12.10.2010., utorak
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina C)
|
SVETKOVINA PRESVETOGA SRCA ISUSOVA Srce Dobrog Pastira poznaje svoje ovce (Godina C) »Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu!« (Lk 15,6) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Štovanje Srca Isusova temelji se na ovoj glavnoj istini objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu, u Srcu Sina Božjega. U današnjem štovanju Presvetog Srca Isusova zaista blista lik Dobrog Pastira stare Crkve u novoj svježini i slavi. Zaista malo je simbola koji Spasiteljev lik izražavaju tako dirljivo kao taj lik što ga je On sam odabrao i razvio. Slika je Dobrog Pastira vjeri i pobožnosti stare Crkve značila nekako isto što nama znači lik i tajna Presvetog Srca Isusova. A to je spomen Isusove ljubavi koja predaje svoj život na Križu i u Euharistiji. Ako za lik Srca Isusova stoji kao temelj lik Dobrog Pastira, tada se nova pobožnost harmonično spaja s naukom svetog Evanđelja i s pobožnošću stare Crkve.  Radi toga liturgijska čitanja sv. Pisma danas na blagdan Presvetoga Srca Isusova govore nam o Dobrom Pastiru. Na taj se način i u liturgiji Srce Isusovo odrazuje iz lika Doborg Pastira. Krist kao Dobri Pastir nas ljubi kao stado svoje i čeka naš odgovor ljubavi. Taj odgovor jest zapravo naša vjera u Krista i naša ljubav prema braći ljudima koju moramo ljubiti kao što ih Isus ljubi. Tako iz Knjige proroka Ezekiela saznajemo da je Bog pastir svojega naroda. Jeruzalem trpi od neprijateljske opsade i svih popratnih zala. Bog preko proroka Ezekiela krivnju za sve to svaljuje u prvom redu na nedostojne pastire koji su tada vodili izabrani Božji narod. Stoga Bog obećaje da će on sam tada nastupiti i iskazati se kao dobar Pastir. »Jer ovako govori Jahve Gospod: Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti!« (Ez 34,11) Prva je briga pastira da stado drži na okupu, jer će samo tada biti u stanju voditi ga i čuvati. A kad je stado raspršeno, kao što je tada bio narod Izraela, sam će se Bog pobrinuti za svoje ovce i skupiti ih iz svih mjesta u koja se raspršiše. Dobar je dio izraelskog naroda bio u ropstvu, ali i njih će Gospodin osloboditi i dovesti u njihovu domovinu i pobrinuti se za njih da žive u izobilju i miru. »Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka - riječ je Gospodina Boga. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom - past ću ih pravedno.» (Ez 34,15-16) U misnoj liturgiji su svima svakoga dana prostrta dva obilata stola: stol Božje nauke i stol Božje hrane. Jedan i drugi stol su dar Isusove ljubavi, Isusova Srca. Ta ljubav je posebno ganutljiva prema svakoj izgubljenoj, zalutaloj, ranjenoj i uopće nemoćnoj duši. Gospodin je valjda imao pred očima te krasne riječi proroka Ezekiela kada je sebe prikazao kao Pastira koji traži izgubljenu ovcu, o čemu smo čuli u Evanđelju po Luki. Da se što bolje upozna Božja ljubav prema svakoj duši, treba imati na pameti da Dobri Pastir pase pravedno: tj. svakome služi kako kome treba i svoju ljubav daruje kako je tko želi i traži. Mi ljudi najviše cijenimo ono što se daje od srca k srcu. Zato se onda veoma veselimo kad na spomen Presvetoga Isusova Srca čujemo da je Božja ljubav izlivena u naša srca i duše. »Tá ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5,5) Prema tome smo od Srca k srcu primili najveću ljubav, jedincatu ljubav i to najsavršenijim putem: po samom Duhu Svetom koji je po svojoj biti veza ljubavi između Oca i Sina. Krist daje svoj život kao dokaz svoje ljubavi. Najveći dokaz