05.10.2010., utorak
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA - GODINA C 2
|
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA (Godina C) Ljudski i kršćanski odgoj u obitelji »Kad ga opaze, veoma se začude te mu majka rekne: „Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” „Pa zašto ste me tražili? – odgovori im. „Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svojega?” A oni ne razumješe riječi koju im je rekao. Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti 'pred Bogom i ljudima'« (Lk 2,48-52)  Tissot: Pronalazak Isusa u Hramu Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa uveo je u liturgiju božićnog vremena god. 1921. papa Benedikt XV. U ovom blagdanu pred nama je oslikan najljepši misterij stvaranja i otkupljenja. Bog sâm je izumitelj i podržavatelj ljudske ljubavi, On je njezin čuvar i blagoslovitelj. Bog nije stvorio čovjeka sama: od početka muško i žensko stvori ih (usp. Post 1,27). Zato njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice osoba. Čovjek je naime po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti. Stoga je i sam Sin Božji, Isus Krist, kao čovjek htio biti članom ljudske obitelji: jedinstvene, a također i posve obične. Jedinstvene po svom božanskom plodu, Isusu, koji je na čudesan način darom stvaralačkog Duha Božjega niknuo iz Marije koja, po Božjem planu, bijaše zakonita žena Josipova. Ta je sveta Obitelj u isto vrijeme tako obična, podložna svim zakonima i nedaćama života. U nju zahvaćaju carevi i kraljevi svojim dekretima i samovoljama, otvorena je priprostim pastirima i ljudima visokog društva, pokorava se vjerskoj tradiciji i uklapa u istinsku vjerničku pobožnost. Ona je najsiromašnija među siromasima, dijeli nevolje svih bezdomnika i emigranata i kruh svoj blaguje iz truda svojih ruku. Zato su naši biskupi i odabrali ovaj blagdan svete Obitelji da ga posvete kao Nedjelju naših iseljenika da se sjetimo svih onih koji su iz bilo kojih razloga morali napustiti svoju domovinu i otići u tuđinu. Bog je pozvao muža i ženu da u obitelji surađuju s njime u stvaranju i u odgajanju djece. To se dobro vidi i u današnjem prvom liturgijskom čitanju uz Prve knjige o Samuelu. Samuel je od Boga izmoljeno dijete Ane nerotkinje. U ime mu je majka stavila svoju molitvu koju je »Bog čuo« i uslišao. »Ana zatrudnje i, kad bî vrijeme, rodi sina, koga nazva imenom Samuel, „jer sam ga”, reče, „izmolila od Jahve”.« (1 Sam 1,20) Ali kao što je Bog bio pažljiv na molitvu njegove majke, Samuel će postati osjetljiv na Božju riječ. On će postati u Svetom Pismu i u predaji Crkve vječnim uzorom svih velikih zvanja u Crkvi. Tako mati Samuelova i otac, pošto ih je Bog obradovao njegovim rođenjem, polaze u Hram da prinesu žrtvu zahvalnicu. No Ana osjeća da je dužna učiniti još više: ovo darovano joj čedo smatra posvemašnjom Božjom svojinom. Stoga odlučuje da ga potpuno Bogu daruje da služi njegovu Hramu. I u tom činu Ane i njezina muža Elkana vidimo nagovještaj, pralik presvete Bogorodice Djevice Marije i njezina djevičanskog muža Josipa koje donose Isusa u Hram da ga prikažu Bogu. A u Samuelu, posvema posvećenu službi Božjoj u Hramu, gledamo nadasve Isusa koji danas u Hramu pred svojom zapanjenom majkom proglašuje svoju temeljnu opciju i preokupaciju: »Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?« (Lk 2,49) Ove Isusove riječi izražavaju temeljni zakon svakog kršćanskog života i svega našega zalaganja oko ostvarenja Božjega kraljevstva među ljudima. Ta mi sami smo Hram Božji i Duh Božji prebiva u nama (usp. 1 Kor 3,15-17; 6,19; Ef 2,21-22), jer smo u Isusu postali djeca Božja »Gledajte, koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo!« (1 Iv 3,1). U Isusu, Sinu Božjemu, proživljavamo svoje bogosinstvo, pa stoga doživljavamo na nov način i svoje bratstvo i sestrinstvo. Ono je utemeljeno ne samo na krvnim nego i na nadnaravnim, božanskim vezama. Tom bogosinstvu treba da odgovara nov stil našeg uzajamnog suživota i ophođenja. Zato je odlučujuća nova, Kristova zapovijed ljubavi. »A njegova je, zapovijed ovo: vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je naredio. Tko vrši njegove zapovijedi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. I po tome, po Duhu što nam ga dade, spoznajemo da on ostaje u nama.