16.10.2010., subota
VELIKI ČETVRTAK
|
VELIKI ČETVRTAK MISA VEČERE GOSPODNJE »Kad im opra noge, uze svoj ogrtač, ponovo sjede za stol pa im reče: Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam! Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.« (Iv 13,12-15)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Izraelci su svake godine za vazmene večere slavili događaj izlaska Božjeg naroda iz egipatskog ropstva koji je zapravo početak povijesti hebrejskog naroda, događaj koji je ujedno naviještao žrtvu što će je Krist prinijeti da bi ljudski rod oslobodio ropstva grijeha i zla. Izraelci su svake godine obnavljali taj početak svoje povijesti i vjerom su tu povijest nastavljali. Tako su ujedno obznanjivali svoje očekivanje Mesije, koji će tu povijest privesti punini. Događaj vazmene večere izabranog naroda pri izlasku iz egipatskog ropstva uvodi nas ne samo u liturgiju Velikog Četvrtka nego u cijelo pashalno – vazmeno – uskrsno svetkovanje. Očito je da je Isus smjestio svoje vrhunsko djelo ljubavi, kojim je ostvario otkupljenje i spasenje svijeta, u okvir proslave tadanje židovske Pashe. Tim je označio da je sve spasenjsko značenje starozavjetne Pashe sada izvršeno, do vrha ispunjeno (usp. Iv 13,3). Zato svaki čovjek, svaka nova epoha kroz tok povijesti treba da se i svojim marom uključi u tu Gospodinovu Pashu – Prijelaz »dok On ne dođe« (usp. Mt 14,25 i Lk 22,16, 18) po drugi put na svršetku svijeta. Stoga svako svoje euharistijsko slavlje, dakako i ovo najsvečanije u cijeloj godini, trebamo doživljavati kao svoju Pashu – Prijelaz, dok je napokon ne budemo zauvijek slavili sjedinjeni s Gospodinom pošto uđemo u vječnu Obećanu zemlju, u novi Božji svijet. Te svoje Euharistije mi ćemo uvijek slaviti pod znakom »Jaganjca Božjega koji oduzimlje grijehe svijeta« (Iv 1,36), Onog Jaganjca koji, prema Apokalipsi, već sada proslavlja svoju svadbenu gozbu sa svojom Zaručnicom (usp. Otk 21,1, 9: 19,7, 9): Crkvom. Tako je svaka Euharistija doista pashalna: posadašnjuje onu Isusovu iz Posljednje Večere, a nagoviješta kao predokus konačnu gozbenu Isusovu i našu u nebeskoj budućnosti. Zato spomen-čin Kristove žrtve. Proslava Euharistije, nije puki spomen Kristove večere. Ona nas djelotvorno pridružuje Isusovu prijelazu Ocu. Sveta večera je bila pashalna večera. Po Ivanu, Isus je umirao na križu dok su se u Hramu na križu dok su se u Hramu klali pashalni janjci što će ih uvečer blagovati Jeruzalemci. Posred te večere, koja je za apostole bila, nezaboravan događaj, u zalogaju kruha i čaši vina Isus se sam pruža njima za hranu i napitak. I daje im nalog, nezaboravan i mjerodavan za njih i za cijelo vrijeme Crkve dok On ne dođe. »Gospodin Isus one noći u kojoj bijaše izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: „Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju uspomenu!”. Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: „Ovaj je kalež Novi Savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kao ga pijete, na moju uspomenu!”. Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok On ne dođe.” (1 Kor 11,23-26)  Današnji dan se naziva prema Gospodnjoj zadnjoj večeri na kojoj je ustanovio otajstvo svoje ljubavi pod prilikama kruha i vina te predao svojima da to obavljaju dok On ne dođe na koncu svijeta. Euharistija je Kristova i naša žrtva kojom smo otkupljeni i od koje blagujemo Krista kao hranu svojih duša. Euharistijom se pred nama i za nas obnavlja sva povijest našega spasenja te nam se ujedno osigurava buduća slava u vječnosti. U njoj imamo posadašnjeno i ponazočeno sve što je Gospodin činio u svojem skrovitom i javnom životu, svu njegovu muku i smrt, uskrsnuće i proslavu. Dar je to od Boga koji nas je ljubio do vrhunca i ljubi do kraja, dar što ga je mogla izmisliti samo Božja ljubav i izvesti Božja svemoć (usp. Iv 13,1). Mi se sastajemo na Euharistiju da Bogu svome uzvratimo ljubav za ljubav, za onu kad je za nas predao Sina svoga, da nitko ne pogine nego ima život vječni (usp. Iv 3,16). Stoga se svakoj Euharistiji mi i kao pojedinci, a osobito kao Crkva, misterijski uključujemo u Isusovu zahvalnicu (usp. Kol 3,17) nebeskome Ocu za sve što je učinio i neprestano čini za nas ljude. Zato Krist želi da često budemo »euharistijski zajedno, ali tako da to bude izraz i preduvjet trajnoga eklezijalnoga zajedništva u svagdašnjoj kršćanskoj egzistenciji. Euharistija se događa u našem bratskom zajedništvu, te pretpostavlja i uvjetuje da se sebedarno, žrtveno, zalažemo, darujemo jedni drugima. Po pričesnom sudjelovanju u zajedništvu s Isusovim žrtvovanim tijelom i s njegovom prolivenom krvlju u nama treba da se trajno događa pretvorba u Isusu, da nasljedujući njega, jedni drugima sebe pružamo i dajemo se kao zalogaj kruha i napitak vina. Tako se doista Euharistija pretvara u ljubav (agape – caritas) u najsvestranijem i najistinitijem smislu. Ljubimo da bismo se smjeli pričešćivati, pričešćujemo se da bismo mogli ljubiti. Krist nas svojim primjerom uči da ne možemo odijeliti Euharistiju i služenje ljudima. Da bismo slavili novi spomen-čin Isusove i naše Euharistije, moramo biti uvjereni da nam odgovornost ne daje pravo na povlastice, već od nas traži predanu službu svima onima s kojima živimo. Tako nam današnje Evanđelje govori o poniznoj ljubavi i požrtvovnom služenju. Isus je sam u tu svrhu oprao apostolima noge i tako nam ostavio svoj uzvišeni primjer. U tom je dokazu ljubavi obuhvaćeno sve što je slijedilo: Euharistija, dirljiv oproštajni govor, muka i smrt na križu. Apostoli su shvatili koliko se Isus ponizio kad im je počeo prati noge. Kad je On to učinio njima, onda to isto moraju učiniti i oni jedni drugima. Isusova ponizna ljubav koja čisti i hrani naše duše, sve ljude do svršetka svijeta, posljedica je njegova utjelovljenja i njegove poslušnosti do smrti na križu. Tako se čin Isusove poniznosti preko Euharistije, koja je odmah iza pranja nogu slijedila i koja se neprestano obnavlja, proširuje na cijeli kršćanski život. »Kad im opra noge, uze svoj ogrtač, ponovo sjede za stol pa im reče: Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam! Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugome. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.« (Iv 13,12-15) Sve je, dakle, pod znakom služenja. Tim služenjem ispunjava se Isusova nova zapovijed ljubavi. Kristova smrt na križu je ispunjenje te ljubavi. A i poslije svoga Uskrsnuća Isus je ostao i još više postao Poslužitelj našega spasenja jer kao naš Posrednik trajno živi da nas zagovara (usp. Heb 7,27; Rim 8,34 i 1 Iv 2,1) kod Boga. Tako Isusov život i smrt predstavljaju jedan jedinstveni čin ljubavi bez kraja koja je sva jedno produženo »pranje nogu« koje je jedino kadro osposobiti čovjeka za zajedništvo s Bogom i darovati mu pravu slobodu. Stoga treba da se i mi damo prožeti, pa i kroz patnju, Isusovim božansko – ljudskim činom ljubavi kroz koju se događa čovjekovo očišćenje i oslobođenje. Amen! Čitanja: Izl 12,1-8, 11-14 Ps 116,12-13, 15-16 bc, 17-18 1 Kor 11,23-26 Iv 12,1-15 |