13.09.2010., ponedjeljak
ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA
|
ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA 24. LIPNJA PRETEČA I KRSTITELJ GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA  Rođenje sv. Ivana Krstitelja »Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: „Nipošto, nego zvat će se Ivan!” (...) Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati: On zaište pločicu i napisa: „Ivan mu je ime!” Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik, te progovori blagoslivljajući Boga.« (Lk 1,59-60. 62-64) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveti Ivan, kojemu rođendan danas slavimo, ima dva velika naslova: Preteča, jer se na njemu ispunja proroštvo Izaijino o Božjem glasniku koji će neposredno navijestiti dolazak Mesije; zatim Krstitelj, jer je sam Gospodin Isus Krist došao na obale Jordana da primi od njega krštenje. On je također uz nevinu dječicu i prvi Mučenik Novoga Zavjeta koji je krv svoju prolio iz posluha Božjoj riječi koju je neustrašivo naviještao. Po Isusovoj riječi on se smije zvati Prorok nad prorocima, jer »između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja« (Mt 11,11). Sve je to razlog da Crkva od najstarijih vremena slavi ne samo njegov dan mučeništva i smrti, nego i njegov rođendan kao nijednome od svetaca. On je jedini svetac čiji rođendan slavimo uz Isusov i Marijin rođendan. Zato nam je ovaj blagdan prilika da u sebi oživimo cjelovit lik i poruku ovog jedinstvenog sveca. Bog ga je upisao kao svojega najvelikodušnijeg suradnika u povijest samoga Spasitelja svijeta Gospodina našega Isusa Krista. Stoga će on ostati zauvijek primjer jednog velikog Božjega poziva i jednog, pod svaku cijenu, širokogrudnog čovjekova odaziva. Prema tome svaki kršćanin može u njemu gledati oslikana samoga sebe, svoj osobni poziv i svoj vlastiti odaziv, u dubokoj poslušnosti i vjernosti Božjoj riječi i njegovoj svetoj volji. Na odlučnoj prekretnici ljudske povijesti, na razmeđu dvaju saveza, Ivan Krstitelj je bio onaj koji je pokazao svijetu »svjetlo za rasvjetljenje pogana i slavu naroda Božjeg Izraela« (usp. Lk 2,32). Kad je Ivan Krstitelj posvjedočio za to Božje »Svjetlo«, on je time izrazio žarko očekivanje svega Izraela. U posljednja vremena imao je doći Gospod Bog i pohoditi ljude u osobi svoga »Sluge«, koji je ujedno »Svjetlo« svijeta. Zato i kaže Gospodin Bog svojemu Sinu: »Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.« (Iz 49,6) Nije teško uvidjeti, dakle, kako je Bog velikog proroka Ivana »pozvao od krila materina« da pripravi put u narodu Božjemu za dolazak i misiju Krista Gospodina. Za Ivana je anđeo izričito najavio da će se još u majčinoj utrobi napuniti Duhom Svetim i »mnoge će sinove Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu.« (Lk 1,15-16) On je bio velik pred Gospodinom, jer je u Božjoj ruci bio britak mač i oštra strijela. Glavno oruđe toga Božjeg poslanika bila je silna proročka, propovjednička riječ kojom je ljude obraćao Bogu. Iako je Ivan svojim životom i smrću proslavio Boga, nije ga mimoišlo ljudsko iskušenje malodušnosti da se zaludu mučio i nizašto naprezao svoju snagu kad Krist nije nastupao kao sudac kakva ga je on zamišljao (Mt 11,2-6). Ali malodušnost Ivanova bila je kratkotrajna. On je ustrajao u svome pozivu i svoje poslanje izvršio potpuno, jer je bio uvjeren da je njegovo pravo kod Gospodina i njegova nagrada kod Boga Spasitelja njegova. Bog je bio i njegova jedina snaga, toliko mu potrebna za tešku ulogu da obrati narod Izraela i da ga vrati k Bogu svojemu. Ta Isus je sam za njega kazao: »Ivan bijaše svjetiljka koja gori i svijetli.« (Iv 5,35) Zato danas svi mi hvalimo Boga koji ga je tako čudesno stvorio i obdario (usp. Ps 139). Ali svaki je od nas pozvanik Božji i to od utrobe majčine. Svakom čovjeku Bog u času začeća stvara pojedinačnu dušu po kojoj je čovjek za Boga neponovljiv pojedinac, s posebnom svojom misijom u cjelini svijeta i čovječanstva. Bog nas osobno poznaje i poziva nas po glasu savjesti. Njegov poziv, njegovo određenje možemo prepoznati u svojim neposrednim životnim okolnostima. I svatko od Boga prima potrebnu snagu da izdrži u životnim kušnjama i ostane vjeran svome pozivu. Po nauku II. Vatikanskog Sabora svi vjernici, ne samo biskupi i svećenici, imaju udjela u Kristovoj proročkoj službi (usp. LG 35). Stoga je svatko od nas pozvan da kao i Ivan Krstitelj riječju, a nadasve životom, svjedoči Spasitelja Isusa ljudima. Neka nam sv. Ivan bude pomoćnikom i uzorom kako da se do kraja založimo u svom kršćanskom svjedočenju Krista Otkupitelja svijeta. Prema tome Ivan je nekako bio neophodan da se identificira Isus i da ga ljudi prihvate. »Pred njegovim je dolaskom Ivan kao glasnik i preteča svemu izraelskom narodu propovijedao krštenje u znak obraćenja.