10.10.2010., nedjelja
PRESVETO TROJSTVO (Godina C)
|
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina C) Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazao  »Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i navješćivat će vam.« (Iv 16,14-15) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Papa Ivan XXII. uveo je blagdan Presvetoga Trojstva u liturgiju sveopće Crkve za vrijeme avinjonskog sužanjstva god. 1334. Time je dao poticaj da jednom u liturgijskoj godini svjesnije slavimo ono što je prisutno u svakoj našoj misli: vjernički pristup Ocu po Sinu snagom Duha Svetoga te udio na životu otajstvenog Boga kako nam ga je objavio Gospodin Isus. Naš udio na Božjem životu počinje u toku zemaljskog proputovanja i nastavlja se i nakon fizičke smrti. Slaveći ovu svetkovinu mi prihvaćamo važnost zajedništva u životu Boga i ljudi. Bog je Bog zato što se dariva u ljubavi unutar Triju Božanskih Osoba: Oca i Sina i Duha Svetoga i prema vani stvarajući druga bića te pripuštajući ljude u svoje Božansko zajedništvo. Tako i mi postajemo više ljudi, ako se iskreno darivamo u ljubavi Bogu i ljudima. Već je Stari Zavjet predosjećao osobnu vezu između Boga Stvoritelja i njegove mudrosti. Mudrost zajedno s Bogom dijeli tajnu njegova nauma sa svijetom. Njezin je odnos prema stvorovima takav da se ona naziva početkom svega i bićem koje stvara. Ona je kao Mudrost, Sin Božji, postojala prije stvorova pa i kad kaže: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najranijih od svojih čina - u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje.« (Izr 8,22). To treba shvatiti ne o njezinu bivstvu, nego o njezinu suodnosu prema stvorenjima. Ta Mudrost Božja rodila se od Boga prije stvaraja svijeta i bila je nazočna kraj njega u radosti, kao graditeljica, kad je Svevišnji stvarao nebesa, zemlju, bezdane i sve što je na njima i u njima. (usp. Izr 8,23-31). Ova Mudrost je slika Krista kao utjelovljene Mudrosti Božje. Zato Ivan apostol i kaže za Božju Riječ: »Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo.« (Iv 1,2-3) Radi toga Biblija stvaralačku Božju Mudrost prikazuje kao osobu koja Boga razveseljuje i pred njim od radosti »igra«, a ujedno su njoj »radost djeca čovjekova« (Izr 8,31). Zato Mudrost nije samo Božja osoba, nego ona među ljudima boravi i djeluje. »I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.« (Iv 1,14) Kao utjelovljena mudrost Božja, Krist je bio s Bogom od početka i ostaje neopozivi znak Božje naklonosti prema ljudima. Neka nam to bude poticaj da s psalmistom veličamo Boga kao Stvoritelja i da izrazimo svoje udivljenje i zahvalnost posebno Drugoj Božanskoj Osobi za djelo utjelovljenja i otkupljenja. Najveća odlika čovjeka jest što ga se Bog »spominje i pohađa ga« (Ps 8,5) tako da ga uzima za svoga savjetnika i prijatelja. Zato priznajemo i govorimo već kao stvorovi, a pogotovo kao otkupljenici da je divno Ime Božje po svoj zemlji. Puna su nebesa i zemlja slave Božje. Isus Krist je ta utjelovljena Mudrost Božja. On u punini ostvaruje taj navještaj Starog Zavjeta o potrebi čovjekova prijateljstva s Bogom. Po njemu i zahvaljujući daru Duha Svetoga ljudima je omogućeno da imaju dioništvo u Božjem životu i da budu suradnici njegova djela spasenja. Čovjeku je potrebno da uđe u dijalog ljubavi s Bogom, a u takav kontakt može stupiti samo vjerom i krštenjem. A iz takvog kontakta uvijek se rađa u čovjeku mir s Bogom, sa samim sobom i sa drugim ljudima. Sve ovo nam je omogućeno i stalno ponuđeno po djelu otkupljenja Gospodina našega Isusa Krista kojemu je vrhunac smrt i uskrsnuće. »Po njemu, u vjeri, imamo pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje.