Marketing
VJEROVANJE
1. VJERUJEM U BOGA OCA
Naša kršćanska ispovijest vjere započinje s Bogom. Bog je „Prvi i Posljednji” (Iz 44,6), Početak i Svršetak svega. Vjerovanje započinje s Bogom Ocem, jer je Otac prva božanska Osoba Presvetoga Trojstva! Naše vjerovanje započinje stvaranjem neba i zemlje, jer je stvaranjem početak i temelj svih djela Božjih.
„'Vjerujem u Boga': ta prva izjava ispovijesti vjere ujedno je i najtemeljnija. Cio Simbol govori o Bogu, a kad govori i o čovjeku i svijetu, čini to u vezi s Bogom. Svi članci Vjerovanja ovise o tome prvom, isto kao što sve zapovijedi tumače prvu. Drugi članci čine da bolje upoznamo Boga onakvoga kakav se postepeno objavljivao ljudima. 'S pravom dakle kršćani na prvom mjestu ispovijedaju da vjeruju u Boga'. (Rimski katekizam 1, 2, 2)” (KKC 199)
„Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje”. Tim riječima započinje Nicejsko – carigradski simbol vjere.
Ispovijedanje Božje jedincatosti, kojemu je korijen u Božjoj objavi Staroga Saveza, neodvojivo je od ispovijedanja Božje opstojnosti i isto je tako temeljno u vjeri. Bog je Jedini, jer samo je jedan Bog: stvoritelj neba i zemlje.
„Kršćanska vjera vjeruje i ispovijeda da je Bog jedan po naravi, po suštini i biti.” (Rimski katekizam 1, 2, 2)
„Nužno je da vrhovno Biće bude jedincato, to jest bez sebi ravnoga. (...) Ako Bog nije jedini nije Bog.” (Tertulijan, Adversus Marcionem, 1, 3).
Izraelu, svome izabraniku, Bog se objavio kao Jedini: „Čuj, Izraele! Gospodin je naš Bog, Gospodin je jedan! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.” (Pnz 6,4-5).
Po prorocima Bog poziva Izraela i sve narode da se obrate njemu, Jedinome: „Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga! Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati govoreći: Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga!” (Iz 45,22-24).
Vjera u Boga upućuje nas da se obraćamo njemu jedinome kao svome prvom počelu i svojoj posljednjoj svrsi. A to znači da ništa ne volimo više nego Boga i da ga ničim ne zamijenimo.
„Bog naše vjere objavio se kao Onaj koji jest. Bog se dao prepoznati kao 'bogat ljubavlju i vjernošću' (Izl 34,6). Sam njegov bitak jest Istina i Ljubav.” (KKC 231)
Sam Isus potvrđuje da je Bog „jedini Gospodin” i da ga treba ljubiti „iz svega srca svojega, iz sve duše svoje i iz sve snage svoje.” (usp. Mk 12,29-30). Ujedno Isus govori da je i on sam Gospodin”.
„Dok je učio u hramu, reče: 'Kako mogu književnici tvrditi da je Mesija Davidov sin. Ta David potaknut od Duha Svetoga, veli: 3Reče Gospodin Gospodinu mome: Sjedi mi zdesna, dok ne učinim tvoje neprijatelje podnožjem nogama tvojim.3 Sam ga David naziva Gospodinom. Kako mu onda može biti sin?' Mnoštvo ga je naroda s uživanjem slušalo.” (Mk 12,35-37)
Ispovijedati: „Isus je Gospodin” vlastitost je kršćanske vjere. To se ne protivi vjeri u jednoga Boga.
„Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakoga drugog imena, da se Isusovu imenu 'pokloni svako koljeno' nebeskih, zemaljskih i podzemnih bića, i da 'svaki jezik prizna' – na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.” (Fil 2,9-11)
Vjerovati isto tako u Duha Svetoga „koji je Gospodin i životvorac” ne uvodi nikakve diobe u jednom Bogu.
„Čvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo da jest samo jedan pravi Bog, vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenjiv i neizreciv, Otac, Sin i Duh Sveti: tri Osobe, ali jedna bit, jedna suština ili posvema jednostavna narav.” (IV. Lateranski sabor (1215); DS, 800)
Vjerovati u jednoga Boga i ljubiti ga svim svojim bićem ima veoma važne i krupne posljedice za cio naš život. To znači da smo prije svega pozvani upoznati Božju veličinu i uzvišenost.
„Veći je Bog no što pojmit možemo.” (Job 36,26). Zato se Bogu mora „prvome služiti” (Sv. Ivana Arška, Dictum). To znači isto tako živjeti u zahvaljivanju Bogu.
Ako je Bog Jedini, sve ono što jesmo i što imamo dolazi od njega.
„Što imaš, a da nisi primio.” (1 Kor 4,7) „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?” (Ps 116,12)
To također znači upoznati jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi. Svi ljudi „su stvoreni na sliku u priliku Božju” (Post 1,26). To znači međutim i pravilno se služiti stvorenjem.
Vjera u jedinoga Boga upućuje nas da se svime što nije Stvoritelj služimo ukoliko nas njemu približuje, a da se klonimo svega onoga što nas od njega odvraća.
„Gospodine moj i Bože moj, daj mi sve što me k tebi vodi. Gospodine moj i Bože moj, oduzmi me meni i posve me predaj sebi.” (Sv. Nikola iz Flue, Molitva)
To znači na kraju uzdati se u Boga u svakoj prilici, pa i u nesrećama života. To divno izražava molitva sv. Terezije od Isusa: „Neka te ništa ne buni i ništa ne plaši. Sve prolazi, Bog se ne mijenja. Strpljivost postiže sve. Tko ima boga, ništa mu ne manjka. Sam Bog dostaje.” (Sv. Terezija od Isusa, Pjesma, 30).
Vjerovati u jednoga Boga znači vjerovati da je Bog „Istina” i „Ljubav”.
„A ovo je poruka koju smo čuli od njega i koju vam dojavljujemo: Bog je svjetlost i nikakve tame nema u njemu.” (1 Iv 1,5)
„Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (1 Iv 4,8)
„Srž je riječi tvoje istina, vječan je sud pravde tvoje.” (Ps 119,160)
„Uistinu, Gospode Bože, ti si Bog, tvoje su riječi istinite.” (2 Sam 7,28)
Zato se Božja obećanja uvijek ostvaruju. Bog je sama Istina, njegove riječi ne mogu varati! Upravo stoga možemo se u svemu s punim pouzdanjem predati istini i vjernosti njegove riječi.
Početak ljudskoga grijeha i pada bila je laž zavodnika koji je pobudio sumnju u Božju riječ, u njegovu dobrohotnost i vjernost.
„Bog je istinit i kad objavljuje sebe: pouka koja dolazi od Njega jest 'zakon istine' (Mal 2,6). Kad pošalje svoga Sina u svijet, to će biti 'da posvjedoči za istinu' (Iv 18,37). 'Znamo, da je Sin Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga' (1 Iv 5,20).” (KKC 217)
Sveti Ivan ide i dalje kad kaže: „Bog je ljubav” (1 Iv 48,16). Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najintimniju tajnu – da je sam vječna razmjena ljubavi. Božja se ljubav prema svome narodu uspoređuje s ljubavlju oca prema sinu (usp. Hoš 11,1) i jača je od majčinske ljubavi prema djeci (usp. Iz 42,14-15). Bog ljubi svoj narod više nego muž svoju ženu (usp. Iz 62,4-5). Božja će ljubav pobijediti i najgoru nevjeru (usp. Ez 16; Hoš 11)
Ta ljubav će ići do najdragocjenijeg dara: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Iv 3,16). Da, Ljubav je Božja „vječna” (Iz 54,8) jer je Bog istinit. I svatko tko je od istine ostaje u Bogu i ljubav Božja prebiva u njemu.
Post je objavljen 23.10.2010. u 22:00 sati.