01.10.2010., petak
GODINA A - 7. NEDJELJA KR. GOD.
|
SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) LJUBAV PREMA NEPRIJATELJIMA »A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima.« (Mt 5,44-46)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Budući da je Bog svet i sama svetost, On želi da i čovjek koji je po svojoj naravi sličan Bogu bude svet. Vršenje Božje volje čini čovjeka pravim čovjekom, svetim i savršenim pred Bogom. A svetost Božja očituje se u ljubavi prema ljudima. I ta svetost Božja mjera je naše svetosti. Ona se očituje u tome da iz svoga srca čupamo i najmanji korijen mržnje i osvete i da njegujemo ljubav u svim svojim međuljudskim odnosima. Zato i reče Bog preko Mojsija svojemu narodu: »Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!« (Lev 19,2) Stoga je najmanje što u tome Bog traži od svoga naroda da nitko ne mrzi svoga brata. Tu se ne radi o bratu po ocu i majci nego po Bogu. Pa ako Izraelci nisu sve ljude uspijevali smatrati svojom braćom, tako su morali gledati barem na svoje sunarodnjake. A kad im je Bog zapovjedio da su oni dužni jedan drugoga i koriti, znači da je svatko trebao biti spreman takav ukor i primiti, što je redovito teže nego ga davati. Svatko je odgovoran pred Bogom i za prijestupe drugih ukoliko ih može spriječiti. A ta odgovornost je još veća u odnosu na one koji su nam povjereni. Zato se ne smijemo uopće osvećivati, a isto tako ni srditi se na svoga bližnjega nego ga ljubiti kao samoga sebe. Kao što Bog nama oprašta sve naše grijehe iscjeljuje sve naše slabosti, tako isto i mi moramo jedan drugome oprostiti. Bog nam je uzor i mjera ljubavi. Njegova je ljubav sućutna i oprosna. Njegova je ljubav nježna. Kako želimo da Bog bude prema nama, takvi isti i mi trebamo biti prema bližnjima. Stoga Bog i tu zapovijed ljubavi prema bližnjemu završava isticanjem činjenice da je On onaj koji je daje i kojemu ćemo jednom polagati o tome račun. On sam nam kaže: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve (Gospodin)!« (Lev 19,18) Izvor svake prave naše ljubavi i jedinstva jest Kristov Duh. On nas potiče da se otvaramo svakome čovjeku, a pogotovo svojoj braći u vjeri. Zato apostola Pavla jako žalosti i boli razdor u kršćanskoj zajednici u Korintu koji je nastao zbog prianjanja pojedinaca uz različite učitelje. Da ih od toga izliječi u korijenu, Pavao ih podsjeća na dostojanstvo što ga ima kršćanin sam u sebi, a ne prima ga ni od koga izvana. A to dostojanstvo proističe iz činjenice što u svakome od njih kao i u čitavoj njihovoj crkvenoj zajednici prebiva Duh Božji. Ako je u njima isti Duh Sveti, onda imaju biti složni, jer razdor ruši taj Božji hram. Tko se pak to usuđuje, neka zna da će Bogu odgovarati i da će ga Bog kazniti. »Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi. Neka nitko sam sebe ne zavarava! Ako tko među vama zbilja misli da je mudar po sudu ovoga svijeta, neka bude lud da bude mudar, jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom.« (1 Kor 3,17-19)  Kad je, dakle, u kršćanima Duh Božji, neka ne traže svjetske mudrosti koja je pred Bogom ludost. Ova Pavlova opomena vrijedi koliko za crkvene učitelje toliko i za učenike koji se uz njih previše vežu. Zato neka se nitko ne ponosi ljudima jer prije ili kasnije će uvidjeti da su misli svjetskih mudraca isprazne i stoga će svakoga razočarati. Nije, dakle, dostojno kršćanina tražiti svoju slavu u ljudima, nego samo u Bogu kojemu ionako sve pripada. Uzvišena je i utješna činjenica da čovjek u Bogu nalazi i posjeduje sve što mu je potrebno za vremeniti i vječni život. Ne mogu vjernici pripadati ovome ili onome apostolu nego samo Bogu. Nisu vjernici zbog apostola i hijerarhije, nego su apostoli i hijerarhija zbog vjernika, a i jedni i drugi su za Krista i po Kristu za Boga. »Zato neka se nitko ne ponosi ljudima! Vama pripada sve: i Pavao, i Apolon, i Kefa, i svijet, i život, i smrt, i sadašnjost, i budućnost. Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji.« (1 Kor 3,21-23) Kao svim ljudima tako i kršćanima pripadaju sve stvari: svijet i sve što je u njemu stvoreno, život s vremenom kada se mogu skupljati zasluge pred Bogom i smrt s vječnošću u kojoj će se te zasluge uživati. Pojedinac i čitav svemir ne vrijede ništa ako nisu uvršteni u Krista. Kršćani koji se svime služe žive po vjeri u Krista na slavu Boga. Zato ljubav Kristova ne pozna granice i proračunatosti. Ona je uvijek nesebična i požrtvovna. Ona želi dobro i pomaže svakome. Bog ljubi sve ljude i sve želi uzdići i oplemeniti. Krist u svojoj ljubavi ne postavlja uvjete i On ide do kraja i traži od svojih da po njegovu uzoru i primjeru ljube čak i neprijatelje svoje, odnosno sve one koji ih mrze i progone. »Čuli ste – kaže Isus – da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima.« (Mt 5,43-45)  Toliko je naša vjera jaka koliko se približava tom idealu Božje ljubavi. Hoće se velike vjere da iz dna duše i srca prihvatimo Isusa kao svojega Zakonošu i Učitelja te po njemu posve uskladimo svoje prosuđivanje i svoje ponašanje prema drugim ljudima. Krist hoće da se svi odnosi među ljudima podignu u Božje sfere te da svoju ljubav prema neprijateljima najradije pokažemo moleći za njih. Tko se uspije toliko osloboditi samoljublja i sve Bogu prepustiti, taj će iskazati ljubav i onome koji mu zlo čini. Budući da to čovjeku nije lako, Isus nije čekao da tek na križu pokaže i u tome svoj neprispodobivi primjer, nego i ovdje kaže onima koji ljube svoje neprijatelje da time postaju slični Bogu i sinovi svoga nebeskoga Oca. Isus nam govori: »Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48) Kršćani moraju biti savršeniji od farizeja i svih onih koji ljube samo one koji njih vole, jer je to zapravo samoljublje i očekivanje da nam ljudi uzvrate što im dajemo. Ima na žalost i vjernikâ koji su slični poganima koji također pozdravljaju samo one s kojima su u dobrim odnosima. Za sve te vrijedi Kristova izjava da će ostati bez nagrade koju će nebeski Otac dati onima koji se trude da ga nasljeduju u savršenstvu ljubavi. Tako ljubav postaje prijeko potrebno načelo da se među ljudima oblikuju uzajamni odnosi u duhu dubokog poštovanja prema svemu što je ljudsko i u duhu međusobnog bratstva. Nemoguće je postići tu svezu među ljudima, ako želimo međusobne odnose određivati jedino mjerilom pravednosti. Svijet ljudi može postajati uvijek sve čovječnijim jedino ako u mnogostruko područje međuljudskih i društvenih odnosa zajedno s pravednošću unesemo onu »milosrdnu ljubav« koja tvori mesijansku poruku Kristova Evanđelja spasenja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Lev 19,1-2; 17-18 Ps 103 (102) 1 Kor 3,16-23 Mt 5,38-48 |