01.10.2010., petak
GODINA A - 15. NEDJELJA KR. GOD.
|
PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) SJEME JE RIJEČ BOŽJA »Iziđe sijač sijati. Dok je sijao, neko zrno pade kraj puta i dođoše ptice te ga pozobaše. Neko pade na kamenito tlo, na plitku zemlju. Brzo izniknu jer ne imaše duboke zemlje. Ali kad iziđe sunce, uvenu od žege, i jer nemaše korijena, posahnu. Neko opet, pade u trnje, i trnje uzraste te ga uguši. Neko, napokon, pade na dobru zemlju i donese rod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće trideseterostruk. Tko ima uši, neka čuje!« (Mt 13,4-9)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Božja riječ je sve stvorila, ona je životvorna i plodna. Njezina plodnost se pokazuje u tome što pruža »hranu Pisama koja rasvjetljuje duh, učvršćuje volju i srca ljudska raspaljuje na ljubav Božju« (DV 23). Ali plodnost Božje riječi nije ovisna samo o Bogu nego i o čovjeku. »Riječ Božja kao i ljudska riječ, redovito pretpostavlja dvije osobe. Ne govori se stvarima, niti tko govori sam sa sobom. Uvijek govori netko, a ne nešto; i to nekome, a ne nečemu. Riječ po svojoj naravi traži da se čuje, to jest, primi. Riječ i odgovor čini razgovor. To je krajnji cilj riječi. Time se osobe daruju jedna drugoj i međusobno sjedinjuju. U skladu s tim najdubljim značenjem riječi i Božja riječ ima međusobni značaj. Tu licem u lice stoje Božje „Ja” i čovjekovo „ti”. U svojoj riječi Bog se prijateljski obraća čovjeku i s njim počinje razgovor.« („Riječ Božja” – dokument BK, 9) Tako Knjiga proroka Izaije sadrži mnogo važnih riječi koje je Bog uputio svome narodu. U njoj Bog po proroku tvrdi da se njegova riječ ne vraća k njemu bez ploda, nego postiže ono za što ju je Bog poslao. Bog bdije nad njom da se izvrši i ona doista uvijek ostvaruje ono što navješćuje, bilo da su posrijedi povijesna zbivanja, kozmičke stvarnosti ili pak odredište nauma o spasenju. »Kao što dažd i snijeg s nebesa silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču, i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi, - govori Gospodin -, ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.« Takva je Božja riječ: izlazi od Boga i prije nego što se njemu vrati treba da oplodi one kojima Bog tu svoju riječ šalje. No djelovanje Božje riječi, kao i uopće njegove milosti, nije magično, već iziskuje ljudsku suradnju. Božja riječ je puna dinamike, ali svoju snagu razvija samo u podesnim prilikama, te su ovisne o dobroj volji svakoga pojedinca i na svakome je da preuzme u tom pogledu svoju odgovornost. Riječ Božja u samoj sebi je uvijek uspješna, ali joj se čovjek može ipak oduprijeti slobodnom voljom i učiniti je neplodnom. To je tajna odnosa između milosti i slobodne volje, između Božje svemogućnosti i čovjekove slobode. Tako iz neposlušnosti Božjoj riječi naših praroditelja Adama i Eve grijeh i zlo su ušli u čovjeka, a po čovjeku u čitav svemir. Stoga sadašnje stanje svega Božjega stvorenja sliči ženi koja rađa. Te porođajne muke traju dugo, čitavo vrijeme od čovjekova pada sve do Kristove paruzije, odnosno njegove konačne objave u slavi. Pavao apostol, čovjek duboke vjere i najbolji poznavalac Boga i svijeta, čuje taj bolni krik prirode za slobodom i njim dokazuje sigurnost konačnog spasenja. Sudari, patnje i smrt nisu nipošto prirodne pojave, nego prokletstvo koje je došlo od čovjekova grijeha. Čovjekov je položaj odlučan za cijeli svemir. »Jer, znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.« (Rim 8,22-23) Mi smo već na krštenju i potvrdi primili prve plodove Božjega Duha, a Euharistijom se i naše tijelo sve više produhovljuje. Konačno se otkupljenje cijeloga našeg bića neprestano priprema, a ta nas priprava stalno uvjerava da će se na nama ispuniti sva Božja obećanja. I u toj konačnoj obnovi Božjega stvaranja, u konačnoj uspostavi Božjega djela, uz ljude – sinove i kćeri Božje – sudjelovat će u uskrsnoj proslavi cijela priroda, sav kozmos (usp. GS 39a i LG 48a). Zato otkupljenjem Kristovim zahvaćen čovjek – i kao pojedinac i kao udruženo biće u Crkvi – treba da sudjeluje na uspostavi novoga, dobroga Božjega svijeta. Marija je tome Božjem svijetu početak. U njoj Božja riječ nailazi na spremno i raspoloživo srce, na dobar teren. Ona je sve Božje riječi primala i pohranjivala u svome srcu (usp. Lk 2,19). Dobar su teren bili apostoli i ostali Isusovi učenici koji su primili Božju riječ i propovijedali je narodima natapajući je vlastitom krvlju.  Evanđeoska prispodoba o sijaču i sjemenu govori nam kako ljudi na razne načine primaju Božju riječ. Naglasak je stavljan na primanje Božje riječi i na osobno raspoloženje koje odlučuje o uspjehu sjemena. Bog sam je sijač po Kristu, po ljudima propovjednicima riječi i po događajima koji teku u povijest. Dok Zli, Đavao, kao ptica grabljivica nastoji pozobati dobro sjeme iz ljudskih duša i srdaca, jer sve poduzima da onemogući naš prihvat Božje riječi. Zato su velike zapreke plodnosti Evanđelja: nestalnost u dobru, progonstvo i zakopanost u sasvim zemaljske brige, osobito obuzetost zemaljskim bogatstvom. Riječ Božja traži našu suradnju. Nije dosta primiti je, treba nastojati razumjeti je. To zahtjeva produbljivanje Božje riječi i umijeće primjene na život. Čovjek ima strašnu odgovornost da može ograničiti ili čak zapriječiti rast i dozrijevanje riječi Božje. On može odbiti spremiti teren koji će primiti riječ i to iz lijenosti, rastresenosti ili zaokupljenošću drugim interesima i mnogim poslovima. Zato se moramo čuvati otpornosti Božjoj riječi i ne smijemo joj stavljati zapreke. A s druge strane treba da prihvaćamo njezine izazove da je produbimo i pronađemo primjenu na svoj život i na svoje vrijeme. »Posijan na 'dobru zemlju' jest onaj koji čuje i razumije riječ, te rodi i donese rod: jedan stostruk, drugi šezdeseterostruk, treći trideseterostruk.« (Mt 13,23)  To je prije svega kršćanin koji žeđa za Božjom riječju, voli je i nastoji je slušati i shvatiti, uvjeren da »ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih« (Mt 4,4). To je onaj koji riječ Božju primjenjuje na svoj život; koji toj riječi zna dati i način i prostor, nad njom razmišlja i nastoji da ona pusti žile u njegovo srce, da rasvjetljuje nakane i učvršćuje odluke tako da se te odluke pretvaraju u životna djela. Stoga će Božja prisutnost biti potpuna u nama samo kad Krist bude u nama po svojoj riječi i svom otajstvu, a to je njegovo tijelo za život svijeta. Neka Isus u nama nađe otvoren i dobar teren koji s radošću prima Njega utjelovljenu Riječ Božju koji je kao sjeme života vječnoga sišao s neba radi našega spasenja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 55,10-11 Ps 65 (64) Rim 8,18-23 Mt 13,1-23 |