« (Rim 5,2) Zato i hodamo stazama ovoga života puni nade da ćemo jednoga dana biti pripušteni u Božju blizinu kao njegovi pravi prijatelji. Tu našu nadu u konačnu slavu sada potkrepljuje doživljena ljubav Božja prema svakom od nas. »Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom.« (Rim 5,5) To je najveća istina naše vjere da nas Bog ljubi. A Duh Sveti koji nam je darovan na krštenju i koji neprestano djeluje u pojedincu i u cijeloj crkvenoj zajednici garant je te ljubavi. Ta ljubav Božja omogućuje nam da »se dičimo i u nevoljama« (Rim 5,3), jer Bog čovjeka ne prestaje nikada ljubiti. Zato nam je Bog i dao Duha svojega da nas čini svjesnim onoga što jesmo i da nas podsjeća da se i mi kao ljubljena djeca trebamo vjerom, nadom i ljubavlju dizati k Ocu. Te tri kreposti su Božji dar Crkvi i svakoj krštenoj duši. One su miraz što nam ga sa sobom donosi Duh Sveti i pomažu nam da živimo od ljubavi Oca, Sina i Duha Svetog i da s tom istom ljubavlju pristupamo svakom čovjeku. Duh Sveti nam pomaže da shvatimo Boga koji se objavio u Isusu Kristu. Krist »Duhom Istine« nazivlje Onoga koji je uzajamna ljubav između Oca i Sina. Upravo sjedinjujući ljude sa sobom u sve većem krugu tog Duha ljubavi, Isus im objavljuje tajnu njihova vlastitog bića i njihove sudbine. Pod vodstvom »Duha Istine« učenici znaju da ljudska povijest ima smisao i da Bog svoj plan spasenja sigurno vodi prema ispunjenju. Duh Sveti će, naime, nastaviti Krsitovo djelo na zemlji: kao »Duh Istine« uvest će Isusove sljedbenike u svu istinu. On nema svojeg nauka, nego uzima od Krista kao utjelovljene Riječi Božje. Zato Isus i govori učenicima: »On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivati vam.« (Iv 16,14). A Duh Sveti slavi Sina time što onima koji su čista srca pokazuje kako da Isusa upoznaju i gledaju kao odsjev Božjeg bića i sliku nevidljivog Oca. »Duh Istine« upućivat će učenike u svu istinu Božju, jer neće uzimati samo riječi nego i djela od Sina. »Sve što ima Otac, moje je.« (Iv 16,15) izražava Isusovu svijest zajedništva s Ocem i Duhom. Kao što je Otac poslao Sina da spasi svijet, tako i Sin šalje Duha da uvede ljude u to otajstvo Boga. Kristova zajednica otkupljenih ljudi treba se nalaziti u punom svjetlu istine, treba biti »Crkva živoga Boga, stup i podloga istine.« ( 1 Tim 3,15) U njoj smije biti samo istina, sigurna i potpuna istina na kojoj će ljudi moći graditi svoj život u nepokolebljivu povjerenju u Boga. Zato je potrebno neprestano djelovanje Duha Svetoga koji će sve čuvati, buditi i promicati. Njegova pomoć ne može i ne smije Crkvi nikada manjkati, jer svaki ud Crkve u svako vrijeme iznova prima u se objavljenu istinu po kojoj mora živjeti po svojim snagama i prema svojim okolnostima života. »Duh Istine« vodi prvenstveno svu Crkvu kao zajednicu krštenika bivstveno povezanih s Isusom po vjeri i krštenju. On daje Crkvi poštovanja punu vjernost kojom ona kroz vremena čuva baštinu apostolske vjere i ujedno potiče neprestani napredak u shvaćanju objave. On svojim poticajima budi sav duhovni rad Crkve i oplođuje je. On opet snagom svoje ljubavi čini da se sve različite spoznaje uključe u jedinstvo vjere kad svojoj Crkvi pruža u pravi čas neprevarljivu jasnoću kojom ona novim odlukama u stvarima vjere i morala zaključuje istine koje se moraju prihvatiti kao potrebne za spasenje.  Duh Sveti vodi preko crkvene zajednice i pojedine vjernike putem istine života i spasenja. Nitko ne može imati pravoga udjela na životu Oca, Sina i Duha ako se ne uključi djelotvorno u život Crkve po liturgiji, svjedočkom življenju i karitativnom djelovanju u svojoj životnoj sredini. Stoga Trojsto nije dogma za fiskulturu uma, nego nam pomaže da živimo od ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izr 8,22-31 Ps 8 (7), 4-5. 6-7. 8-9. Rim 5,1-5 Iv 16,12-15 |