26.10.2010., utorak
8. - MOLITVA GOSPODNJA: «OČE NAŠ… «
 Bog nije samo Stvoritelj ljudi, nego ga kršćani zovu i svojim Ocem. Tu istinu naše vjere nam je otkrio sam jedinorođeni Očev Sin Isus Krist. « Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim prestade, reče mu jedan od učenika: < Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike >» ( Lk, 11,1 ), Kao odgovor na tu molbu, Gospodin povjerava učenicima i svojoj Crkvi temeljnu kršćansku molitvu: « Oče naš … «. Sveti Luka donosi kraći tekst ove Gospodnje Molitve ( pet prošnji ). « Kad molite,- reče Isus -, govorite: < Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast! « ( Lk. 11,1 -4 ). Dok liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (sedam prošnji). « Vi, dakle, - reče Isus -, ovako molite: < Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga! « ( Mt. 6, 9- l3. ). Zatim je već vrlo rano, u bogoslužju Crkve bio običaj da se Molitva Gospodnja zaključi doksologijom: hvalom i slavom. U spisu Didache' glasi: « Jer tvoja je moć i slava u vjekove « ( Didache'¨,8,2 ). Apostolske uredbe dodaju na početku doksologije riječi «kraljevstvo». ( Constitutiones Apostolicae,7,24,l ). I taj se oblik danas upotrebljava u ekumenskoj molitvi. Bizantska predaja poslije «slave» dodaje: « Oca i Sina i Svetoga Duha «. Rimski misal proširuje posljednju prošnju izričitim spomenom iščekivanja «blažene nade» (Tit.2,13) i dolaskom Isusa Krista Gospodina našega. Slijedi poklik zajednice koji preuzima doksologiju Apostolskih uredaba: « Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć «. Ova završna doksologija, uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslava njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje. I to je ponavljanje onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao u nebeskoj liturgiji.(usp.Otk.1,6;4,11;5,13). Knez ovoga svijeta lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: Kraljevstvo, moć i slavu. (usp. Lk.4,5-6) Krist, Gospodin, vraća ih svom i našem Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačno dovršeno otajstvo spasenja i Bog bude sve u svima.(usp. 1Kor.15,24-28). I na kraju molitve riječ: Amen - «Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja» (Tertulijan, De oratione,1.). Kad nam je Gospodin Isus Krist predao ovaj oblik molitve, dodao je: «Ištite i dat će vam se».(Lk.11,9). Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva kršćanstva. Stoga nakon što je pokazao kako su Psalmi glavna hrana kršćanske molitve i kako se slijevaju u prošnju Očenaša, svet Augustin zaključuje: «Pretražite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da nećete ništa naći što ne bi bilo sadržano u Gospodnjoj molitvi». (Sv. Augustin, Epistulae, 130,12,22; PL.33,502.). « Sva Pisma ( Zakon, Proroci i Psalmi ) ispunjena su u Kristu. (usp.Lk.24,44). Evanđelje je ta « Radosna vijest «. Njen prvi navještaj sažeo je sv. Matej u Govoru na gori (usp. Mt.5-7). Molitva Očenaša pak u središtu je tog navještaja. U tom okviru nalazi objašnjenje sva- ka prošnja molitve koju nam je Gospodin predao». (KKC.,2763). A sveti Toma Akvinski kaže: « Očenaš je najsavršenija molitva (…). U njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti. Tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje» ( Summa Theologiae,II-II,83,9 ). « Govor na gori je nauk života. Očenaš je molitva, ali u jednom i u drugom Duh Gospodnji daje novi oblik našim željama, tim nutarnjim snagama koje nam pokreću život. Tom novom životu Isus nas uči svojim riječima i poučava nas da ga ištemo molitvom. Od ispravnosti našeg moljenja ovisit će ispravnost življenja u njemu.» (KKC., 2764). Ta molitva koja nam dolazi od Isusa doista je jedinstvena: ona je « Gospodnja «. S jedne strane, riječima ove molitve jedinorođeni Sin Božji predaje nam riječi koje je njemu dao Otac (usp. Iv.17,7). On je učitelj naše molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Riječ, On u svom čovječjem srcu poznaje potrebe svoje braće i sestara ljudi i objavljue nam ih. On je uzor naše molitve. « Međutim, Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanički ponavljamo. (usp. Mt.6,7;1Kor. 18,26-29). Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po riječi Božjoj, Duh Sveti je onaj kiji uči djecu Božju da mole svoga Oca. Isus nam ne daje samo riječi naše sinovske molitve, nego nam istodobno daje i Duha po kojem ove riječi postaju u nama «duh i život». (Iv.6,63). Štoviše, dokaz i mogućnost naše sinovske molitve jest to što je Otac « odaslao u srca naša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! « (Gal.4,6 ). Budući da molitva izlaže naše želje pred Bogom, to je isti « Onaj koji proniče srca «, Otac, koji « zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.»(Rim. 8,27). Molitva Ocu našemu uključuje se u otajstvo poslanja Sina i Duha.» (KKC.,2766.). Taj nerazdvojivi dar riječi Gospodnjih sadržanih u Očenašu i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika oživljuje, Crkva je primila i živjela od svojih početaka. Tako su prve kršćanske zajednice, umjesto «Osamnaest blagoslova» uobičajenih u židovskoj pobožnosti, «tri puta na dan» molile molitvu Gospodnju. (usp. Didache' 8,3 ). Sveti Ivan Zlatousti kaže: «Gospodin nas uči da zajednički molimo za svu našu braću. On ne kaže prema Apostolskoj predaji, čvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi. U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih časova Božanskog časoslova. Njeno crkveno obilježje dolazi do punog izražaja u trima sakramentima uvođenja u kršćanstvo. « U Krstu i Potvrdi predaja (traditio) Molitve Gospodnje znači novo rađanje za božanski život. Budući da je kršćanska molitva govor Bogu Božjom riječju, oni koji su Iznad svega u euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se očituje njen pun smisao i učinkovitost. Smještena između euharistijske molitve (anafore) i pričesti, s jedne strane obnavlja sve prošnje i zazive izrečene tijekom epikleze,i s druge, kuca na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pričest predokus. « U Euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje također eshatonsko obilježje svojih prošnji. Ona je izrazita molitva Iz te nepokolebljive vjere u Boga OCA izvire nada koja prožima svaku od sedam prošnji Očenaša. One su izražaj jecanja sadašnjeg vremena, vremena strpljivosti i iščekivanja u kojemu se «još ne očitova što ćemo biti» (1Iv.3,2). EUHARISTIJA i «OČE naš…» smjeraju Gospodnjem dolasku «dok On ne dođe»(1Kor.11,26). Fra Jakov Ripić, O.F.M. |