23.10.2010., subota
13. DUH SVETI I MARIJA
Marija, presveta Bogorodica i vazda Djevica, jest remek djelo poslanja Sina i Duha Svetoga u „punini vremena”. Prvi put u naumu spasenja ljudi i svijeta, budući da ju je Božji Duh pripravio, Otac nalazi Prebivalište u kojem će njegov Sin i njegov Duh stanovati među ljudima. U tom smislu crkvena je Predaja često najljepše tekstove o Mudrosti čitala misleći na Mariju (usp. Izr 8,1-9; Sir 24). Marija je opjevana i predstavljena u Liturgiji kao „Prijestolje Mudrosti”. Na Mariji se počinju pokazivati „čudesna Božja djela” koja će Duh Sveti dovršiti u Kristu Isusu i Crkvi. Tijekom Starog zavjeta Marijino se poslanje pripravljalo poslanjem svetih žena. Na početku čovječanstva bijaše Eva. Ona je, unatoč svome neposluhu primila obećanje o potomstvu koje će biti pobjednikom Zloga (usp. Post 3,15), i obećanje da će biti majka svih živih (usp. Post 3,20). Snagom toga obećanja, Sara zače sina unatoč svojoj starosti (usp. Post 18,10-14; 21,1-2). Protiv svakog ljudskog očekivanja, Bog je izabirao što se smatralo nemoćnim i slabim da pokaže svoju vjernost obećanju: Anu, Samuelovu majku, Deboru, Rutu, Juditu, Esteru i mnoge druge žene. Marija „ima prvenstvo među poniznima i siromasima Gospodnjim, koji s pouzdanjem od Njega očekuju i primaju spasenje (...). S Njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova ekonomija” (LG 55). Zato je Bog, od sve vječnosti, izabrao da majka njegova Sina bude kći Izraela, židovska djevojka iz Nazareta u Galileji; „djevica zaručena s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija” (Lk 1,26-27). „Bog odasla Sina svoga” (Gal 4,4), ali da mu pripravi tijelo (usp. Heb 10,5), želio je slobodnu suradnju stvorenja. Otac milosrđa htio je da predodređena Majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života (usp. LG 56; 61). Da bi bila Spasiteljeva Majka, Marija je „bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom” (LG 56). Anđeo Gabriel u času Navještenja, pozdravlja je kao „milosti punu” (Lk 1,28). I doista da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da Marija bude sva nošena Božjom milošću. „Duh Sveti je Mariju pripravio svojom milošću. Dolikovalo je da bude 'puna milosti' Majka Onoga u kojemu 'tjelesno prebiva sva punina božanstva' (Kol 2,9). Iz čiste milosti, ona je bila začeta bez grijeha kao najponiznije stvorenje i najpodobnije da primi neizrecivi Dar Svemogućega. S pravom je kao 'Kćer sionsku' anđeo Gabriel pozdravlja: 'Raduj se'. Dok u sebi nosi vječnoga Sina, ona u svom hvalospjevu upravlja Ocu, u Duhu Svetom, zahvalnu molitvu svega Božjega naroda, dakle i Crkve.” (KKC 722) Tijekom vjekova sveta Crkva je postala svjesna da je Marija, ispunjena Božjom milošću, bila otkupljena već od svog začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje: „Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.” (Pio IX. Bulla Ineffabilis Deus: DS, 2803). Sav taj „sjaj sasvim jedinstvene svetosti” koji Mariju „resi već od prvog časa njezina začeća” (LG 56) dolazi joj potpuno od Isusa Krista. Ona je „otkupljena na uzvišen način u vidu zasluga svoga Sina” (LG 53) više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je „blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu” (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, „prije postanka svijeta, da bude sveta i neporočna pred njim u ljubavi” (Ef 1,4). Oci istočne Predaje nazivaju Majku Božju Mariju „Presveta” („Panaghia”), časte ju kao „slobodnu od svake ljage grijeha, kao oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem” (LG 56). Milošću Božjom, Marija je cijelog svog života ostala čista od svakog osobnog grijeha. U Mariji Duh Sveti oživotvoruje dobrohotni Očev naum. S Duhom Svetim i po njemu Djevica začinje i rađa Sina Božjega. Njezino djevičanstvo biva jedinstveno plodno snagom Duha i vjere (usp. LK 1,26-38; Rim 4,18-21; Gal 4,26-28). Poslanje Duha Svetoga uvijek je povezano i usmjereno poslanju Sina (usp Iv 16,14-15). Duh Sveti, „Gospodin i životvorac” poslan je da utrobu Djevice Marije posveti i božanski oplodi, čineći da se Očev vječni Sin začne u čovještvu uzetom od njezinoga. Marija je pozvana da začne Onoga u kojem će prebivati „tjelesno sva punina božanstva” (Kol 2,9). Božji odgovor na njen upit: „Kako će to biti kad ja ne poznajem muža?” (Lk 1,34) dan je snagom Duha: „Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te, zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.” (Lk 1,35). „Na vijest da će 'Sina Svevišnjega' roditi snagom Duha Svetoga, (Lk 1,28-37), a da ne upozna muža, Marija je 