01.10.2010., petak
GODINA A - 8. NEDJELJA KR. GOD.
|
OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) POVJERITI BOGU SVE SVOJE BRIGE JER NJEGOVA LJUBAV NIKOGA NE ZABORAVLJA »Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!« (Mt 6,33-34) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnji čovjek zabrinuto gleda na svoju budućnost. Ali ta njegova zabrinutost često je upravljena na stvari i posjedovanja ovoga svijeta. Dok se od kršćanina traži da ima srce otvoreno Bogu i prema ljudima s kojima živi i djeluje te da bude u svemu pravedan. Štoviše, pozvani smo da druge ljubimo i prihvaćamo onakve kakvi jesu. Stoga ne smijemo nikada nikoga suditi već nastojati drugima pružiti ruku spasiteljicu i pomoći im da povjere Bogu sve svoje brige, jer njegova ljubav nikoga ne zaboravlja. To je radosna utjeha puna pouzdanja. Gospodin nikoga ne napušta pa ni onda kad nas naše srce prekorava. Bog je veći i od našega srca.  I među nama je mnogo onih koje biju razne nevolje i koji možda ponavljaju vapaj što ga je prorok Izaija čuo iz usta izabranog naroda u babilonskom sužanjstvu: »Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.« (Iz 49,14) Bog kao da ne može ni čuti taj vapaj zdvojnosti pa svoj narod uvjerava da ga ne može zaboraviti. Da svoj narod utješi, da ga učvrsti u nepokolebljivom pouzdanju u Boga, Gospodin preko proroka iznosi vrlo dirljivu usporedbu svoje ljubavi s majčinskom ljubavlju. Teško je na svijetu naći vjerniju i nježniju ljubav od one kojom majka ljubi svoje čedo. Ono je plod njezine utrobe i zato ga ljubi kao sebe, a u potrebi i više nego sebe. Na zemlji se može dogoditi svako zlo pa i jedno od najtežih: da majka zaboravi svoje dojenče. Pa kad bi se i to dogodilo, Bog nas sve uvjerava, a Crkva posvjedočuje da nas ljubav Božja nikada ne zaboravlja. »Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, - (govori nam Bog) –, tebe ja zaboraviti neću.« (Iz 49,15) Takvo dirljivo uvjeravanje s Božje strane ne može a da u nama ne probudi veliko pouzdanje u Boga. Mi smo Bogu uvijek pred očima. Crkva i svaka duša Isusu je draga jer je njegova Zaručnica prema kojoj Krist posvjedočuje svoju ljubav proslavljenim ranama na svojem božanskom tijelu. Zato svaka duša nalazi svoj mir samo u Bogu. U bilo kojoj muci duše i tijela nema mjesta tjeskobi za onoga koji se obraća Bogu poput psalmiste koji pjeva: »Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati. (…) U Boga je spasenje moje i slava. Bog mi je hridina silna, utočište. U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!« (Ps 62 [61],2-3.8-9) Stoga su Božji poslanici, apostoli i propovjednici Evanđelja trajan oblik očinske i majčinske brižljivosti Božje prema nama vjernicima. Zato apostol Pavao ne dozvoljava da se kod širitelja vjere gleda ono što je ljudsko, nego što je Božje: a to je njihovo zvanje, njihova služba. Oni su Kristove sluge i upravitelji Božjih tajna. Prema tome, evangelizatori nisu ovisni od ljudi i njihove privrženosti, nego od Boga kojemu će odgovarati da li su vjerno izvršavali povjerenu im zadaću. »Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. A od upraviteljâ iziskuje se napokon da budu vjerni.« (1 Kor 4,1-2) Stoga je posve besmisleno kada neki naduveni kršćani sude o radu Kristovih apostola i službenika. Tu nije nadležan nikakav ljudski sud, nego jedino Bog. Ova Pavlova poruka je vrlo važna i za naše doba. Bog od nas traži da iskreno i ustrajno vjerujemo u njegovu ljubav i brigu prema nama što nam je iskazuje preko svoje Crkve i onih koje nam je On postavio za pastire naših duša. I to uvjerenje treba prožeti svu našu misaonost i djelatnost koje se moraju ravnati prema nauci Crkve i njena učiteljstva. Dok živimo, postupajmo poput Krista: ne bacajmo kamen ni na koga, već koliko možemo pružimo drugome ruku i obodrimo ga da u svome životu traži Boga. »Zato ne sudite ništa prije vremena, dok ne dođe Gospodin, koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti zasluženu pohvalu od Boga.