03.10.2010., nedjelja
GODINA A - UTORAK - 4. NEDJELJA KR. GOD.
|
UTORAK – IV. NEDJELJE KROZ GODINU (Godina A) ISUS OZDRAVLJA DUŠEVNE I TJELESNE BOLESTI LJUDI »Uhvati je za ruku te joj reče: „Talitha kum!” – što znači: „Djevojčice, ja ti govorim, ustani!”« (Mk 5,41)  Ilja Jefimowitsch Repin: Uskrišenje Jairove kćeri Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo malo prije čuli u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o grijehu koji donosi smrt i propast čovjeku i o milosti i ljubavi Božjoj koja u Isusu Kristu ozdravlja duševne i tjelesne bolesti ljudi i povraća ih iz smrti u život. Tako nam prvo čitanje iz Druge knjige Samuelove govori o trećoj i ujedno zadnjoj kazni Božjoj za Davidov grijeh preljuba i ubojstva. Zato je Abšalomova pobuna svršila kao svaka častohlepna pobuna, pogotovu kad je bila podignuta od sina protiv oca koji ga je k tome silno volio. Abšalom se morao uhvatiti u vlastitu zamku (pređu) svoje nevjere i svojih makinacija. Zavodljivim riječima i licemjernim nježnostima »pridobivao je srca Izraelaca za sebe« (2 Sam 15,6). Ali upravo time se uhvatio u vlastitu mrežu iz koje ga ništa nije moglo spasiti. Sam se u to zapleo i svoju je izdaju uvijek nosio sa sobom kao i pozlaćenu zbrku svoje kose, da ga ta mreža tim brže zahvati i uništi. Takvi događaji nam jasno govore kako završavaju sve nevjernosti i samovolje ljudi koji se spuste do izdaje. Tako svatko može uvidjeti kako svršava tko ne poštuje Božje zapovijedi. Ali i ovdje je od grijeha još očitija krepost i to opet Davidova. Pokazao ju je kad se stari ratnik dao brzo nagovoriti da sam ne vodi vojske protiv pobunjenika koji mu je rođeni sin, iako po preporuci koju je onda dao (2 Sam 18,5), izgleda da je u boj htio ne da se sinu osveti nego da se osobno pobrine barem za njegov život. Kad taj nije bio spašen, uvijek će se spominjati ganutljiva žalost Davidova nad poginulim buntovnikom koji mu je bio rođeni sin. Kad je čuo za smrt svoga sina: »Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka, jecajući govoraše ovako: „Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome sine moj, sine moj!”« (2 Sam 19,1) Taj Davidov vapaj odjeknuo je na zemlji više puta kada roditelji plaču svoje čedo, ali malo je kada tko tako plakao nad sinom koji je to najmanje zaslužio. Ovo nije samo duboko ljudski, nego i još prije kršćanstva čisto kršćanski osjećaj. A ima nažalost »kršćana« i danas za koje se veli da su zlopamtila i da se znaju osvetiti gore nego nevjernici. U toj svojoj boli David je sve svoje pouzdanje stavio u Boga koji jedini pun ljubavi pomaže. Zato je Bog i Davidu oprostio mnoge grijehe kad je on sam znao toliko puta i tako velikodušno oprostiti Saulu, Abšalomu i drugima koji su mu radili o glavi. Tako Bog, gospodar prirode i krotitelj svake paklene moći ne samo da neizmjerno puta oprašta grijehe i uvrede ljudima kada se kaju i žele popraviti, nego je mnogo puta pokazao i svoju vlast nad bolestima i nad samom smrti, kao što smo čuli danas iz sv. Evanđelja po Marku o ozdravljenju neizlječivo bolesne žene i o uskrisenju Jairove kćeri. Isusa su te bijednice čekale kad se vratio iz gerasenskog kraja u Kafarnaum. Između silnoga naroda progurala se do njega jedna pognuta bolesna žena kojoj su liječnici i lijekovi »potrošili sve imanje, a nije od toga imala nikakve koristi« (Mk 5,26). »Štoviše, bilo joj samo još gore.« (Mk 5,26) Za nazaretskog čudotvorca ta žena nije više ništa imala osim onoga što On najviše traži i cijeni: tj. vjeru. U toj vjeri ona se dotakla njegove haljine i odmah je ozdravila upravo kako je i očekivala.  U svojoj bijedi i nevolji htjela je ostati nezapažena, ali je Gospodin htio da njezinu vjeru stavi za uzor svima pa se morala odati. »A žena, puna straha i sva dršćući, jer je znala što se s njom dogodilo, dođe, pade pred nj te mu kaza sve po istini. On joj reče: „Kćeri, tvoja te vjera ozdravila! Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti!”« (Mk 5,33-34) Isus je pitao tko ga se dotakao zbog same te bolesne žene, zbog apostola, zbog silnog mnoštva koje ga je slijedilo, zbog nas i naše vjere koja treba da je prosvijetljena. Isusu, dakle, nije mrsko kad ga se moli za zdravlje, mrsko mu je kad se traži samo tjelesno zdravlje. Nije mu žao kad ga se tko dotiče s vjerom, žao mu je kad ga se tko dotiče s fanatizmom. I kod sakramenata su potrebni doticaji i vjera. Čudo nad tom bolesnom ženom se dogodilo dok je Isus bio na putu prema drugoj teškoj bolesnici koja je u međuvremenu izdahnula, umrla. Oni koji su njezinu ocu donijeli tu žalosnu vijest mislili su da je sve gotovo da nije više potrebno mučiti učitelja. Otac se valjda kolebao između tuge i tračka nade pa ga Isus dobrostivo potakne neka samo vjeruje, te nastavi put. »A kad Isus ču što rekoše, on će nadstojniku sinagoge: „Ne boj se! Samo vjeruj!”« (Mk 5,36) Isusovu izjavu da je djevojčica samo zaspala ukućani nadstojnika sinagoge su podrugljivo ismijavali znajući dobro da je ona umrla. Tako Isus kao smiješeći se ide ususret najstrašnijem divu smrti koji ruši sve pred sobom, a koji bezmoćan odstupa netom ga se dotakne jedna Kristova riječ. Bezbrižno i vedro raspoložen ulazi Isus u mrtvačku odaju kao kad se ulazi u spavaonu da se nekoga probudi. Isus im nije uzeo za zlo taj smijeh jer On sam gleda na smrt sa smiješkom i mirom kao što otac gleda svoje dijete koje spava i koje svakoga trenutka može probuditi. Kad je Isus ušao u sobu gdje bijaše umrla djevojčica: »Uhvati je za ruku te joj reče: „Talitha kum!” – što znači: „Djevojčice, ja ti govorim, ustani!”« (Mk 5,41). Postoji dakle vjerni Čuvar i nad svima nama koji ćemo zaspati kad jednom zadnja noć prekrije naša osjetila. Vječno živi Čuvar koji nikada ne spava, koji upravlja putanjama zviježđa i rađanjem zore, On će čuvati stražu za nas i vidjeti kad će u daleko praskozorje zaruditi vječni dan da nas za nj probudi. Kad god je Isus govorio o životu a govorio je mnogo puta, izričito je spominjao ili podrazumijevao vječni život. Taj će biti plod naše vjere. Vjerujem(o) u uskrsnuće tijela i život vječni. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Sam 18,9-10.14b.24-30. 19,3 Ps 85 Mk 5,21-43 |