Marketing
GODINA B - 7. VAZMENA NEDJELJA
SEDMA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
ISUS SE MOLI OCU ZA POSVEĆENJE SVOJE CRKVE
»Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina!«
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o životu mlade Crkve Kristove nakon Isusova Uzašašća i odlaska k Ocu nebeskom.
Prvo čitanje iz Djela Apostolskih opisuje nam popunjavanje broja apostola koji su u prvom redu svjedoci Kristova uskrsnuća.
Crkva nije samo duhovna zajednica, ona se odmah na početku pojavljuje i kao strukturirana zajednica Kristovih učenika. Tako odmah nakon Uzašašća sabire se na molitvu oko Marije, Majke Isusove i kao zajednica vjernika čeka obećanog Duha Svetoga.
Prvi čin te Crkve bijaše da popuni broj dvanaestorice apostola nakon tragičnog i žalosnog odlaska Jude Iškariotskog koji je izdao Isusa.
Vrlo je značajno to što nam govore Djela Apostolska da u toj mladoj Crkvi prvi uzima riječ Petar, na kojem je Krist utemeljio svoju Crkvu.
Tako se odmah naznačuje u početku Crkve njegova specifična služba vrhovnog poglavara i vodstva zajednice Kristovih vjernika.
Petar postavlja uvjete koje treba posjedovati onaj koji će biti pribrojen jedanaestorici, a to je: da je bio u najtješnjoj zajednici života s preduskrsnim Isusom i da je bio svjedok njegova uskrsnuća.
Uz dogovor i molitvu posljednja se odluka prepušta Bogu i zato odlučiše baciti kocku.
»I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba, a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: „Ti Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži kojega si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe, kojoj se iznevjeri Juda, da ode na svoje mjesto.” Onda im baciše kocke, i kocka pade na Matiju: tako bi pribrojen k jedanaestorici apostola« (Dj 1,20-26)
Petar Paul Rubens: Apostol Matija
Na taj način kroz vrlo jednostavne oblike ljudskih struktura učenici prepoznaju Božju volju. Tako se pojavljuje u živom organizmu Crkve prva struktura i prva organizacija zajednice Kristovih vjernika na čelu s Petrom koji je temelj i vidljiva Glava te Crkve.
Petar, vidljiva Glava Crkve predstavljao je nevidljivoga Krista u toj zajednici njegovih vjernika i svi su bili sretni jer su se osjećali predmetom Božje brige i ljubavi. Naročito su proživljavali njegovo milosrđe, njegovu oprosnu ljubav.
Stoga je Isus svijetu objavljivao svoju nazočnost i istinitost svoje poruke jedinstvom koje je ostvarivao njegov Duh ljubavi u toj kršćanskoj zajednici. Zato sv. Ivan apostol kaže: »Ljubljeni! Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena« (1 Iv 4,11-12).
Budući da smo bez ikakve svoje zasluge mi od Boga ljubljeni, osjećamo kao temeljni zakon te Božje ljubavi u nama da ljubimo jedni druge.
Štoviše, Bogu kao nevidljivome i ne možemo iskazati djelotvornu ljubav, stoga smo upućeni da radi Boga djelotvorno ljubimo jedni druge.
A darovatelj i njegovatelj te ljubavi Božje u nama jest Duh Sveti koji nam je darovan. »Po ovome znamo da ostajemo u njemu, i on u nama: od Duha nam je svoga dao« (1 Iv 4,13).
Ljubav Božja koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom pomoći će nam da budemo autentični svjedoci Kristovi na ovom svijetu. A to je djelo Duha Svetoga koji prebiva u nama i koji svjedoči da je Bog ljubav i da je iz ljubavi prema nama poslao svojega Sina Isusa Krista na ovu zemlju kao Spasitelja svijeta.
»Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,14-16)
Zato Isus u svojoj svećeničkoj molitvi Ocu nebeskom prije svoje žrtve na križu kad će na Veliki petak iz ljubavi položiti svoj život za stado svoje kao Pastir Dobri, moli se, kako to nam izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Ivanu, da Bog u svojoj ljubavi sačuva sve one koji su njegovi.
To nije samo molitva za apostole nego i za sve nas, za svakog kršćanina. Svi smo mi u svijetu, ali ne od svijeta jer pripadamo Bogu i njegovoj Crkvi. I kao takvi imamo u svijetu misiju da budemo kvasac svijeta. Isus moli za nas da nas Bog Otac čuva u broju onih koji zazivaju njegovo ime. Moli da svi mi kršćani budemo jedno kao što su to Otac i Sin.
»Oče sveti! Sačuvaj ih u svome Imenu – one koje si mi dao: da budu jedno kao i mi!« (Iv 17,11)
Svijet će učenike Kristove mrziti jer nisu od svijeta već od Boga kao i Isus. Ali ti Kristovi učenici treba da ostanu u svijetu. Zato Isus moli Oca da ih očuva samo od Zloga, od Sotone i da ih posveti u istini, tj. u riječi Božjoj tako da budu posve zauzeti Božjom slavom i Božjom stvarnošću.
»Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina! Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja njih poslah u svijet. I za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini.« (Iv 17,17-19)
Kršćani, dakle, treba da budu posvećeni u istini. A to je sam Bog i sva dobra koja su u njemu za svakog čovjeka i za cijelo čovječanstvo. Ako budu posvećeni istini, postat će Božji poslanici u svijetu kako bi sav svijet upoznao i priznao pravoga Boga i onoga kojega On posla, Isusa Krista. Na tu nakanu Isus sada i sama sebe posvećuje; tj. svojom žrtvom na križu prinosi sam sebe Ocu da iz te sebedarne žrtve trajno izvire svetost i posvećenje njegovih učenika te da i oni u vlastitu sebedarju svijetu donesu poruku spasenja.
Mi kršćani kao i Isus trebamo biti »svjetlo svijeta« i »sol zemlje«. Mi ne smijemo zapravo bježati od svijeta, nego se kloniti zla u njemu i nadvladati ga vjerom i ljubavlju. Kršćani se, dakle, ne vežu uz svijet, jer ne koristi ništa sav svijet zadobiti, nego stoje u službi njegova otkupljenja. Kršćani žive s ljudima u svijetu, dijele njihove tjeskobe i napore, ali ne smiju pri tom postati robovi svijeta, već svjedoci istine. To ostvaruju uzajamnom ljubavlju i pomaganjem. Svjedočanstvom života po vjeri kršćani sudjeluju u nadvladavanju zla u svijetu i u stvaranju novoga neba i nove zemlje, novog otkupljenog svijeta.
Ova je nedjelja u posljednje vrijeme, već od pape Pavla VI., posvećena razmišljanju o sredstvima društvenoga priopćavanja. Crkva je na Uzašašće poslana svim narodima da im naviješta Isusovu blagu vijest spasenja. Zato Crkva treba da se posluži svim mogućim časnim i poštenim sredstvima priopćavanja, a to su: tisak, radio i televizija.
Ipak, temeljno sredstvo navještenja Evanđelja ostaje riječ. Riječ propovjednika, katehete, učitelja i voditelja, kao i ostalih kršćana u prijateljskom ili slučajnom razgovoru o Bogu, popraćena molitvom i životom jest svakidašnji normalni put širenja kraljevstva Božjeg među ljudima.
Sve je to s velikim žarom ljubavi činila Marija. Ona je životom, ljubavlju i molitvom širila kraljevstvo Božje i podržavala u vjeri sve one koji su prigrlili Evanđelje spasenja njezina Sina Isusa Krista.
Marija je srce Crkve. Oko njezina majčinskog srca okupljaju se apostoli i učenici svih vremena da bi lakše shvatili i što dublje i intimnije ušli u tajne otajstva ljubavi Božje prema nama ljudima objavljene u Isusu, Sinu Božjem.
»Otkako je umirući Isus s križa rekao Ivanu „Evo ti majke!” te je on „uze k sebi” kroz svu se povijest Crkve obistinjuje bezgranično duhovno majčinstvo Marijino. Majčinstvom se izražava briga za djecu. Ako je Marija majka svih ljudi, njezino zauzimanje za život ljudi, za život svakog čovjeka ima sveopći domašaj. Majka grli i čuva čitavog čovjeka.
Tako majčinstvo Marijino počinje majčinom brigom i njegom za Krista. U Kristu je podno križa prihvatila Ivana, a u Ivanu je prigrlila svakog čovjeka, čitavo čovječanstvo. Sve je ljude prigrlila naročitom brigom u Duhu Svetom. Stoga je Marijino majčinstvo učešće na snazi Duha Svetoga, onoga koji je Životvorac. Njezino se majčinstvo uvijek izražava poniznim služenjem prema vlastitoj njezinoj riječi: »Evo službenice Gospodnje« (Lk 1,38)
„Obratite se”, pokoru činite, i „vjerujte Evanđelju” (Mk 1,15). To su prve riječi Isusove upućene čovječanstvu.
Marijine poruke iz Lurda i Fatime u svojoj biti nisu ništa drugo doli poziv na obraćenje i pokoru, upravo po Evanđelju. Taj je poziv na obraćenje i pokoru u isto vrijeme i majčinski i čvrst i određen, gotovo strog. Čini se kao da govori Ivan Krstitelj na obalama jordanskim Ljubav »koja se raduje istini« znade biti iskrena i odlučna. Marija pozivlje na pokoru i molitvu. Ona opominje i preporučuje krunicu.
Ta je poruka upućena svakom čovjeku. Ljubav Majke Spasiteljeve odnosi se na cijelo djelo spasenja. Predmet su njene brižljivosti svi ljudi, a u isto vrijeme i cijelo društvo, svi narodi, sva plemena. Društvo koje je u opasnosti od otpada od Boga, koje srlja u moralnu propast.
Bezgrješno Srce Marijino, otvoreno riječju „Ženo, evo ti Sina!” duhovno je sjedinjeno sa Srcem njezina Sina, otvorenim vojnikovim kopljem. To je Marijino Srce otvoreno za čovjeka, za svijet, istom onom ljubavlju kojom je Krist ljubio ljude kad se za nas sam žrtvovao na križu. Stoga Majka Otkupiteljeva i Majka naša poziva danas i nas da se i mi skupa s Isusom posvetimo nebeskom Ocu za spasenje svega svijeta. Tako ćemo se skupa s njom naći što je više moguće blizu Srca Kristova, na križu probodenog za naše spasenje.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Dj 1,15-17, 20a. 20c-26
Ps 103,1-2. 11-12. 19-20ab
1 Iv 4,11-16
Iv 17, 11b-19
Post je objavljen 26.09.2010. u 12:46 sati.