08.10.2010., petak
BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA
|
15. RUJNA BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA SPOMENDAN »Uz križ Isusov stajahu majka njegova, (…) Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika koga je ljubio, reče majci: „Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!”« (Iv 19,25-27) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne usko je povezan s Blagdanom Uzvišenja sv. Križa. Misterij Križa na Golgoti može se samo u potpunosti shvatiti i razumjeti ako ga promatramo kroz misterij probodenog Srca mačem boli Majke Raspetoga Krista. Smrt je nemili i tužni događaj za sve ljude, a najteže nas pogađa smrt naših najbližih i najdražih u obitelji. Marija je živjela na ovoj zemlji i prolazila je kroz ovu »dolinu suza« gledajući bol, tugu, žalost i smrt na sve strane oko sebe. Doživjela je smrt svojih milih i dragih roditelja Ane i Joakima i smrt svoga »pravednog muža« Josipa, ali smrt predragoga Sina Isusa za nju posta môre boli. Zato riječ Božja današnjeg Bogoslužja naglašuje taj »ljudski« vid muke Marijine. U njezinom majčinskom srcu odražava se sva bol »ljudskoga srca« Sina, koji je Bog i čovjek. »Krist je u dane svoga zemaljskoga života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti.« (Heb 5,7-8) To je Krist koji skupa sa svojom Žalosnom Majkom prikazuje svoje molitve i prošnje Bogu Ocu za ljude, za čovječanstvo koje je uronjeno u »bezdan grijeha i zla« i svakojakih muka, bijeda i nevolja. On se neprestano moli Ocu za spasenje svijeta, za izgradnju novoga i boljega čovječanstva preporođena u ljubavi Božjoj i u ljubavi Srca njegove i naše Majke Marije. »I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja - proglašen od Boga velikim svećenikom po redu Melkisedekovu.« (Heb 5,7-9). A skupa s njim, Sinom, također i Majka nauči slušati, ona koja je već na početku spasenja rekla anđelu navještenja: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj« (Lk 1,38). »Stoga s pravom sveti Oci drže - govori Drugi Vatikanski Sabor - da Marija nije bila potpuno pasivna oruđe u Božjim rukama, nego da je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju. Jer je ona, kako kaže sv. Irenej „slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskome rodu”. Zato brojni stari Oci u svojemu propovijedanju rado s njim tvrde da je „uzao Evine neposlušnosti bio razriješen Marijinom poslušnošću; što je svezala djevica Eva svojom nevjerom, da je to Djevica Marija razriješila vjerom”, i učinivši usporedbu s Evom, Mariju zovu „majkom živih” i češće tvrde: „Smrt po Evi, život po Mariji”.« (LG 56) To sjedinjenje Majke sa Sinom u djelu spasenja očituje se od časa Kristova djevičanskog začeća pa sve do Njegove smrti na križu. »Tako je i Blažena Djevica napredovala na putu vjere i vjerno je sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa, gdje je, ne bez Božjeg nacrta, stajala (usp. Iv 19,25), sa svojim Jedinorođencem mnogo trpjela i s materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje žrtve koju je sama rodila; i napokon ju je sam Krist Isus, dok je na križu umirao, kao majku dao učeniku ovim riječima: „Ženo, evo ti sina” (usp. Iv 19,26-27)«. Stoga »Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela Život, priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. (…) Ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenje, dapače je „uistinu majka udova (Kristovih)… jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave”« (LG 53). Prema tome Blažena Djevica Marija »time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti« (LG 61) baš onoga časa kada je Isus s križa rekao učeniku: „Evo ti majke!” (Iv 19,27). »Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te je Katolička Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu majku.« (LG 53) Okolnosti u kojima je Otkupitelj i Spasitelj svijeta proglasio to Marijino sveopće majčinstvo pokazuje koju je važnost On sam tome pridavao. Evanđelist Ivan napominje da je nakon tih riječi Isus osjećao da je sve završeno. Bio je to posljednji i vrhunski dar što je Krist, kao plod svoje žrtve, čovječanstvu darovao svoju majku Mariju. Kad ljudi prije smrti ostavljaju svoje oporuke, obično raspoređuju kome će pripasti njihovo imanje. Tako i Isus nije htio umrijeti bez oporuke. Iako On nije imao nikakve ovozemaljskog posjeda, ipak je dao Crkvi svojoj Zaručnici sama sebe u Euharistiji na posljednjoj večeri i svoju Majku Mariju svima nama za majku u onoj milosti koju je zaslužio na križu.  »To je iskaz ljubavi kojim je okrunio svoje otkupiteljsko djelo. Moleći od svoje majke da odsada postupa s ljubljenim njegovim učenikom kao sa Sinom, Isus je poziva da prihvati njegovu žrtvu te kao izraz toga prihvata preuzme novo majčinstvo. On, kao Spasitelj svega čovječanstva, proširuje do najveće mogućnosti i majčinstvo svoje majke. Za to odabire Ivana da bude znak svih njegovih učenika koje ljubi. Tim činom izražava kako je to što nam je darovao svoju majku znak njegove posebne ljubavi kojom sebi prigrljuje sve svoje učenike , to jest sve kršćane i sve ljude. Osim toga, darujući svoju majku baš određenom pojedincu, Isus očituje svoju volju: Marija je majka ne samo svih njegovih učenika nego svakoga napose, kao što je Sinom postao Ivan koji je preuzeo samo njegovo, Isusovo mjesto.