13.09.2010., ponedjeljak
Sveti Antun Pustinjak
|
SVETI ANTUN PUSTINJAK (17. siječnja)  Cornelis Corneslisz Kunst: Prizori iz života sv. Antuna Opata »Reče mu Isus: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom”.« (Mt 19,21-22) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan sv. Antuna, opata, Pustinjaka i slavnog oca monaha. Sv. Antun se rodio u Egiptu oko godine 250. Antun, dakle, bijaše Egipćanin, sin uglednih roditelja koji su posjedovali prilično imanje. Budući da su i sami bili kršćani i on je bio kršćanski odgojen. Kao dijete je rastao kod roditelja i nije osim njih i roditeljske kuće ništa drugo poznavao. Samo je čeznuo za tim da u jednostavnosti srca boravi u svojoj kući i zato se nije ni trudio da bi išao u školu da nauči i pisati. Sa svojim je roditeljima ipak pohađao crkvu i uvijek se dolično ponašao. Kao dijete je živio u osrednjim prilikama i zadovoljavao se onim što su mu roditelji pružali. Nakon smrti svojih roditelja ostao je sam s jedinom sestrom koja bijaše još posve malena. Tada bijaše star kakvih dvadeset godina pa je sam preuzeo brigu za kuću i za sestru. Nije još bilo prošlo ni šest mjeseci od smrti njegovih roditelja kad je po svom običaju jednoć išao u crkvu te se povukao u sebe i razmišljao; kad je tako odlazio i vraćao se, razmišljao je kako su apostoli ostavili sve i pošli za Spasiteljem (usp. Mt 4,20), kako su vjernici u apostolskim vremenima prodavali svoj posjed, a dobivenu svotu donosili i stavljali apostolima do nogu da bi je razdijelili među one koji su trpjeli neimaštinu (usp. Dj 4,35) i kako im je lijepa nagrada pripravljena na nebesima (usp. Kol 1,5). S takvim je mislima jednom unišao u Božju kuću, i desilo se da je upravo bilo čitano Evanđelje, te je čuo kako Gospodin govori bogatašu: »Hoćeš li biti savršen, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu! A onda dođi i idi za mnom.« (Mt 19,21-22) Antun je to tako doživio kao da Bog upravo njega podsjeća na te svete ljude i kao da je taj evanđeoski odlomak bio pročitan baš poradi njega. Smjesta je napustio i Crkvu i porazdijelio svoj posjed što ga je naslijedio kao baštinu među svoje sumještane, a bilo je toga oko tri stotine jutara plodne i vrlo lijepe zemlje. Htio je, naime, da ni najmanja količina toga ne bude na teret ni njemu ni sestri. Cjelokupnu je svoju pokretnu imovinu rasprodao i tako prikupio lijepu svotu novca. To je razdijelio siromasima, a na stranu je stavio manju svotu jer je imao u vidu potrebe svoje sestre. I opet je jednom zgodom posjetio Crkvu te je čuo kako Gospodin govori u Evanđelju: »Ne budite zabrinuti za sutra!« (Mt 6,34) Nije više sebi dopustio nikakva odugovlačenja, nego je odmah izišao iz Crkve te je ostatak novca razdijelio potrebnicima. Sestru je povjerio poznatim, povjerljivim djevicama i smjestio u njihov dom da je odgoje. Sam se od tada počeo baviti pokorom i trapnjom pred svojom kućom, na sebe je pazio i sa sobom strogo postupao. Onda još u Egiptu nije bilo mnogo samotišta, a isto tako monah nije uopće ništa znao o velikoj pustinji. Svatko tko je htio raditi na svome duhovnom usavršavanju nije oko toga nastojao se udaljiti daleko od svoje kuće i boravio je sam. Tu je proveo početak trapničkoga života i učvrstio se u svojoj odluci da se više neće vraćati svojoj očevini niti će više misliti na svoje rođake. Svu je svoju čežnju i sav svoj žar usmjerio prema nastojanju oko trapnje. Uz to se bavio i mučnim poslovima, jer je čuo riječi: »Tko ne radi, neka i ne jede!