban je kao nužni preduvjet priznavanja grijeha i radi odgoja u ispravnosti i čistoći ćudoredne savjesti pokornika.  Pietro Longhi-Ispovijed »Ipak najbitniji čin pokore jest pokornikovo pokajanje, naime jasno i odlučno odbacivanje počinjenoga grijeha, a istodobno odlučnost da ga više neće počiniti zbog ljubavi što je ima prema Bogu i koja se rađa s kajanjem.« (RP 31) Zato osobna »ispovijed grijeha je liturgijski čin« i znak susreta grešnika s posredništvom Crkve u osobi službenika s Bogom ljubavi i milosrđa, odnosno povratak rasipnog sina u zagrljaj svojega Oca. (RP 31). Osobno pomireni čovjek s Bogom postaje novi čovjek pomiren sam sa sobom koji se pomiruje s braćom, s Crkvom i sa svime stvorenim i tako se rađa pomireni svijet. |