25.09.2010., subota
GODINA B - 12. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) VJERA U BOGA I U OLUJAMA ŽIVOTA »Tko li je ovaj, te mu se i vjetar i more pokoravaju« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja današnjeg bogoslužja neprestano nam govori o vjeri u Boga koju moramo uvijek imati u svojem srcu, a pogotovo u olujama našega života, odnosno u najtežim časovima našeg života. Evanđelja nam vrlo često predstavljaju Isusa kao apsolutnog gospodara nad svim bolestima i đavolskim silama koje žele na sve načine uništiti ljudsku narav i dovesti čovjeka u ništavilo i vječnu propast. A u današnjem Evanđelju vidimo također da Isus kao Bog ima tu moć i nad prirodnim elementima, kao što je more.  Rembrandt: Krist u oluji na Galilejskom moru More, iako se nalazi pod Božjom vlašću, ipak ostaje za čovjeka jedan svijet pun tajni i opasnosti – zbog svoje neizmjerne dubine, zbog gorčine svojih voda, zbog neprestanog gibanja svojih valova i zbog svoje razarajuće i uništavajuće moći kada se njegove vode uzburkaju. Stoga je more uzbudljiva slika snaga zla koje oduvijek prijete čovjeku. Kada žestoke oluje uzburkaju more te se dignu morski valovi, čovjek ostaje nemoćan unatoč svoj svojoj znanosti i vještini. Samo Bog može uznemireno i uzburkano more smiriti i dovesti u njegove međe, u one međe koje mu je odredio odvijeka. To je tajna – misterij Božje moći o kojoj nam govori prvo čitanje iz Knjige o Jobu gdje sami Bog odgovara na Jobove »proteste« i smjelost da istražuje tajne boli i ljudskih trpljenja. Sve nam to govori kako čovjek ne smije pitati za razloge Božjeg postupanja. Čovjek mora priznati Božje otajstvo, njegovu vrhovnu slobodu i bezgraničnu mudrost i moć. Posred neprijateljskih sila, koje su slikovito prikazane olujom, Bog ostaje jedini gospodar. »Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče: „Tko li zatvori more vratnicama kad burkajuć se navrije iz utrobe; kad oblakom ko haljom ga odjenuh, i maglom gustom ovih ko pelenam': kad njegovu sam odredio među, vrata stavio s prijevornicama? 'Dotle ćeš – rekoh – dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!'”« (Job 38,1.8-11) Na taj način Bog želi da Job shvati svoju ljudsku ograničenost i da se preda potpuno u Božje ruke i da ga prepozna u znakovima njegove ljubavi i njegove moći toliko raširenim u njegovim stvorenjima. To je opomena svima nama i cijelome čovječanstvu koje misli da je u stanju vladati i gospodariti po svome ukusu snagama prirode svojim znanstvenim dostignućima bez ikakve potrebe Božje pomoći, ako ne i protiv same volje Božje. Ali dovoljno je samo da nas zadesi jedan neočekivan i nasilan zemljotres pa da se uvjerimo u našu ograničenost i slabost. Čovjek je malen i pred samim sobom i pred neizmjernim tajnama što nosi u sebi, a kamoli pred beskonačnim i prekrasnim stvorenim svijetom. Otkriti Boga u tom neizmjernom stvorenom svijetu i u našem životu jest prvi korak susreta s njime. Svijet, od Boga stvoren za dobro čovjeka, čovjekovim je grijehom usmjeren na krivi put. Kristova smrt i uskrsnuće ne popravljaju samo narušeni red, već uspostavljaju novi red u kojem je čovjek pridružen Božjem gospodstvu nad stvorenjem. Umrli i uskrsli Krist započinje novo stvaranje u koje i mi ulazimo vjerom i krštenjem. Stoga, po riječima sv. Pavla apostola, nema više mjesta za staroga grješnog čovjeka. Odsada vrijednost ima jedino novi čovjek koji živi samo za Krista. »Tako, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!« (2 Kor 5,17) Zahvaćeni ognjem ljubavi Kristove, kršćani više ne žive sebi, već Bogu i bližnjemu. Ljubav Kristova do same srži preobražava život svakog kršćanina. »Braćo! Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: Jedan za sve umrije, dakle svi umriješe; i za sve umrije, da oni koji žive, ne žive više sebi nego Onomu koji za njih umrije i uskrsnu.