Marketing
GODINA A - 14. NEDJELJA KR. GOD.
ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
BOG LJUBAVI I MIRA OBJAVLJUJE SE PONIZNIMA I MALENIMA
»Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je tebi tako bilo milo. (…)
Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.« (Mt 11,25-26.28-30)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Nije lako pouzdati se u blagost i strpljivost u svijetu u kojem vladaju moćnici i koji je obilježen nasiljem.
Mi kršćani ipak vjerujemo da jedino Kristova blagost i njegova ljubav mogu konačno uzdići čovjeka nad nasilje i potlačenost. Isus nam je ne samo uzor blagosti, poniznosti i ljubavi, nego i jedini koji može sve smiriti u nama i oko nas.
Kao takva ga je već navijestio prorok Zaharija kad ga predstavlja kao Kralja Mesiju blaga i ponizna.
Prorok Zaharija svim zanosom poziva Izraelce da kliču od radosti što im se vraća Kralj.
Po općem uvjerenju židovske i kršćanske predaje tu se govori o Kralju – Mesiji kojemu se njegova Crkva uvijek iznova veseli. Taj ponizni i skromni Kralj – Mesija doći će k svom narodu na mirnom i nejakom magaretu i donijet će mu ne samo pravedan i pobjedonosan mir nego i znatno proširenje svoga kraljevstva.
Budući da će Mesija uništiti sva bojna sredstva, njegov mir će biti potpun i konačan.
»On će istrijebiti kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit luk ubojni. On će navijestiti mir narodima; vlast će mu se proširit od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.« (Zah 9,10)
Isus je stvarno donio mir cijelome svijetu time što se iz poslušnosti prema Ocu odrekao svake primjene nasilja. Mir u Svetom Pismu nije toliko politički kao religiozni pojam. Mir znači nebo i konačnu sreću u Bogu.
Stoga pravi i puni mir bit će istom na nebu, čiji simbol je Jeruzalem.
A Jeruzalem je glavni grad Božjeg naroda. Sion je najvažniji predio Jeruzalema. Zato kći Sionska označuje sam Božji narod.
Sve te slike u Novom Zavjetu, osobito u liturgiji, označuju Crkvu. A po Crkvi zahvaćen je sav svijet, sve čovječanstvo.
Isus je svojom mukom i smrću na križu koje je podnio za naše spasenje, stekao pravo vlasti nad čitavim svijetom. Zato je njegovo kraljevstvo sveopće i njegova mesijanska vlast će se proširiti do rubova zemlje. Zaista Crkva Kristova je otvorena svim narodima i svim vremenima i nitko nije od nje isključen.
Stoga neka nam iz srca provre želja i odluka da svog božanskog Kralja slavimo ne samo uvijek nego i konkretno svaki dan svojim životom, jer je naš Bog milostiv i milosrdan, spor na srdžbu i bogat dobrotom.
Svoju blagost i samilost prema nama pokazuje i time što nas posrnule podupire i pognute uspravlja.
Krist nas je svojim poniženjem podigao i izbavio od sužanjstva grijehu. Zato oni koji žive udovoljavajući grešnim tjelesnim prohtjevima ne mogu ugoditi Bogu.
U tom smislu sv. Pavao apostol tvrdi da mi kršćani ne smijemo živjeti po tijelu koje vodi u grijeh, nego po Duhu koji nam posreduje Kristov život.
»Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.« (Rim 8,8-9)
Zato je naše smrtno tijelo mrtvo zbog grijeha, ali je naš duh živ zato što Krist živi u nama i što nas je opravdao svojim Duhom. Taj Božji Duh je uskrisio Isusa od mrtvih i time je oživio cijelo njegovo otajstveno tijelo, a to smo svi mi kršćani.
Ono što Božji Duh u nama nevidljivo čini to će jedanput proizvesti i vidljivo kad i naša smrtna tjelesa oživi od mrtvih. Stoga moramo živjeti po Kristovu Duhu koji je u nama da nas On uskrisi na vječni život u Bogu. Budući da kao kršćani ništa ne dugujemo svome tijelu, nismo ni dužni da živimo po tijelu. Naprotiv, jer je naše smrtno tijelo još živo i neprestano se javlja sa svojim prohtjevima, Pavao na nas stavlja teški zahtjev da usmrćujemo tjelesna djela.
To nije samo savjet za izabrane duše, koji su neke slijedile do nečuvenog herojstva (kao sv. Franjo Asiški i drugi) nego zahtjev koji odlučuje o vječnoj sudbini svakoga od nas.
»Prema tome, braćo, nismo dužnici tijelu da bismo trebali živjeti po tijelu. Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.« (Rim 8,12-13)
Čovjek »tijela« (tjelesan čovjek) jest čovjek zatvoren u sebe koji od sebe počinje i sa sobom svršava. Nema osjećaja za vlastitu odanost Bogu pa se i prema ljudima ne odnosi dobro i druge potčinja sebi. Dok čovjek »Duha« koji sve procjenjuje po Božjim mjerilima zna se suprotstaviti svemu što ga ugrožava u takvu vrednovanju. Oni koji žive po tijelu odupiru se Kristu i njegovoj riječi.
Dok Boga i njegovu poruku primaju samo oni koji preziru svijet i njegove zavodljivosti u grijeh. Samo oni dolaze do pravilnog i potpunog spoznanja Boga.
Bog ljubavi i mira objavljuje se samo poniznima i malenima. Zato se Isus zahvaljuje Ocu što je tajne svoje ljubavi sakrio od mudrih i umnih ovoga svijeta, a objavio malenima.
»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo.« (Mt 11,25-26)
Isus u tome doživljava ljubav svojega Oca prema sebi i učenicima. Oni su ti maleni koji su prihvatili ljubav Očevu koju Isus objavljuje. Oni i svi koji će povjerovati na riječ njihovu, odnosno mi kršćani.
Kad čovjek prihvaća Krista, Bog ga posve prožima svojim Duhom i obuhvaća ga time što mu se u ljubavi priklanja.
Stoga u potpunom smislu nitko ne pozna Božjeg Sina nego Otac, a i Oca pozna samo Sin, jednostavno zato jer je On pravi Bog kao i Otac. To Očevo spoznanje je prešlo ne samo na njegova utjelovljenog Sina, nego po njemu i na sve one koje mu je Otac predao i kojima Sin želi objaviti Oca.
A Isus hoće objaviti Oca svima onima koji ga u ljubavi traže iskrena i čestita srca.
Isus zato poziva k sebi sve one koji osjećaju potrebu za njim i želi nas poučiti u onome što nam je najpotrebnije. Poziva nas na nasljedovanje.
Ne da se učimo od njega stvarati svemir, nego da se od njega učimo dobroti srca i duše, lijepu pristupu i postupku sa svima.
»Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.« (Mt 11,28-30)
Zato i najveći i najmudriji trebaju pred Bogom biti maleni i potrebni Boga, a ne samouvjereni i na se naslonjeni.
Evanđelje od svih zahtjeva obraćenje i ponizno prihvaćanje Boga.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Zah 9,9-10
Ps 145 (144),1-2.8-9.13-14
Rim 8,9.11-13
Mt 11,25-30
Post je objavljen 01.10.2010. u 20:30 sati.