03.10.2010., nedjelja
GODINA A - 3. KORIZMENA NEDJELJA
|
TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) ISUS KRIST JE DAROVATELJ »ŽIVE VODE« KOJA TEČE U ŽIVOT VJEČNI »Isus joj odgovori: „Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.”« (Iv 4,13-14)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Mnoge od nas kroz sav naš život prate nevolje i tegobe, neuspjesi i razočaranja. Postoji opasnost da se tada u nas uvuče sumnja u Božju ljubav te počnemo očajavati i u Gospodina tražeći drugdje smisao svoga života. Svim onima koji su uznemireni i kojima je životno obzorje silno suženo današnje bogoslužje upućuje riječ ohrabrenja. Tako nas Knjiga Izlaska izvješćuje o velikoj napasti i kušnji Božjega naroda u pustinji kada je ponestalo vode. Hebreji su to iskušenje proživjeli i pobojavši se smrti posumnjaše u Božja obećanja i u njegovu vjernost. Čudo što ga izvodi Mojsije pokazuje da se zapravo Bog uvijek brine za svoj narod i da nikada ne smijemo očajavati u njegovu ljubav. Tada Gospodin reče Mojsiju: »Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.« (Iz 17,6)  I gle, pećina je provrla vodom. U njoj je oličen nepresušni izvor života: Bog. Po apostola Pavla ta »Pećina bijaše Krist« (1 Kor 10,4). On nam daje živu vodu milosti koju dobivamo na krštenju. Prva kršćanska zajednica je njegovu starozavjetnu sliku gledala u vodi koja je Izraelcima provrela u pustinji. To je i u katakombama prikazano kao slika krštenja i napajanja na vrelu vječnoga života. Bog je dobar te napaja i buntovnike, ali je također i pravedan i vrši smrtnu osudu nad onima koji ne znaju cijeniti njegove darove i bune se protiv njega i njegova Mesije. Takvi neće ući u njegov vječni počinak, »jer tko nedostojno pije (od svete Krvi Kristove kojoj je meripska voda bila slikom) taj pije svoju osudu« (1 Kor 11,29). Stoga je potrebno ispitivati sama sebe, a ne izazivati Krista. Ispitivanje samoga sebe vodi spasenju, a obijesno izazivanje Boga naprotiv u vječnu smrt. Napast da kušamo Gospodina u nama je i u našem životu uvijek prisutna, zato nas Crkva preko usta psalmiste opominje da se toga čuvamo. Prava vjera nikada ne sumnja da je »Bog među nama« pa i onda kad nas ostavi našoj nevolji. Bog je naša Hrid – Pećina i naš Spasitelj i onda kad se čini da ne spasava: Treba umjeti pričekati i ustrajati na putu dobra. Prema tome ni u najtežim iskušenjima našega života ne smijemo sumnjati u Božju ljubav. Bog ima jaki dokaz da nas ljubi, a to je njegov na križu raspeti Sin (usp. Iv 3,16; Rim 8,32). »A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.« (Rim 5,8) Stoga svaki kršćanin, duboko dirnut tom činjenicom, može uvijek na križ pogledati srcem sv. Pavla apostola i reći: »život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.« (Gal 2,20) Zato je Krist posljednji temelj naše nade da će Bog u nama dovršiti svoje djelo i učiniti nas dionicima svoje vječne slave. Tu nadu u nama podržava Duh Sveti koji je sama Ljubav Božja. »A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan.« (Rim 5,5) Ta Ljubav Božja (Duh Sveti) dana nam je na krštenju u tolikoj mjeri da možemo reći da se izlila u naša srca. Vjera nas čini pred Bogom pravednima, jer Krist nas je pomirio s Bogom tako da se ponosimo njegovom milošću sada i oslonjeni na nadu u slavu Božju već uživamo predokus vječnoga života. Tako smo vjerom i krštenjem postali dionici svih dobara koje nam je zaslužio spasonosni Kristov Vazam: prijelaz iz njegova zemaljskog života u smrt i iz smrti u vječni život. Ta žrtva Kristova života za nas donijela je svima nama ovdje Božju milost i sve što ona sadrži, a u nebu Božju slavu. Svi mi žeđamo za istinom i ljubavlju i tražimo smisao svojega života. Zato Gospodin i nas kao Samarijanku potiče da se napijemo na živom izvoru vode njegove milosti koja teče u život vječni. To je voda što čisti, krijepi i oplođuje. To je Duh Sveti koji, kao Duh što oživljava, napunja pusti i zamrli svijet te ga vodom svetoga krštenja oplođuje na vječni život (usp. Iv 7,37 s.). Zato Samarijanki koja je došla na Jakovljev zdenac da zagrabi vode Isus reče: „Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Iv 4,13-14)  Tako voda milosti što je Gospodin daje zajedno s darom Duha Svetoga postaje u onome koji ih prima izvorom iz kojeg neprekidno teče novi i bogatiji život koji vodi u vječnu radost kraljevstva Božjega. To se događa uvijek novim dostojnim primanjem svetih sakramenata, osobito presvete Euharistije, kao i upotrebljavanjem sakramentalnih milosti u svakidašnjem životu. Ta voda ključa tako silno da je ne može progutati ni ždrijelo smrti, jer ona ponosno struji uvis preko smrti i groba, te se izlijeva u blaženo gledanje Boga, u beskonačnu puninu Božje vječnosti. Svoje obećanje da će ta voda milosti u onome koji je prima biti nepresušnim izvorom vječnoga života, Gospodin ispunja prije svega Euharistijom koja se naziva sakramentom ljubavi i života. U njoj nam Isus dariva svoju svetu proslavljenu ljudsku narav kao žrtveni plod otkupljenja i tako nam daje u posjed i na raspolaganje samo vrelo svoga spasenja. Tako Gospodnje tijelo, koje čuva našu dušu za život vječni, primamo kao siguran zalog buduće slave. Na taj način milost presvete Euharistije postaje u nama izvorom koji »struji u vječni život«. Sakrament kršćanskog preporođenja ili svetog krštenja nužno nas vodi k oltaru – stolu Gospodnjem gdje se naše duše neprestano hrane Kristovim tijelom i krvlju i tako po Kristu rastu u Bogu kao djeca Božje milosti. I sada kada smo shvatili stvarnost te vode Kristove možemo vidjeti kako smo mi onaj izabrani narod koji putuje pustinjom prema Obećanoj zemlji. Sada znamo koja je to Hrid – pećina na koju moramo gledati i oči upirati: to je božansko Srce Isusovo udareno mačem vojnika i probodeno na Križu, a iz kojeg su potekli voda i krv koji označavaju sakramente krštenja i presvete Euharistije. A u tim sakramentima Isus nam daje samoga sebe, svoju Istinu, svoju ljubav, svoje prijateljstvo ovdje na zemlji i život vječni u nebu u zajedništvu ljubavi i života s Presvetim Trojstvom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 17,3-7 Ps 95 (94) Rim 5,1-2. 5-8 Iv 4,5-42 |