04.10.2010., ponedjeljak
BLAGDAN SV. JOSIPA 2
|
SVETI JOSIP: ZARUČNIK BOGORODICE I ČUVAR SINA BOŽJEGA (Godina A) »Tek što je to u sebi odlučio, ukaza mu se u snu anđeo Gospodnji i reče mu: „Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju jer je ono što je ona začela od Duha Svetoga. Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.”« (Mt 1,20-21)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Liturgijska obnova (reforma) II. Vatikanskog Sabora oslobodila je korizmu svetačkih blagdana. Ostala su samo dva velika blagdana: Sveti Josip i Blagovijest. To ne može biti nikome krivo, jer su oba u najužoj vezi s utjelovljenjem Sina Božjega pa tako ova dva blagdana povezuju Božićni i Uskrsni ciklus koji zajedno tvore jedinstveno Kristovo otajstvo. Stoga Crkva i štuje Mariju i Josipa samo zbog njihove veze s Isusom, Sinom Božjim. Po Očevoj volji, Sin Božji imao je postati ne samo čovjekom i članom izabranog naroda, nego i izravnim potomkom najslavnijega izraelskog kralja Davida. Sveti Josip je osigurao Isusu potomstvo iz Davidova roda. On je bio »iz doma Davidova«, što je očito iz Isusova rodoslovlja (usp. Mt 1,1-24 i Lk 27). Po njemu, djevičanskom mužu Marijinu, Isus je »sin Davidov« i kraljevske loze. Općenito se misli da je i njegova Majka Marija bila istoga roda, ali prorocima i evangelistima bilo je važnije naglasiti mušku lozu. Stoga se na današnji blagdan čita glasovito Natanovo proroštvo kralju Davidu koje je temelj svih mesijanskih proroštava. Sva nada Izraela u očekivanog Mesiju zasniva se na proročanstvu što ga prorok Natan dade Davidu. On će izići iz Davidova potomstva i spasenje će izvesti nad Izraelom i cijelim ljudskim rodom. David je naumio sagraditi Bogu Hram. Ali Bogu nije bilo milo da mu kralj koji je prolio toliko ljudske krvi bude graditelj Hrama. Trebao je to biti njegov sin Salomon, koji i imenom označuje mir. Osim toga Natanovo proroštvo nadilazi materijalni hram i prvog graditelja, Salomona, sina Davidova. U tradiciji Izraela to proroštvo se i dalje čitalo kao pretkazivanje budućega Mesije. On je pravi »sin Davidov«, On će biti Graditelj pravoga Hrama, Crkve. Kad Otac nebeski izjavljuje o svom utjelovljenom Sinu: »On će sagraditi dom imenu mojemu, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin…« (Iz 7,3-14), onda to ima puno značenje koje pokazuje najintimniji vez Mesije s Bogom, Jahvom. Nitko kao Isus, koji je i u ljudskoj naravi pravi Sin Božji, nije tako srodno povezan s Bogom. Ali prvi rodozačetnik Izraela, odabranog naroda iz kojeg potječe Mesija: Krist, bio je Abraham. S Abrahamom započinje Josipovo i Isusovo rodoslovlje (usp. Mt 1,1). S njim prvim je Jahve, Bog, sklopio Savez ljubavi. Njemu je obećao potomstvo kojim će se blagoslivljati svi narodi. Izak je samo pralik Isusa Krista koji je ostvarenje toga obećanja, jer je Mesija jedinstveni Potomak (usp. Gal 3,14). U Izakovu rođenju na neki način izvan prirodnog reda, od majke neplodne (usp. Post 16,1) i od oca usahla (usp. Post 17,17; Rim 4,19), Bog je naznačio još veće čudo, djevičansko začeće po Duhu Svetome i rođenje Sina Božjega od Djevice Marije. Zato u taj misterij, u to čudo povijesti Abrahama i Isusa ulazi i Josip, jer je zakoniti »muž Marijin« (Lk 1,19). Josip je naime, bio pravi muž Marijin sa svim pravima i dužnostima supruga. Prema tome je imao i sva očinska prava i dužnosti prema Isusu. Ono Dijete što je Marija rodila, jer je bila Josipova žena, pripadalo je i njemu. U njemu je korijen Davidov procvao Mesijom, Kristom. I Josip je imao sreću da ga Isus, Sin Božji odvijeka, a u vremenu sin Marije, žene njegove naziva slatkim imenom: »Oče!