Božje ljubavi u našoj povijesti jest Kristova smrt na Križu za naše spasenje. Na takvu ljubav Krist neprestano poziva svu svoju zajednicu. To je jedini put obraćenja i vjernosti Ocu. Ali On nam daje i snage svojom riječju, euharistijskim kruhom i životom onih koji iskreno u njega vjeruju. To ne može postići narav, nego je to plod vjere u Isusa Krista. Nada koja izvire iz te vjere ne razočarava već nas čini sigurnima da smo po Kristu izmireni s Bogom i prema tome na putu k njemu. Dokaz svemu tome jest to što je Krist umro za nas dok smo još bili grešnici. Teško tko umire i za pravednika, a za opakoga nitko. Samo je Isus to učinio i poazao nam kolikom nas ljubavlju ljubi njegovo Srce, i to nas grešnike. »Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, u svoje vrijeme, za nas bezbožnike umro.« (Rim 5,6) Kad nas je Krist pred Ocem učinio pravednima svojom krvnom žrtvom ljubavi: svojom smrću, koliko će više i lakše od bilo kakve Božje srdžbe postići oproštenje za nas sada svojim životom, za nas koji smo već njegovom krvlju izmireni s Bogom. »Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više pomireni spasiti životom njegovim. Ali ne samo to već se i ponosimo u Bogu po našem Gospodinu Isusu Kristu, po kome smo sada postigli izmirenje.« (Rim 5,10-11) Kad se govori o Božjoj ljubavi prema ljudima, onda je najtočniji naziv za tu ljubav milosrđe. Isus nam iskazuje svoju ljubav na na temelju nekog našega prava, nego samo zato jer smo djeca Božja i kao ljudi sposobni smo primiti i osjetiti dobrotu njegova Srca. Međutim, kad uživamo njegovu ljubav i kad u njoj možda i dugo živimo, uvijek smo kadri da se više ili manje iznevjerimo, da mu za njegovu veliku ljubav vraćamo sve manjom i manjom ljubavlju, da je čak odbacimo i prezremo. Mi vrlo često zalutamo kao ovca izgubljena i udaljimo se od našeg Dobrog Pastira. Tako je zalutao čitav ljudski rod i Sin Božji je došao da ga potraži i da ga spasi. Ako je milosrđe svaka milost poklonjena stvorenju, još veće je kad se radi o grešnicima kakvi smo mi. Ne preostaje nam drugo nego da se, privučeni milosrđem Kristova Srca, poput carinika i javnih grešnika u doba dok je On hodao po zemlji, nastojimo Isusu približiti da ga čujemo. Silna je moć njegove blage i milosrdne riječi. Ona nas sve više privlači k njegovu Srcu. Na taj način Krist ne samo da prima i jede s njima, nego nam samoga sebe daje za jelo i piće. Takvu ljubav nisu mogli shvatiti »farizeji i pismoznanci Isusova vremena i neće nikada moći razumjeti licemjeri svih vremena, jer u njima nema istine. U slici Dobrog Pastira Isus nam pokazuje kako Bog ne ljubi samo one koji su njemu vjerni. On želi spasenje svih ljudi. Za Krista nitko nije isključen i osuđen te sve čini da sve ljude privede k sebi i ljubavi Očevoj. Zato On traži izgubljenu ovcu. »A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan, pa došav kući, sazove svoje prijatelje i susjede i rekne im: „Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu!”« (Lk 15,5-6) Ali radost nije samo Kristova kao Dobrog Pastira, nego i svih nebeskih ukućana zato što smo mi sinovi i kćeri Oca nebeskoga. »Kažem vam: tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenja.« (Lk 15,7) I mi možemo s Kristom tražiti zalutale i tako Božjem Srcu pribaviti veliko veselje. Isus to posebno očekuje od svojih svećenika. Farizeji i licemjeri se sablažnjuju i optužuju, a mi Kristovi prijatelji i sljedbenici nastojmo obraćati sebe i druge. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Ez 34,11-16 Ps 23(22) Rim 5,5-11 Lk 15,3-7 |