'poslušnošću vjere' (Rim 1,5), sigurna da 'Bogu ništa nije nemoguće', odgovorila: 'Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi' (Lk 1,37-38). Tako, davši svoj pristanak Božjoj Riječi, 'Marija je postala Isusova majka i, prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena bilo kakvim grijehom, potpuno se kao Gospodinova službenica posvetila osobi i djelu svoga Sina, pod njim i s njime, milošću svemogućeg Boga' (LG 56).” (KKC 494) Marija, koju evanđelja zovu „Isusova majka” (Iv 2,1; 19,25), prije nego je rodila svoga Sina, na poticaj Duha Svetoga, proglašena je „Majkom moga Gospodina” (Lk 1,43) od Elizabete. Doista, Onaj kojeg je Marija po duhu Svetom začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu, jest vječni Očev Sin, druga Osoba presvetog Trojstva. Zato Crkva s pravom ispovijeda da je Marija zaista Bogorodica („Theotokos”). Već od prvih kršćanskih vremena, Crkva je ispovijedala da je Isus u krilu Djevice Marije začet samom snagom Duha Svetoga, potvrđujući i tjelesni vidik toga događaja: Isus je bio začet „bez sjemena, od Duha Svetoga” (Lateranski sabor, 649; DS, 503). U djevičanskom začeću Isusovu snagom Duha Svetoga sveti Oci razabiru znak da je doista Sin Božji došao u ovo naše čovječanstvo. Evanđeoski izvještaji vide u djevičanskom začeću božansko djelo koje nadilazi svako naše shvaćanje i svaku ljudsku mogućnost: „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga” (Mt 1,20), kaže anđeo Josipu o Mariji, njegovoj zaručnici. Crkva u tome vidi ispunjenje božanskog obećanja na usta Izaije proroka: „Evo, djevica će začeti i roditi sina.” (Iz 7,14). Produbljenje vjere u djevičansko materinstvo dovelo je Crkvu da ispovjedi stvarno i trajno Marijino djevičanstvo i u porodu utjelovljenog Sina Božjega. Doista rođenje Krista „nije njezinu djevičansku netaknutost umanjilo nego posvetilo” (LG 57). Crkveno bogoslužje slavi Mariju kao „vazda Djevicu” („Aeiparthenos”). „U Mariji Duh Sveti objavljuje Očeva Sina koji je postao Djevičinim Sinom. Ona je gorući Grm konačnog Bogojavljenja: ispunjena Duhom Svetim, ona pokazuje Riječ u skromnosti svoga tijela dajući da je upoznaju siromasi i prvine poganskih naroda.” (KKC 724) „I napokon, po Mariji Duh Sveti počinje uvoditi u zajedništvo s Kristom ljude, „miljenike” Božje ljubavi, i uvijek ga prvi primaju ponizni: pastiri, mudraci, Šimun i Ana, zaručnici iz Kane i prvi učenici.” (KKC 725) Isus je jedini Marijin Sin. No, duhovno Marijino majčinstvo (usp. Iv 19,26-27; Dj 12,17) proteže se na sve ljude koje je on došao spasiti. „Ona je rodila Sina kojega je Bog učinio 'prvorođencem među mnogom braćom' (Rim 8,29), tj. među vjernicima, u rađanju i odgoju kojih ona surađuje materinskom ljubavlju”. (LG 63) Time što je Marija „Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti.” (LG 61) I napokon ju je sam Krist Isus, dok je na križu umirao, kao majku dao učeniku ovim riječima: „Ženo, evo ti sina!” Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!” I od tog je časa učenik uze u svoju kuću.” (Iv 19,26-27). „I to Marijino materinstvo ju ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljena svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu.” (LG 62). Blažena je Djevica Marija, darom i ulogom božanskog sjedinjuje sa Sinom Otkupiteljem i svojim osobitim milostima i ulogom tijesno spojena i sa Crkvom. „Na kraju ovoga poslanja Duha, Marija postaje 'Ženom', novom Evom, 'majkom živih', Majkom 'čitavog Krista' (usp. Iv 19,25-27). I kao takva ona je nazočna s Dvanaestoricom, 'jednodušno postojanima u molitvi' (Dj 1,14), u zoru 'posljednjih vremena' koja Duh u jutro Pedesetnice započinje očitovanjem Crkve.” (KKC 726) „Budući da se Bogu svidjelo da tajnu ljudskoga spasenja ne očituje prije negoli izlije od Krista obećanog Duha, vidimo Apostola prije dana Pedesetnice kako „jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom” (Dj 1,14), i kako Marija svojim molitvama moli dar Duha, koji ju je već kod navještenja bio osjenio.” (LG 59) Napokon je Bezgrešna Djevica Marija, sačuvana čista od svake ljage istočnog grijeha, ispunivši tok svog zemaljskog života, snagom Duha Svetoga bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu i od Gospodina Boga bila uzvišena kao Kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom Isusom Kristom, Gospodarom gospodara (usp. Otk 19,16) i pobjednikom nad grijehom i smrću. Zato i u svom apostolskom radu Crkva opravdanu gleda na Mariju koja je rodila Krista, začeta po Duhu Svetome, da se On snagom tog istoga Božjeg Duha po Crkvi rađa i raste i u srcima i dušama svih vjernika. |