« (usp. Lk 2,48). Činjenica da je Blažena Djevica Marija Isusa začela po Duhu Svetome ne umanjuje Josipovo dostojanstvo kao Isusova oca po zakonu nego ga uzvisuje u nebeske sfere. Gdje Bog nastupa tamo ništa ne oduzima, nego još više daje. I stoga je Josip svojim čisto duhovnim očinstvom daleko uzvišeniji namjesnik nebeskog Oca nego li je to bilo koji tjelesni otac prema svome po naravi začetom djetetu. Tako je Isus pripadao Josipu i preko njega su se utjelovljenom Božjem Sinu ispunila sva Očeva obećanja o njegovu potomstvu i kraljevanju zasvagda. O tome je Josip sam čudesno bio poučen u snu od anđela Gospodnjeg kad mu reče: »Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoj Mariju jer je ono, što je ona začela, od Duha Svetoga. Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21). Josip spada među praoce vjere. Kao što je Ivan Krstitelj posljednji od proroka, Josip je posljednji od proroka, Josip je posljednja biblijska ličnost na kojoj se Božja objava očituje u »snovima«. Stoga je Josip u vjeri doživio »Znak« Djeteta, rođenoga od njegove žene Marije u Betlehemu, kao Emanuela, Boga s nama, koji je ostvarenje Božjih obećanja Abrahamu i njegovu potomstvu.  Sin Božji se utjelovio da spasi svijet i posveti čovjeka. Isus je potomak Davidov iz Jesejeva korijena, On je znak narodima, ključ koji nama sužnjima otvara vrata tamnice i onda vrata vječnoga života. On je pravi Bog i kao Božji Sin rodio se od Djevice Marije i postao je pravi čovjek. I tako je Bog nepovratno ušao u čovjekovu povijest i ostvario svoje obećanja. Spasenje je istinsko i konačno. Zato se za Marijinu suradnju u Božjem utjelovljenju tražila potpuna čistoća i svetost, posvemašnja poniznost i dragovoljna predanost njegovim planovima spasenja ljudi. Koliko se u svemu tome treba diviti Mariji, koja svu svoju sudbinu pa i vezu s Josipom prepušta jedino Božjoj Providnosti. Slično je vrijedna hvale razboritost i pravednost Josipova u najtežem času njegova života. Ujedno nam njegova tjeskoba i način kako je tada postupao bjelodano svjedoče o djevičanstvu Marije i Josipa. Stoga je i zaslužio da doživi novo Navještenje Gospodnje u kojemu je doznao ne samo za neshvatljivo dostojanstvo svoje svete žene, nego i za svoju uzvišenu ulogu, najveću poslije Marijine, da bude Zaručnik Bogorodice i, kao njezin zakoniti suprug, skrbnik i čuvar samoga Božjega Sina. Veliko se otajstvo dogodilo u božićnoj noći u Betlehemu, ali je ono započeto u Nazaretu, gdje je pod skrbništvom svetoga Josipa, Božji Sin u krilu Djevice Majke Marije uzeo ljudsko tijelo i postao našim Spasiteljem. Tako su Marija i Josip omogućili Bogu da dođe na svijet u Isusu Kristu. Na isti način dolazak Kristov na ovaj svijet i danas, ostvaruje se samo velikodušnom suradnjom svih onih koji vjeruju u njegovu ljubav. I mi smo, s Kristom i po Kristu, ušli u ovu struju vječne, božanske, snažne i spasiteljske ljubavi Boga Oca. Stoga apostol Pavao u nepokolebljivoj vjeri u Krista svjedoči svima nama da nam se Bog darovao kao Spasitelj. U tu svrhu on i od nas traži vjeru u Božju nazočnost i djelovanje. »Zato se postaje baštinikom na temelju vjere, da bude po milosti, te da tako obećanje bude osigurano svemu potomstvu; ne samo onomu koje živi pod Zakonom nego i onomu koji je dionikom vjere Abrahamove, jer je Abraham otac sviju nas.« (Rim 4,16) Tako smo i mi po Kristu ušli u poseban, sinovski odnos i sa svetim Josipom. Zato su prije 300 godina (1687.) Crkva u hrvatskom narodu i hrvatski Sabor proglasili svetoga Josipa zaštitnikom Hrvatske. Očito da hrvatski katolici tu obljetnicu smatraju svetom. A bit ćemo Josipovi štovaoci koliko ga budemo u šutljivoj i djelatnoj predanosti u Božje vodstvo nasljedovali, osobito u našem svijetu koji se tako malo povjerava Bogu i njegovoj ljubavi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Sam 7,4-5a. 12-14a. 16 Ps 89 (88) Rim 4,13. 16-18. 22 Mt 1,16. 18-21. 24a (ili Lk 2,45-51) |