« (2 Sol 3,10). Jedan je dio zarade trošio na kruh, a drugi je upotrijebio za siromahe. Budući da je naučio da čovjek mora sam za sebe neprestano moliti, ustrajno je molio (usp. Mt 6,6; 1 Sol 5,17). Prigodom čitanja Svetog Pisma bio je pažljiv da mu nije izbjegla nijedna riječ; štoviše, sve je zadržao u sebi (usp. Lk 8,15) i tako mu je njegovo pamćenje nadomještalo knjige. Tako je Antun živio i svi su ga voljeli. Sam se vrlo rado podvrgavao revnim ljudima koje je posjećivao i gledao je kako bi od svakoga nešto naučio što bi mu moglo koristiti za kreposno napredovanje u životu. Kod svih zajedno mu je bila upadna predanost Kristu i njihova uzajamna ljubav. Time obogaćen vraćao bi se natrag u svoje trapničko boravište. Što je primio od svakog pojedinog, to je zatim u sebi objedinio i nastojao nasljedovati kreposti sviju. To je ostvario u toliko mjeri da nikoga nije ražalošćivao, nego su ga svi radosno susretali. Seljaci su ga, a napose oni bogatiji s kojima je dolazio u doticaj, prema onome kako su ga viđali, nazivali Božjim miljenikom. Jedni su ga od njih voljeli kao sina, a drugi kao brata. Đavao, pun mržnje i zavisti; nije nikako mogao toga trpjeti što mora gledati tako postojana mlada čovjeka. Što je već i prije poduzimao, to je pokušao i protiv njega. Prije svega se dao na to da bi ga odvratio od trapnje pa je zato u njemu nastojao razbuditi sjećanje na njegovo imanje, zatim brigu za sestru: dozivao mu je u pamet susretanje s rodbinom, razbuđivao je u njemu pohlepu za novcem i častohleplje, raznoliko sladokustvo i druge životne radosti, a pri tome mu je živo predočivao kako je oporno njegovo vježbanje u krepostima; upozoravao ga je na slabost tijela i na dugotrajnost vremena. Napadao ga je noću, a preko dana je to nastavljao tako da su i oni koji su Antuna susretali opažali dvoboj što ga mora voditi s đavlom. Đavao mu je u dušu ubacivao nečiste misli, a Antun ih je rastjerivao svojom molitvom. Onaj ga je izazivao, a on je svoje tijelo zaštićivao vjerom, molitvom i postom. Bijedni je đavao sebi priuštio i to da mu se noću ukazao kao žena i poduzimao sve što mu je bilo moguće samo da bi Antuna zaveo. On je, međutim, mislio na Krista i na plemenitost duše što ju je po njemu stekao, imao je na pameti njezinu duhovnu narav i tako je gasio živu žeravicu đavolskih opsjena. Antun je to napasniku suprostavljao pa je tako kroz kušnje prolazio nepovrijeđen. Tako je sve to svršavalo neprijatelju na sramotu. Tako je onaj, koji se drznuo poželjeti da bi bio jednak Bogu sada po mladom čovjeku postao ruglom. Antunu je pomagao Gospodin koji je poradi nas postao čovjekom i koji je u tijelo utisnuo biljeg protiv đavla tako da svaki onaj koji se bori u istini može reći: »Ne ja, nego milost Božja sa mnom.« (1 Kor 15,10). Ovo bijaše Antunova silna pobjeda nad đavlom ili, bolje rečeno, ovo Antunovo divno djelo je bio zahvat našega Spasitelja »koji osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu« (Rim 8,3-4). Tako je skoro punih dvadeset godina živio u samoći kao trapnik. Nikada nije izlazio, a ljudi su ga viđali samo rijetko kada. Tu su ga mnogi vrlo iskreno željeli nasljedovati u njegovoj trapnji. Pojaviše se tu i neki drugi od njegovih znanaca koji su provalili i silom izdigli vrata. Tako je Antun izišao kao iz nekoga svetišta posve udubljen u duboka otajstva, posve prodahnut Bogom. Tada se prvi put izvan zidina pokazao onima koji su došli k njemu. Gospodin je mnoge od nazočnih koji su imali kakvu tjelesnu bolest njegovim posredovanjem izliječio, a neke druge je opet oslobodio od zloduha. Gospodin je našem Antunu podijelio dar prijateljskog saobraćanja s ljudima pa je tako tješio mnoge ožalošćene a druge je, koji su međusobno bili zavađeni, izmirio tako da su se čak i sprijateljivali. Svima je, međutim, naglašavao kako ništa zemaljsko ne smiju pretpostavljati ljubavi Kristovoj. U svome je poučavanju slušaoce