16.10.2010., subota
USKRS (Godina B)
|
USKRS GOSPODNJI Uskrsnuće Isusa Krista budi nadu u bolji život (Godina B) »A i neke su nas žene od naših zbunile. Bile su vrlo rano na grobu i nisu našle njegova tijela pa dođoše i rekoše da su im se i anđeli ukazali i rekli da je živ. Neki su od naših otišli na grob te su našli onako kako su rekle žene, ali njega nisu vidjeli.« (Lk 24,22-24)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Uskrsnuće Isusa Krista, središnji događaj naše vjere, ima neizreciv smisao za naš život. Uskrsli nam potvrđuje da je moguće i da je već na djelu posvemašnje oslobođenje čovjeka i novi život. Stoga Vazam budi u nama nezamjenjivu nadu u bolji život i u blaženu vječnost. Uskrs je prvi, najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Na Uskrs ne slavimo samo minuli i davni događaj Kristova života, nego slavimo njega samoga, Uskrsloga. Slavimo Isusov iskorak iz vremena u novo postojanje, u novi život kojemu nema kraja. S uskrsnućem Gospodnjim se otvara povijest onome što je iznad povijesti: eshatologiji. Zato uskrsnuće Kristovo je u nekom smislu premašivanje povijesti, njezin prekid i ulazak u nadpovijest, kao što je i stvaranje njezino započinjanje. To znači da je Uskrsnuće događaj koji je u samome sebi neposvjedočiv i nedohvatljiv našim razumskim kategorijama koje su odreda vezane uz životno iskustvo. Uskrsnuće spada u domet vjere. Nitko ne može reći da je vidio Krista gdje »uskrsava«, jer nitko nije bio prisutan času u kom je Isus uskrsnuo. Uskrsnuće se upoznaje samo nakon događanja, isto kao i Utjelovljenje. Kao što je fizička prisutnost Riječi u Mariji pokazivala činjenicu da se Bog utjelovio, isto tako i Kristova duhovna prisutnost u zajednici, postavši vidljiva po ukazanjima, pokazuje da je Isus zaista uskrsnuo. Naime, ovaj događaj imao je važnost i smisao samo za onoga koji je njegove posljedice osjećao i kušao u krilu zajednice Crkve. Središnja jezgra toga događaja jest svjedočanstvo neočekivane i neprotumačive vjere Kristovih učenika. Bila je to uporna i jaka vjera, spremna da se suprostavi svijetu čak i dokazom mučeništva. Zato na temelju vlastitog iskustva i iskustva prve kršćanske zajednice Petar daje nepokolebljivo svjedočanstvo o Kristovu uskrsnuću. On nedvojbivo tvrdi da će ljudi biti suđeni prema svojoj vjeri u uskrslog Isusa. »Bog ga je uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu već unaprijed od Boga izabranim svjedocima – nama koji smo s njim jeli i s njim pili poslije njegova uskrsnuća od mrtvih. I on nam je zapovijedio – kaže Petar apostol – da propovijedamo narodu i da svjedočimo da ga je Bog postavio za suca živih i mrtvih.« (Dj 10,40-42) Kristovo uskrsnuće sveti Petar pripisuje zahvatu Očevu. Tim je činom Bog, Otac posvjedočio da mu je Isus doista Sin i da je svaka njegova riječ sudbinski smjerodavna za svakog čovjeka, a njegovo otkupiteljsko djelo preduvjet oproštenja grijeha. Prionuti uz Krista sudbonosno je opredjeljenje o kojem ovisi vječno spasenje svih ljudi koji budu u njega vjerovali, imat će i udio u njegovu životu. »Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima opoštenje grijeha svaki koji u nj vjeruje.« (Dj 10,43) I mi smo vjerom prihvatili Krista i time ušli u živu zajednicu njegovih vjernika, u Crkvu. On je i nama ugaoni kamen na kome gradimo svoje životno uvjerenje i tako, sjedinjeni s Kristom, gradimo novi, Božji svijet. Tako se i u nama – po krštenju – zauvijek dogodio Kristov Uskrs. S Isusom smo suuskrsli na novi život i postali građani budućega svijeta. Naše se uskrsnuće već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo silama zla i grijeha. Taj novi život u nama je usmjeren potpunom procvatu koji će se očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. »Kad se pojavi Krist, – govori nam apostol Pavao – Život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.