02.10.2010., subota
GODINA A - PETAK - 6. VAZMENA NEDJELJA
|
PETAK – 6. VAZMENE NEDJELJE (Godina A) GOSPODIN JE NAŠA RADOST »Tako se i vi sada žalostite, ali ću vas opet vidjeti, te će se obradovati vaše srce, i vaše vam radosti nitko neće moći uzeti.« (Iv 16,22)  Isus, Sin Božji Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Pavao nikada nije tako duboko osjećao kao u Ateni kako je kriva svjetska mudrost strašna poteškoća za obnovu čovjeka u kršćanskoj vjeri. Ne mogu se zamisliti dvije veće suprotnosti od Atene i Korinta za Pavlova vremena. Atena je bila slična srednjovjekovnom sveučilišnom gradu, u kojem su odzvanjale pjesme i galama skitničkih studenata. Korint je, naprotiv, vrvio i zujao od mnoštva naroda. Mnogi tuđinski trgovci iz svih krajeva svijeta boravili su stalno u gradu. To je bilo polje rada koje je odgovaralo Pavlu i stoga je tu ostao cijelu godinu i pol dana.  Karta s naznačenim Korintom, Atenom i Kenhrejom (Cenchrea) Prema ustaljenom običaju, Pavao je najprije Židovima naviještao Isusa kao Mesiju. Pojedinci su se obraćali, tako i nadstojnik sinagoge Krisp sa svim svojim domom. Ali jer se većina Židova nije odazvala Božjem pozivu nego je još govorila uvrede protiv Boga, Pavao se obratio poganima. U tu svrhu ga je i sam Gospodin potakao i oslobodio ga malodušnosti koja je znala napasti i Pavla. Mnogo mu je dakle značila Isusova riječ: »'Ne boj se!' Nastavi govoriti i da nisi ušutio! 'Ja sam s tobom.' Nitko te neće napasti da ti učini zlo. Jer ja imam mnogo naroda u ovome gradu.« (Dj 18,9-10) A kad je s njim Gospodin i kad mu On preporučuje mnogo svoga naroda u tom gradu, onda će Pavao usmeno i pismeno učiniti za Korint više nego i za jednu drugu zajednicu koju je On ustanovio. Ali Pavao je mislio i na sebe, jer se ne može za druge brinuti tko sebe duhovno zapusti. Ne znamo zašto, ali apostol je učinio i jedan poseban zavjet koji od njega ne bismo očekivali. Obećao je Bogu hodočastiti u jeruzalemski hram i, prema tadašnjem običaju, dao se u korintskoj luci Kenhreji ošišati. Zato se s Pavlom i korintskim obraćenicima i mi svi zahvaljujemo našemu Bogu što nas je iz tame grijeha i zla pozvao u divnu svjetlost svojega Isusa Krista koji nam je svima donio radost spasenja. »Budući da se u vječnu radost ne možemo vratiti drukčije nego vremenitim trpljenjem, čitavo se Sveto Pismo trudi da nas za trajanje vremenitog trpljenja ojača nadom u radosti koje ostaju« (Grgur Veliki). Stoga se i Isus na to više puta navraća, posebno u govoru na rastanku s učenicima. »Zaista, zaista, kažem vam, vi ćete plakati i jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.« (Iv 16,20) Zatvorio bi oči pred činjenicama, tko ne bi htio vidjeti da je tako uvijek bilo na svijetu i da će na jedan ili drugi način tako uvijek biti. Svijet svojim slugama pruža toliko užitaka da se oni čude kako može biti netko tako lud pa ih se odricati. Kristovi sljedbenici međutim znaju da imaju pravo na sve što je Otac nebeski za njih stvorio, ali da u sadašnjem stanju stvari moraju na zemlji mnogo pretrpjeti i mnogo čega se sami odreći ako žele doći k Ocu u nebo. Nepodnošljivo bi to bilo da nije Isus odmah nastavio i svojim božanskim autoritetom obećao da će se naša žalost pretvoriti u radost koja će biti vječna. »Tako se i vi sada žalostite, ali ću vas opet vidjeti, te će se obradovati vaše srce, i vaše vam radosti nitko neće moći uzeti.« (Iv 16,22) I tu Isus upotrebljava prispodobu kojom nam se pokazao ljudski blizak kao ni u jednoj drugoj. Žalost apostolâ zbog njegove muke i našu za vrijeme našega boravka na zemlji Gospodin uspoređuje s majčinskim porođajnim trudovima. Vrlo su bolni, ali kratko traju. Naprotiv, veselje majke što je dala čovjeka na svijet jest toliko da se više i ne sjeća muke. Tako su se osjećali apostoli poslije Isusova uskrsnuća. Tako se i mi nećemo u nebu sjećati muka kojima smo zaslužili vječnu nagradu. Naprotiv, blagoslivljat ćemo sve prigode koje smo u tu svrhu dobro upotrijebili. Stoga Gospodin želi da i mi pravo shvatimo sve ono što trebamo podnijeti na ovom svijetu i da sa svom sigurnošću već sada računamo s onim što ćemo uživati na drugom. Tada Gospodina nećemo više ništa pitati. Svi ćemo problemi biti riješeni, sve sumnje odstranjene, sve nesigurnosti uklonjene i sve to zauvijek. I tada će naša radost u Bogu biti potpuna. A da bi to sve mogli postići potrebno je da se obratimo za pomoć Mariji, Majci Isusovoj i majci našoj. Zadaća koju joj je Isus povjerio na Kalvariji da bude majkom svih vjernika, osobiti je znak naše sigurne nade u njezinu pomoć. Nitko kao Majka Raspetoga nije iskusio misterij križa, nitko nije kao Ona u srce primio taj misterij, tu uistinu božansku dimenziju otkupljenja koja se ostvarila na Kalvariji u smrti Sina, zajedno sa žrtvom njezina majčinskog Srca, kad je Ona izricala svoj konačni „Fiat – Neka mi bude!”. Njezina je žrtva najtješnje povezana s križem njezina Sina, podno kojega je Ona žrtvom svoga Srca sudjelovala u objavi toga božanskog milosrđa, to jest u objavi da je Bog apsolutno vjeran svojoj vlastitoj, božanskoj ljubavi, svome Savezu što ga je odvijeka bio zamislio, a u vremenu ga sklopio s čovjekom, s narodom i s cijelim čovječanstvom.  Stala plačuć tužna mati - Stanite i pogledajte, ima li boli veće od moje boli Zato Marija se i danas brine da se Krist očituje u našem životu, u životu Crkve i u cijelom svijetu. Marija nam pomaže da se u nama Krist nastani, da Krist u nama živi; da živimo za druge, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija će biti naša majka ako slijedimo njezinu majčinsku nježnost i brigu za druge i ako smo spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu. Ako s Isusom i Marijom budemo živjeli i žrtvovali se za druge, s njima ćemo i u nebu kraljevati gdje će naša radost biti potpuna i vječna. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 18,9-13 Ps 47 (46) Iv 16,20-23a |