« (1 Iv 3,23-24) Po svetom krštenju i posvetnoj milosti Bog nam sâm u srce stavlja svoju ljubav, komunicira nam samoga sebe i tako On ostaje u nama i mi u njemu. I ta nutarnja suživljenost s Bogom, nama tako intimnim, postaje izvorom naše uzajamne ljubavi kojom i mi jedni druge u srcu nosimo. A Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa je u toj ljubavi svima nama uzor i primjer. Roditelji imaju pravo na ljubav i privrženost svoje djece. Ali često ih žele posve zaposjesti i posjedovati. Naprotiv, roditelji trebaju umjeti svojoj djeci dati dovoljno prostora da se razviju u samostalne osobe. To znači pravilno odgajati svoju djecu. Tako je i Isus, koji je doista pripadao sav Mariji i Josipu, umio sačuvati posvemašnju neovisnost o njima kad se radilo o poslu koji mu je Otac nebeski povjerio. Takav se On pokazao i u hramu gdje su ga našli Josip i njegova majka Marija nakon što se bio izgubio. »Kad ga opaze, veoma se začude te mu majka rekne: „Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” „Pa zašto ste me tražili? – odgovori im – Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” A oni ne razumješe riječi koju im je rekao. Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti 'pred Bogom i ljudima'.« (Lk 2,48-52) U ovom prizoru iz Isusova života koje nam je opisalo Evanđelje krije se temeljna tajna svakoga odgoja. Isus je bio poslušan svojim roditeljima, jer su njegovi roditelji bili poslušni Bogu! Nemoguće je govoriti o kršćanskom odgoju djece, ako obitelj ne ostvaruje neke prethodne uvjete. Prvi od tih uvjeta, svakako je zdravi duhovni život što obitelj održava u Božjoj prisutnosti, pod njegovim svjetlom i njegovim blagoslovom. Kad se kaže duhovni život: to znači osobna i obiteljska molitva, češće pristupanje na sakramente i slušanje Božje riječi, međusobna ljubav i ljubav prema bližnjemu. Drugi uvjet, isto tako temeljni, jest međusobna ljubav i dogovor samih roditelja. Najveći dar kojim roditelji mogu podariti svoje dijete jest da se oni međusobno ljube, da podržavaju tu ljubav između sebe i da paze na nju kao na najvažniju stvar u obitelji. Ništa drugo ne može u životu zamijeniti sigurnost i snagu koje djetetu dolazi od uvjerenja da ga podržavaju dvije osobe sjedinjene u jednu samu ljubav i volju. Zatim je također neophodno potreban dijalog – razgovor između roditelja i djece. Razgovarati sa svojom djecom znači stvarno biti s njima i provesti zajedno nešto vremena. Znači saslušati djecu do kraja i ozbiljno shvatiti kad govore o svojim stvarima i problemima. Ponekad dijalog traži da otac i majka znadu čak zatražiti oproštenje kad pogriješe ili kad prijeđu mjeru. To uvelike odgaja za poštenje, za poštovanje i za međusobno štovanje. Autoritet oca i majke iz toga izađe osnažen, a ne okrnjen. Na koncu roditelji trebaju misliti da djeca nisu samo njihova, nego i nadasve Božja. Zato ih trebaju povjeriti njemu koji ih bolje poznaje, koji poznaje vremena svakoga i sposobnosti svakoga, tako da se neuspjeh u odgoju ne pretvori u tragediju koja bi ugasila svaku radost življenja i upropastila ostatak obiteljskog života. Može se doživjeti roditeljski promašaj pa i bez ikakve vlastite krivnje. Kad više ne koristi svojem djetetu govoriti o Bogu, postoji još mogućnost da govorimo Bogu o vlastitom djetetu, tj. da se za to dijete molimo, da ga povjerimo Gospodinu, pa i onda kada je ono otišlo daleko od kuće kao izgubljeni sin. A Isusu, Mariji i Josipu treba da se utječu za pomoć svi roditelji: oni koji u svojoj djeci imaju samo utjehu, da bi im uspjelo kako bi im djeca napredovala u mudrosti, rastu i milosti, sve do zrelosti; a i oni ražalošćeni zbog djece, da ne izgube hrabrost, nego strpljivo čekaju njihovu promjenu i povratak. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Sam 1,20-22 Ps 84, 2-3. 5-6. 9-10 1 Iv 3,1-2; 21-24 Lk 2,41-52 |