« (Ivan Pavao II., 11. svibnja 1983. na generalnoj audijenciji). »Nitko kao Majka Raspetoga nije iskusio misterij križa, taj potresan susret transcendentne Božje pravednosti i ljubavi: taj „poljubac” kojim se zagrliše Pravednost i Ljubav (Ps 85,11). Nitko nije kao ona u srce primio taj misterij: tu uistinu božansku dimenziju otkupljenja koja se ostvarila na Kalvariji u smrti Sina, zajedno sa žrtvom njezina majčinskoga srca, kada je ona izricala svoj konačni „Fiat - Neka mi bude!”« (Iz enciklike Ivana Pavla II.: „Bogat milosrđem”). Zato Marija podno križa, »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi nebeskome Ocu otkupiteljsku žrtvu spasenja svijeta. Tako Ona skupa sa Sinom Božjim preuzima na se patnje svih nas i tjeskobu svih ljudi. Prisutna je u našim patnjama i to je boli. Nakon smrti Sina svojega Marija podržava učenike u danima tame i tjeskobe. I poslije odlaska sa zemlje nastavlja svoju majčinsku brigu za svakoga od nas da se Krist više očituje u našem životu, u životu Crkve i u cijelom svijetu. »I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti - uči II. Vatikanski Sabor - neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milost vječnog spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenom Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica.« (LG 62) A Marija nam pomaže u prvom redu da sačuvamo netaknutu našu »vjeru u Boga«, onu vjeru koja nam je darovana na Krštenju i koja mora neprestano rasti i sazrijevati u nama u svim stadijima našeg kršćanskog života. I mi kršćani kao i Marija trebamo neprestano razmišljati u svome srcu »o istinama naše vjere«, odnosno moramo biti otvoreni riječi Božjoj i podložni njegovoj svetoj volji tako da bi naš svakidašnji život bio uvijek u savršenom slaganju s Isusovom porukom spasenja, s naukom Crkve i sa primjerima života svetaca. Marija nam pomaže da naša vjera, kojom »dušom i srcem« pristajemo uz Boga i koju ustima ispovijedamo, postane djelotvorna u našem životu, odnosno da konkretnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu budemo svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu koji iz dana u dan se sve više i više udaljuje od Boga i da budemo »sol i svjetlo« na ovoj zemlji koja je zatrovana svakom vrstom grijeha i zla. Ljubav, sloga, mir i radost nestali su iz duša i srdaca mnogih ljudi, a mjesto njih zavladali su u ljudima mržnja, nemir, tuga, nesloga, nepravda i žalost. Ljudi se sve manje i manje osjećaju kao djeca Božja i braća i sestre međusobno te tako duh sumnje i neprijateljstva se sve više i više uvlači u pojedince i zajednice. I Crkva i svijet danas su podijeljeni, ugroženo je jedinstvo i mir unutarnjim trzavicama, društvenim sukobima, rasnim i vjerskim podjelama i bratoubilačkim ratovima. Marija nam pomaže da se u nama utjelovi Krist, da Isus u nama živi tako da bi i mi mogli živjeti za druge, a ne za sebe; da budemo svjetlo ljudima današnjega vremena, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija nam pomaže da i nama kao i Isusu siromasi, jadnici, bolesnici, bijednici, žalosni i nevoljnici svake vrste budu naši miljenici. Kad naše ruke i naše srce budu otvoreni prema toj Kristovoj »najmanjoj braći i sestrama« bit će to znak da smo Isusovi i Marijini, da pripadamo njihovoj Crkvi i da skupa s njima gradimo Božje kraljevstvo. Marija nam pomaže da poput nje nastojimo biti ponizni i strpljivi i da i mi poput Krista strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje svakidašnjeg života, spremni uvijek oprostiti našim tlačiteljima te uvijek biti blagi i mironosci. Marija nam pomaže da ne budemo odviše zabrinuti za sebe, već poput nje za druge, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu. Marija nam pomaže da živimo u milosti Božjoj u čistoći duše, srca i tijela, iskreno i pošteno pred Bogom i ljudima, ulijevajući svima potrebnu nadu i ohrabrenje u život. Blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne ili Gospe od sedam žalosti poziva nas da s Marijom, Majkom Isusovom i majkom našom suosjećamo u njezinoj boli kad razmatramo Kristovu muku; da nam ne bude svejedno što naši grijesi razapeše Krista i što divna Mati i radi nas pati. Od te žalosne, ali premile i preblage Majke, moramo učiti kako bi Krista trebalo do kraja ljubiti. Žalosna nam je Gospa potrebna i u našim svakidašnjim životnim borbama, a pogotovu u našim žalostima kada nas pritisne smrt najbližih i najdražih. A to nije rijetko. Roditelji plaču za umrlom djecom, djeca za preminulim roditeljima, stari i mladi za rodbinom i prijateljima. Dokle god ova zemlja bude bila »dolina suza«, dotle će svima nama biti potrebna »Gospa od sedam žalosti«. I svakome od nas bit će na poseban način potrebna ta preslatka, premila, predraga i preljubljena Majka Božja i majka naša Marija kada nam dođe smrtni dan. »Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek nas spasi Majke tvoje zagovor! Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi u nebeski blažen dvor!« Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Heb 5,7-9 Ps 31 (30) Iv 19,25-27 (ili Lk 2,33-35) |