« (2 Kor 5,14-15) To što je Krist Isus za sve ljude umro treba da nagoni i nas kao i sv. Pavla apostola da te iste ljude ljubimo srcem Kristovim. Upravo snagom takve ljubavi nastaje novi svijet. A taj novi svijet možemo graditi samo onda ako smo sposobni vjerom prepoznati u Gospodinu Isusu Sina Božjega koji želi sve obnoviti, čovjeka i kozmos. U zgodi utišane oluje na moru, iz današnjeg sv. Evanđelja po Marku, Isus se pokazuje kao vrhovni gospodar – koga sluša sve stvorenje. Vidjevši to Božje čudo koje je Isus učinio, učenici se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj, te mu se vjetar i more pokoravaju?« (Mk 4,41) To je pitanje vjere i povjerenja, pitanje odanosti i opredjeljenja. To je pitanje našeg vlastitog identiteta: mi sami sebe ne bismo razumjeli da nam Isus nije Učitelj i Spasitelj, da On za nas nije Alfa i Omega, početak i svršetak ne samo našega znanja i spoznanja nego našega cijeloga bića i života. To je, dakle, poziv na vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjega. To je poziv na uzdanje i nadu upravljen i nama danas i cijeloj Crkvi. Crkva, lađa Petrova u kojoj se nalazi Isus, plovi i danas kao i kroz sva stoljeća uzburkanim morem svijeta. Na nju udara vjetar protuslovlja i kušnje; morski se valovi izlijevaju nad obale, čak i u lađu. I u Crkvi je sve više diskusija i prepiranja, te ponekad hvata i jeza zbog neminovnog brodoloma. I nerijetko se čini i nama kao i apostolima da Isus spava na krmi te lađe. I nama se, dakle, čini da spava upravo Onaj koji bi morao upravljati lađom te vičemo: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« (Mk 4,37) I danas mnoštvo ljudi pa čak i mnogi kršćani misle da spava Onaj koji bi ih morao spašavati i da Isus ne mari što su oni u opasnosti. Ali ako malo dublje pogledamo u svu stvarnost vidjet ćemo da nije problem u Gospodinovu spavanju nego u našoj nevjeri. Zato Isus i nama kaže: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« (Mk 4,40) Taj Isusov prijekor nije prvotno upućen onima koji su »izvan Crkve«, nego onima koji su u lađi, nama vjernicima, pa i nekim pastirima koji vječito izražavaju pesimizam i uplašenost nad budućnošću Crkve, kao da je Crkva neka lađica od papira koja može potonuti na svaki dašak. Svi neprijatelji Božji koji su proricali brz svršetak Crkve i uništenje vjere propali su, dok Crkva ostaje i hrabro plovi kroz stoljetne oluje ovoga svijeta jer je Isus u njoj i On kao Bog je vodi prema luci spasenja. Kadgod su oluje progonstva zaprijetile Crkvi da je unište, Isus svojom božanskom moći bi zapovjedio vjetru neprijatelja i moru zla »Utihni! Umukni!« i odmah bi se sve smirilo. Ali češće nego u Crkvi, oluja je u našem srcu. Napasti, malodušnosti, pobuna: kao da se sve to obara na naša leđa. Baš u takvim momentima našega života treba da probudimo Isusa koji spava i u lađi naše duše i srca i da mu povičemo: Spasi me, Bože: vode mi dođoše do grla! (Ps 69,2). Gospodine, zar se Tebe ništa ne tiče što ja ginem? Tada s Isusom treba uspostaviti dijalog u molitvi. On i danas čeka taj povik da ustane i dadne i nama i svojoj Crkvi onu veliku tišinu na moru koja nužno ne znači svršetak svake teškoće i svake protivštine, nego više mir i sigurnost i posred suprotnosti.  Isus smiruje oluju Biti s Isusom u lađi, biti vjernik, biti u Crkvi – to zapravo znači biti u oluji mora svih sila zla protivnih Kraljevstvu Božjem, odnosno biti u trajnoj pogibli života bez straha i očajavanja. Iz tih oluja života vjernik izlazi isključivo povjerenjem u Boga i isključivo svojim susretanjem s Gospodinom Isusom koji posve na svoj način »smiruje oluju u tihi povjetarac«. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Job 38,1. 8-11 Ps 107 (106) 2 Kor 5,14-17 Mk 4,35-41 |