« (1 Kor 4,5) Svakako nismo gospodari, nego služitelji jedni drugima. A poslužitelji trebamo biti Božjih otajstava; a to su: sva Božja objava sa svim Božjim darovima, napose sakramentima. A sve u vidu naše vječne baštine i suživota s Bogom. Zato Isus nije smatrao dovoljnim odlučno tražiti da se tjeskobno ne brinemo za život, za jelo i odijelo, za sutrašnji dan, nego nas je stavio pred jasnu dilemu gdje se moramo odlučiti. I još nam je kao razumnim i svjesnim stvorovima pružio svoju milost koja nam treba pomoći da se pravilno odlučimo i prema tome postupamo. Stoga Bogu jedinome trebamo služiti, a ne vremenitim dobrima ovoga svijeta. Ako smo Božji i želimo služiti Bogu kao Ocu, onda ne smijemo se klanjati mamoni, tj. dobitku i bogatstvu. »Nitko ne može služiti dvojici gospodara, - kaže Isus -, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!« (Mt 6,24)  Ne radi se tu o bogatstvu koje služi da čovjek zadovolji ono što mu je potrebno za doličan i ljudski život. Dakle, ne radi se o bogatstvu koje je potrebno za život, nego o bogatstvu koje život podjarmljuje i zarobljuje; koji prestaje biti sredstvo, a postaje cilj; koji prestaje biti sluga, a postaje gospodar. Radi se o bogatstvu koje se gomila grabljenjem tuđeg novca; o bogatstvu koje ucjenjuje i raste uz cijenu krvi i bijede drugih ljudi. To je »lažno bogatstvo« koje je neprijatelj Boga i čovjeka. Takvo bogatstvo, podignuto i pretvoreno za cilj života, i stavljeno za gospodara umjesto Boga, je jedan veliki idol, »božanstvo lijevanih kumira« (Lev 19,4), koje ima brojne poklonike i među današnjim kršćanima. To je nakazan idol zvani mamona. Njemu se i danas žrtvuju nevine žrtve. Mnogi ljudi i djeca koja u svijetu trpe od gladi, bolesti, ratova, iskorištavanja i slično, žrtve su toga krvničkog idola koji radi iza kulisa i potajno, kao vampir i krvopija, koji se nadimlje krvlju koju siše u mraku. U ovoj našoj današnjoj krizi zaista velika odgovornost pada na one koji upravljaju javnim i privatnim životom, a radili su kao onaj nepravedni upravitelj o kojem govori Evanđelje, kao i na one koji su se pretjerano i nepravedno obogaćivali ucjenjujući često priproste i neuke građane koji su u njih imali povjerenje. Naš je zadatak da nastojimo sebi i drugima ponovo vratiti i dati istinsku slobodu djece Božje. I zaista, osim što je idolatrija bogatstvo (novca) uvreda Bogu, ona je robovanje i degradacija samoga čovjeka, njegovo poniženje. Štoviše, uvreda je Bogu zato što iznakazuje čovjeka – njegovo stvorenje, predmet njegove ljubavi i čini ga da bude stvar, a ne osoba. Moramo opet otkrivati slobodu djece Božje, onu slobodu koju nam je, kad smo je grijehom izgubili, ponovo stekao Krist. Stoga današnje Evanđelje je i za nas i sili nas da pažljivo zagledamo i u naše srce. Kao kršćani u tome se ne smijemo kolebati ni časka, jer je to baš naša današnja dužnost. Očito, Isus ne preporuča lakomislenost, ali savjetuje da računamo na Božju ljubav i na njegovu ljubaznu providnost. I potiče nas da u prvi plan stavimo brigu za kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. »Zato – kaže nam Isus – najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će vam se ostalo nadodati.« (Mt 6,33) Nemojmo, dakle, tjeskobno biti zabrinuti za svoj život: što ćemo jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćemo se obući (usp. Mt 6,25). Budimo više zabrinuti za ljude i svaki dan iznova nastojmo im biti podrška i pomoć na njihovu putu k Bogu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 49,14-15 Ps 62 (61) 1 Kor 4,1-5 Mt 6,24-34 |