poticao kako uvijek trebaju imati na pameti buduća dobra i čovjekoljublje što nam ga je Bog iskazao, kad »ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao« (Rim 8,32). Mnoge je pridobio da su se posvetili pustinjačkom načinu života. Tako tada nastaše na gorama samostani i pustinju napučiše monasi – samotnjaci koji su sve ostavljali što su imali o opredijelili se za život u nebu (usp. Heb 12,23). Jednog je dana izišao van, svi se njegovi monasi okupiše oko njega i zaželješe od njega čuti govor. Nato im je on egipatskim (-koptskim) jezikom progovorio. »Samo nas Sveto Pismo dovoljno poučava. Dobro je, međutim, ako mi jedni druge hrabrimo u vjeri ... Vi treba da poput djece sve iznosite pred Oca (nebeskoga) i da mu reknete sve što znate. Napose je potrebno da svi svoju vjernost usmjerite na to da ne napuštate ništa od onoga što ste jednom započeli, a u naporima da ne gubite srčanosti i da ne govorite. (...) Potičimo, naprotiv, dobru volju kao da svakog dana započinjemo iznova. Ljudski je život, naime, odviše kratak ako se mjeri s vječnošću koja nas čeka. Tako naš vremeniti život nije ništa nasuprot vječnome životu. I ako svoju borbu vodimo na zemlji, nećemo tada svoju baštinu primiti na zemlji, nego se naša obećanja nalaze u nebu. I napokon, kad napustimo raspadljivo tijelo, ponovno ćemo ga primiti kao neraspadnuto. Zato nećemo popuštati (...), jer „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18). I gledajući na svijet, nećemo misliti da smo se odrekli velikih i mnogih stvari. Pa kad bismo bili gospodari cijele zemlje i kad bismo se odrekli cijele zemlje, to bi bilo bezvrijedno u usporedbi s nebeskim kraljevstvom koje nas čeka. Zato onda radije pribavljajmo ono dobra koja možemo uzeti sa sobom kao što su razboritost, pravednost, umjerenost, hrabrost, uviđavnost, ljubav, briga za siromahe, vjera u Krista, blagost i gostoljubivost. Na temelju svega toga treba da u sebi učvrstimo uvjerenje kako ne smijemo ništa popuštati napose onda kad promislimo da smo sluge Gospodinove i da Gospodinu moramo služiti. Zato odlučno ustrajmo u dobrim djelima i ne budimo nemarni. Gospodin će nam u tome pomagati kao što stoji napisano: „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28). Da ne postanemo – nemarni, bit će nam korisna apostolova riječ: „Dan za danom umiremo” (1 Kor 15,31). Budemo li, naime, i mi tako živjeli, kao da bismo imali svakoga dana umrijeti, onda nećemo griješiti. Ta nam je riječ rečena i zato da bismo, kad svakoga dana ustanemo, smatrali da nećemo doživjeti večeri, a isto tako i kad legnemo na počinak, treba misliti i na to kako se možda nećemo više probuditi. Naš je, naime, život po prirodi nesiguran, i Božja nam ga providnost danomice dodjeljuje. Budemo li se tako držali i prema tome postupali, nećemo upadati u grijeh, nećemo ni za čim težiti, nećemo se ni na koga srditi, nećemo na zemlji skupljati nikakva blaga. Budemo li svakoga dana očekivali smrt, ne budemo li ništa posjedovali i budemo li svima sve opraštali, bit ćemo sigurni. Nećemo nipošto dopustiti da nas zaskoči požudna želja, za nekom ženom ili za nekim drugim nečistim užitkom. Tomu ćemo se uklanjati kao od nečega što na sebi nosi biljeg prolaznosti te ćemo nastojati da uvijek budemo puni borbenoga žara i mislit ćemo na dan suda. Moramo se boriti da u nama ne zavlada srdžba niti da u nama ne dođe do prevlasti požuda: „Ako požuda začme, rađa grijeh, a grijeh izvršen rađa smrt.” (Jak 1,15) Budemo li tako živjeli, sigurno ćemo biti razboriti i, kao što je napisano, 'zaštiti ćemo svoje srce' (Izr 4,23) i osigurati život vječni. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 58,6-11 Ps 1,1-2. 3. 4. 6 Mt 19,16-26 |