Apostolsko Vjerovanje ispovijeda da je Bog „Stvoritelj neba i zemlje”, a Nicejsko – carigradsko objašnjava: „svega vidljivoga i nevidljivoga”.
„U Svetom pismu izraz 'nebo i zemlja' znači: sve što postoji, cjelokupno stvorenje. Pokazuje također, unutar stvorenja, vezu koja u isti mah ujedinjuje i razlikuje nebo i zemlju: 'Zemlja' je ljudski svijet. 'Nebo' ili 'nebesa' može označavati nebeski svod, ali i vlastito Božje 'mjesto': 'Oče naš koji jesi na nebesima' (Mt 5,16), prema tome i 'nebo' kao eshatonsku slavu. Konačno, riječ 'nebo' označuje 'mjesto' duhovnih stvorova – anđela – koji okružuju Boga.” (KKC 326)
Ispovijed vjere Četvrtoga lateranskog sabora (DS, 800) tvrdi da je Bog „od početka vremena ni od čega stvorio oboje stvorenje, duhovno i tjelesno, anđele i zemaljski svijet, a zatim čovjeka, sastavljena od obojega, duha i tijela”.
„'Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih' (Post 1,27). Čovjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je 'na sliku Božju'; u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet; stvoren je kao 'muško i žensko'; Bog ga je utemeljio u svom prijateljstvu.” (KKC 355)
Prema tome od svih vidljivih stvorova samo je čovjek „sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja” (II. Vatikanski Sabor, Gaudium et Spes, 12,3). Čovjek je „jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio” (GS, 24,3), on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu i stvoren čovjek i to je temeljni razlog njegova dostojanstva. Bog je čovjeka ljubavlju stvorio i ljubavlju mu dao biće sposobno da kuša vječnu Božju dobrotu.
Budući da je na sliku Božju stvoren, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nešto, nego netko. Sposoban je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te uložiti u zajedništvo života u ljubavi s drugim osobama. Milošću je pak pozvan u savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi. I taj odgovor vjere i ljubavi Bogu na njegovu ljubav ne može dati nitko drugi osim čovjeka samoga.
Bog je sve stvorio za čovjeka (usp. GS 12; 39,1; 243), a čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje u ljubavi.
Bog je čovjeka okružio tolikom pažnjom da je za njega stvorio nebo i zemlju, more i cjelokupno stvorenje i čijem je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina nego ga je predao u smrt.
Stoga Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne.
Zaista, samo u tajni utjelovljene Riječi rasvjetljuje se istinski čovjekova tajna (usp. GS 22,1): tajna njegova stvaranja i spasenja.
Zbog svoga zajedničkog podrijetla ljudski rod je jedinstven: Bog „od jednoga sazda cijeli ljudski rod” (Dj 17,26).
„Divno nas viđenje potiče da razmatramo ljudski rod u jedinstvu njegova podrijetla u Bogu (...); u jedinstvu njegove naravi koja je u svih jednako sastavljena od tvarnog tijela i duhovne duše; u jedinstvu njegove neposredne svrhe i poslanja u svijetu; u jedinstvu njegova boravišta: zemlje koja dobra mogu svi ljudi po naravnom pravu upotrebljavati za održavanje i razvoj života; u jedinstvu njegove naravne svrhe, a to je sam Bog, kojemu svi moraju težiti; u jedinstvu sredstava da se postigne ta svrha; (...) u jedinstvu njegova otkupljenja koje je Krist za sve izvršio.” (Pio XII., Enciklika: Summi Pontificatus; usp. II. Vatikanski Sabor, Nostra aetate, 1.). i taj zakon ljudske solidarnosti i ljubavi, ne isključujući bogatu raznolikost osoba, kultura i naroda, uvjerava nas da su svi ljudi zaista braća u Bogu.
Svaka ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, u isti mah je tjelesno i duhovno biće. Biblijski izvještaj stvaranja čovjeka izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je „Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša” (Post 2,7).
Bog je dakle htio čovjeka kao duhovno – tjelesno biće.
Riječ duša u Svetom Pismu označuje ljudski život (usp. Mt 16,25-26; Iv 15,13), ili cijelu ljudsku osobu (usp. Dj 2,41). Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku (usp. Mt 26,38; Iv 12,27) i što je u njemu najvrjednije (usp. Mt 10,28; 2 Mak 6,30), ono po čemu je posebno slika Božja: „duša” znači duhovno počelo u čovjeku. Isto tako ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu „slike Božje”. Ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane u tijelu Kristovu Hramom Duha Svetoga.
„Čovjek, tijelom i dušom jedan po samoj svojoj tjelesnosti je zbroj osnova tvarnog svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije slobodno dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u posljednji dan.” (II. Vatikanski Sabor, GS 14)
To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati „formom” tijela (usp. Sabor u Vieni [1312.] DS, 902.). A to znači da upravo zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav.
„Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne 'proizvode' roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.” (KKC 366)
Katkad se pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše „cijelo biće – duh i duša i tijelo” sačuva besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu (IV. Carigradski sabor [870]: DS, 657).
„Duh” znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu (usp. GS 22) i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom (usp. Pio XII., Enciklika Humani generis: DS, 3891). A duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu kao „dubinu bića” (usp. Jer 31,33), gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga (usp. Pnz 6,5; Iz 29,13; Ez 36,26; Mt 6,21; Lk 8,15; Rim 5,5).
Sv. Pismo nam također jasno govori da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. Muško i žensko stvoreni su na „sliku Božju” jer ih je Bog tako htio. S jedne strane u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao muško i žensko.
„Biti muško” i „biti žensko” jest nešto dobro što Bog hoće: muškarac i žena imaju neuništivo dostojanstvo koje im neuništivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja (usp. Post. 2,7. 22). Muškarac i žena su istovjetnim dostojanstvom „na sliku Božju” oblikovani.
Svojim „biti muško” i „biti žensko” odražavaju jedno i drugo Stvoriteljevu mudrost i dobrotu. Iako Bog nije ni muško ni žensko, nego čisti duh u kojem nema razlike spolova, ipak „savršenstvo” muškog i ženskog ljudskog bića odražavaju nešto od beskonačnog Božjeg savršenstva, tj. nešto majčinskoga (usp. Iz 49,14-15; 66,13; Ps 131,2-3) ili očinskoga i supružničkoga (usp Hoš 11,1-4; Jr 3,4-19).
Budući da su stvoreni zajedno, Bog hoće da muž i žena budu jedno za drugo. Božja nam Riječ o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). Zato nijedna životinja ne može biti „naspram” čovjeku (usp. Post 2,8-20). Dok žena koju Bog „oblikuje” od rebra izvađena iz muškarca i koju dovodi k muškarcu izaziva u njemu krik divljenja, usklik ljubavi i zajedništva: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, i mesa od mojega mesa” (Post 2,23).
Tako muškarac otkriva ženu kao drugo „ja” iste ljudskosti.
„Muž i žena načinjeni su 'jedno za drugo': ne tako kao da bi ih Bog načinio 'napola' ili 'nepotpune'; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti 'pomoć' drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki ('kost od mojih kostiju'), a kao muško i žensko dopunjuju se. U ženidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći 'jedno tijelo' (Post 2,24), mogu predavati ljudski život: 'Plodite se i množite i napunite zemlju' (Post 1,28). Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supruzi i roditelji na jedincat način surađuju u Stvoriteljevu djelu.” (KKC 372)
Zato tako u božjem naumu muž i žena pozvani su da kao Božji „upravitelji” sebi „podlože” zemlju (usp. Post 1,28). To čovjekovo vrhovništvo nad drugim bićima međutim ne smije biti svojevoljno i rušilačko gospodstvo.
Na sliku Stvoritelja „koji ljubi sva bića” (Mudr 11,24), muškarac i žena pozvani su da sudjeluju u božanskoj Providnosti prema ostalim stvorenjima. Zato su odgovorni za svijet što im ga je Bog povjerio.
„'Vladanje' svijetom, što ga je Bog od početka predao čovjeku ostvarivalo se prije svega u samom čovjeku kao vladanje sobom. Čovjek je bio nepovrijeđen i u cijelom svome biću sređen jer je bio slobodan od trostruke požude koja ga, protiv zahtjeva razuma, podvrgava sjetilnim užicima, pohlepi za zemaljskim dobrima i isticanju samoga sebe.” (KKC 377)
Znak je bliskosti čovjeka s Bogom što ga Bog postavlja u vrt (usp. Post 2,8). On tu živi „da ga obrađuje i čuva” (Post 2,15); tu rad nije muka, nego suradnja muškarca i žene s Bogom na usavršavanju vidljivoga stvorenog svijeta.
„Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje 'svetosti i izvorne pravednosti'. Ta milost izvorne svetosti bila je 'sudioništvo na božanskom životu'.” (KKC 375)
Ižarivanjem te milosti sva su područja ljudskoga života bila uzdignuta. Dok je čovjek bio u toj Božjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti (usp. Post 2,17; 3,19) ni trpjeti (usp. Post 3,16). Unutarnji sklad ljudske osobe, sklad između muškarca i žene (usp. Post 2,25), te sklad između prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje znano „izvorna pravednost”. Po objavi znano za to stanje izvorne svetosti i pravednosti muškarca i žene prije grijeha (istočnog) neposlušnosti Bogu. Iz njihova prijateljstva s Bogom proizlazila je sreća njihova života u raju.
Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti i svetosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja. Zato stvarnost grijeha, i posebno istočnog grijeha, razjašnjava se samo u svjetlu božanske Objave.
Samo kad se poznaje Božji naum o čovjeku, shvaća se da je grijeh zloporabe one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno.
Post je objavljen 23.10.2010. u 20:10 sati.