« (Kol 3,4) Stoga ne smijemo dopustiti da grijeh u nama vlada. Neka Krist bude naš oživotvoritelj. On je naš vazmeni »jaganjac«, On je naša »pasha«. Zato se u nama mora dogoditi njegova Pasha – prijelaz iz staroga i grešnoga čovjeka u novi, kristovski način života. U nama ne smije više djelovati stari kvasac »zloće i pakosti«, već treba da postanemo autentični kršćani u »čistoći i istini« (usp. 1 Kor 5,6b-8) Božje ljubavi. Iako se Uskrsnuće Isusovo u njegovom pravom i potpunom značenju može shvatiti samo unutrašnjim svjetlom vjere, ipak ne smijemo nikako zaboraviti da je to jedan stvarni povijesni događaj. To potvrđuje i činjenica praznoga groba ustanovljena od povlaštenih svjedoka. Grob bijaše prazan, ali tu su bili povoji i napose pažljivo smotan ručnik. Da je tijelo bilo ukradeno, da je grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. »Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagnuv se, opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar, koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose smotan na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik, koji prvi stiže na grob, i vidje i povjerova.« (Iv 20,3-8)  Čini se da ni Mariji Magdaleni ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu, nije ni palo na pamet Isusovo Uskrsnuće. Ostali su samo iznenađeni pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Susreti s Uskrslim će istom uslijediti. Gospodin je uskrsnuo i ukazao se živ. Krist se iza smrti učinio vidljivim i u tijelu čitavom nizu svjedoka i omogućio im je da ga prepoznaju kao onoga koji je živio i djelovao među njima prije smrti. Radi se o konkretnom tjelesnom iskustvu svih onih koji su Uskrslog vidjeli svojim očima, slušali ga svojim ušima i doticali ga svojim rukama (usp. Mt 28,9; 20,27). Isus je davao utisak da je tjelesno prisutan u vremenu i prostoru, da se kreće u ovome svijetu. Bili su to osobni susreti kao i oni kad je On bio živ. Svjedoci su bili sasvim sigurni da se radi o istoj osobi kao i otprije. To pokazuje i razgovor o njegovoj muci i smrti što su dvojica učenika na putu u Emaus imali s Isusom kad mu rekoše: »A i neke se nas žene od naših zbunile. Bile su vrlo rano na grobu i nisu našle njegova tijela pa dođoše i rekoše da su im se i anđeli ukazali i rekli da je živ. Neki su od naših otišli na grob te su našli onako kako su rekle žene, ali njega nisu vidjeli.« (Lk 24,22-24) Ipak ukazivanja svjedoče i o novoj dimenziji Uskrsloga: o njegovu načinu bivovanja »po Duhu«, što je novi i drugačiji način s obzirom na način bivovanja »po tijelu«. Njegova tjelesnost sada je drugačija od one prije. Slobodan je od fizičkih zakona: ulazi i izlazi kroz zatvorena vrata, pojavljuje se i nestaje ga. Njega ne može prepoznati svatko tko ga vidi, nego samo onaj komu On sam dozvoli da ga prepozna. To se upravo dogodilo onoj dvojici učenika u Emausu: »Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznadoše ga... Ali njega nestade ispred njihovih očiju.« (Lk 24,30-31). Nije dosta, dakle, ustanoviti povijesno Kristovo uskrsnuće, nego treba »vidjeti« Uskrsloga. A to povijest ne može dati, nego samo vjera. A vjera je dar koji se prima samo od Boga. Iz te vjere se rađa živa nada u Boga koji ne razočarava. To je nada koja se odnosi na nas: ako je Isus Krist uskrsnuo i mi ćemo uskrsnuti. Tako Kristovo uskrsnuće naviješta sveopće uskrsnuće svih ljudi. To je stvarnost ljubavi koju Duh Krista uskrsloga izlijeva u srce vjernika i koji u njima proizvodi nadu punu sigurnosti, utjehe i radosti. Oslonjeni na tu nadu u slavu Božju, mi se ponosimo svojom vjerom koja mora pred svijetom biti svjedok uskrsnuća i života Gospodina Isusa i znak živoga Boga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 10,34-43 Ps 118 Kol 3,1-4 ili 1 Kor 5,6b-8 Iv 20,1-9 Lk 24,13-35 (navečer) |