« (Dj 13,24) Ivan pretkazuje Isusa, ali nipošto ne stupa u prvi plan. On nije htio staviti sebe u središte te je tako potvrdio da je Krist veći od njega. Ta on je samo glas, Krist je oglašenik. On je samo preteča, Krist je onaj koji treba nastupiti kao jedini Spasitelj svijeta. »A Ivan je, kad se primicao koncu života, izjavio: 'Ja nisam ono što vi mislite da jesam. Ali pazite! Poslije mene dolazi onaj kome ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.« (Dj 13,25) I u tome nam je sv. Ivan uzor i primjer. Svi koji još ne poznaju i ne priznaju Gospodina Isusa trebali bi ga bolje upoznati i lakše priznati po nama. I mi kršćani moramo biti jedini svjedoci Ljubavi koja nas neizmjerno nadilazi. Tako usmjereni i okrijepljeni možemo bolje sudjelovati u duhu radosnom događaju Ivanova rođenja u Zaharijinoj kući. Novorođeno dijete nije razveselilo samo stare roditelje, nego i mnoge druge osobe koji su došli radovati se sa sretnom majkom kojoj je Bog iskazao veliko milosrđe. Svako je dijete veliki Božji dar, a pogotovu kad ga daruje dotada neplodnoj i u dobi poodmakloj ženi. Bog je Bog života: stvorio je zemlju i čovjeka na svoju sliku i priliku. »Muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!”« (Post 1,27-28) Odatle proizlazi da je svaki ljudski život Božja dragocjenost, Božji dar. Samo ako bude života na zemlji, Bog će moći obilato dijeliti svoje darove i svoje pozive. Stoga se od Ivanovih svetih roditelja učimo željeti djecu, ali također u svojoj sredini ostvarivati simpatiju i poštivanje prema roditeljima. Svaka kršćanska zajednica mora poduzeti sve kako bi se ostvarili uvjeti da se svako ljudsko čedo može s radošću začeti i s toplim ljudskim prihvaćanjem roditi i odgajati. Tako je Ivanovo rođenje trebalo navijestiti da Bog sve čini novo. Zato nije trebao primiti ni ime svoga staroga oca Zaharije već novo ime Ivan kojemu će se svi čuditi. Znamo također da mu je otac ostao nijem, jer nije povjerovao Božjem obećanju. Ali Bog svoje obećanje ispunja unatoč njegovoj nevjeri. Štoviše, vraća mu dar jezika upravo u času kada hoće da izbori djetetu pravo ime. Zato kod obrezanja djetešca dogodile su se nove čudne stvari. Najprije su se sukobila dva mišljenja zbog djetetova imena. Rodbina se držala običaja da se nazove po ocu, a majka traži neka se zove Ivan, što znači: »Bog je milostiv, Bog daje milost«. To je potvrdio i stari Zaharija napisavši na pločicu ime koje je odredio Bog po anđelu. »Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: „Nipošto, nego zvat će se Ivan!” Rekoše joj na to: „Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.” Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati: On zaište pločicu i napisa: „Ivan mu je ime!” Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik, te progovori blagoslivljajući Boga.« (Lk 1,59-64) Majka je, dakle, poučena Duhom Svetim (Lk 1,41), osjetila novo vrijeme koje ne nalazi uvijek razumijevanja kod onih koji hodaju samo uhodanim, tradicionalnim putovima. Duh Sveti nas ne vodi uvijek prema planovima ljudi, nego naprotiv vrlo često protiv njih. Tako u imenu toga djeteta je označeno da nastupa novo doba u kojemu će Bog pokazati sve obilje svoga smilovanja. Zato njegov otac Zaharija prvim riječima, koje opet izgovara slavi Boga koji će eto pohoditi i otkupiti svoj narod. A svi koji su čuli za taj događaj nisu samo sa strahom govorili između sebe o svemu tome, nego su i o svemu tome razmišljali, pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« (Lk 1,66). A mali je Ivan napredovao rastom, duhom i mudrošću pred Bogom i ljudima, najprije u roditeljskom domu, a kasnije u »pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom« (Lk 1,80). »I doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.« (Lk 1,66) Bog sve čini i govori da mi o tome razmišljamo i prema tome postupamo. Svakim danom iznova, osluškujući svoju savjest, čitajući znakove vremena, ispunjajući svoje svagdanje dužnosti, treba da budemo navjestitelji spasenja ljudima s kojima nas je Božja providnost povezala, koje nam šalje na naš životni put. Nemamo svi izuzetnu misiju, kao sv. Ivan, ali ma kako maleno bilo naše životno djelovanje, za Boga nitko nije nevažan. Svatko treba da na svoj način »raste i duhom se jača« dok ne dosegnemo puni rast Krista Isusa. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 49,1-6 Ps 139 (138) Dj 13, 22-26 Lk 1,57-66.80 |