18.09.2010., subota
GODINA C - 8. NEDJELJA KROZ GODINU 2
|
OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) LICEMJERNO PONAŠANJE LJUDI »Dobar čovjek, iz dobre riznice svoga srca, iznosi dobro, a zao čovjek, iz zle riznice, iznosi zlo. Ta usta mu govore onim čega je prepuno srce.« (Lk 6,45) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Obično svi znademo vidjeti pogreške i slabosti drugih ljudi. Ima i onih koji uvijek imaju nešto pričati o drugima, a nikada sami sebi ne postavljaju pitanje da li se možda to što mrze na drugima ne nalazi u još većoj mjeri u njima samima. Svatko želi da ga drugi smatraju barem onako dobrim i pametnim kao što jest ili barem sam o sebi misli tako. Upravo u tu svrhu treba paziti na svaku svoju riječ koja nas može kompromitirati pred Bogom i pred ljudima. Riječi čovjekove otkrivaju što je u čovjeku i koliko pazi na sebe i na druge ljude.  Čovjekov govor je izraz njegove nutrine. Riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje, nedostatke kao i vrline. Koliko puta znademo dobro paziti kako ćemo govoriti i što ćemo pred kim reći. Zato je vrlo važno izgrađivati sebe i u duši svojoj biti otvoren drugim ljudima. Tada će naše riječi djelovati posve iskreno i drugima će biti pomoć u njihovoj izgradnji. Riječ je most između duša i srdaca. Kao što zla riječ koja sije nepovjerenje među ljudima je kadra izazvati lanac neugodnosti i čovjeka nagnati na nepromišljene prisege pa i na najteže zločine, isto tako dobra riječ umnožava prijatelje i potiče ljude na herojska djela ljubavi, dobrote, požrtvovnosti i solidarnosti. To je sve razlog zašto sveti Mudrac kaže: »Nikoga ne hvali prije no što progovori, jer govor je kušnja ljudi.« (Sir 27,7) Međutim Bog nam nije dao dar govora samo za sporazumijevanje među ljudima nego i za to da ga slavimo. Na to nas potiče i psalmista i preporučuje nam da to činimo jutrom i noću. Dan je određen za rad, ali ga treba posvetiti molitvom barem na početku i na svršetku. Noću čovjek redovito počiva, ali ako je budan, pruža mu se najpogodnija prigoda da u tišini slavi Boga. Takav bi trebao biti svaki kršćanin, odnosno vjernik koji zna da sve duguje svome Bogu i to priznaje slaveći ga i zahvaljujući mu. Takav pravednik je sličan palmi koja cvate i donosi tečne i slatke plodove ili razgranatom cedru na Libanonu koji je zasađen u Gospodnjem hramu. Prema tome će pravedan čovjek pravo upotrebljavati dar govora i njime slaviti Boga i koristiti bližnjemu, ako bude u vezi s Bogom. A nitko ne može bez Božje pomoći biti ni pravi čovjek niti vršiti svoje ljudske dužnosti, a kamoli kršćanski živjeti. Zato da bi dobro upotrijebili sve Božje darove, potrebno je da uvijek i u svemu budemo povezani s Kristom. A u toj vjeri svaki kršćanin mora živjeti i rasti. Vjera koja neprestano ne raste, spoznanjem i djelovanjem, zakržljava i umire. I tko se u snazi te vjere trudi za svoj duhovni rast i napredak, taj neka zna da mu trud neće biti uzaludan. Tko se s Gospodinom trudi, od Gospodina će biti i nagrađen vječnim životom. Ta Krist je egzemplarni i meritorni uzrok našeg uskrsnuća i naše vječne proslave. On nam ju je zaslužio, On nam je pokazao kako će naša proslava biti slična njegovoj. Krist je pobjedio našu smrt ljubavlju. Stoga i uskrsnuće našega života ostvaruje se pobjedom nad grijehom i zlom. »A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem, znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.« (1 Kor 15,57-58) Prema tome tri malene usporedbe koje nam donosi današnje Evanđelje smjeraju jednome, a to je da shvatimo kako možemo drugima pomoći jedino ako sami postanemo bolji. Zato Isus svojim učenicima koji će jednom druge voditi putovima istine, života i spasenja upućuje posebne riječi preporuke i opomene. Dakako, te riječi ne mogu da ispadnu iz kruga ljubavi koju je Učitelj upravo označio naveliko i naširoko. Za onoga koji vodi druge u prvom je redu važno da jasno vidi o čemu se radi. Slijepac ne može voditi slijepca, jer će inače obojica pasti u jamu. Stoga onaj koji vodi druge ljude, a pogotovu ako se radi o zajednici Crkve Kristove, treba da se brine za svoje bistro oko. A to ne dobiva ako samo pazi kako će na drugima otkriti pogreške. Naprotiv, tim kritiziranjem drugih samo pokazuje da to sve manjka kod njega samoga. Zato takvome čovjeku s punim pravom Isus upućuje ove teške riječi ukora i opomene: »Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku brata tvojega.« (Lk 6,42). I daljnja Isusova izreka o dobru i zlu stablu spada u taj tok misli. Naime, tko je u sebi dobar, taj neće tako lako u bližnjemu vidjeti samo zlo. Uzalud je zlima igrati ulogu licemjerja i sakrivati svoje pravo lice pod maskom tuđeg lica, jer će se prije ili kasnije na temelju njihovih djela vidjeti tko su i što su zapravo oni. Kod plodova je u prirodi posve jasno i lako otkriti s kakva stabla potječu, dok kod čovjeka može licemjerje uspjeti da se pretvara na neko vrijeme. Ali ipak nakane srca svakoga čovjeka će se ubrzo razotkriti. Ako je čovjeku riznica srca ispunjena dobrim ili zlim, to će se opažati i na njegovu govoru koji iznosi ono što se nalazi u nutrini svakog pojedinca. »Dobar čovjek, iz dobre riznice svoga srca, iznosi dobro, a zao čovjek, iz zle riznice, iznosi zlo. Ta usta mu govore onim čega je prepuno srce.« (Lk 6,45) Ali ipak malo bi koristilo kontrolirati samo riječi koje izgovaramo. Mnogo je važnije, zapravo, jedino je važno da svoje srce ispunjamo Kristovom dobrotom. Tada će riječi same od sebe iznositi Isusovu dobrotu. Tako će po našim riječima svatko moći prepoznati što je u našem srcu, što volimo i što zaokuplja nas i našu pažnju. Bit će to znak i dokaz da su naša srca ispunjena Kristovom ljubavlju. I to nas sve može potaknuti da svoja srca što više ispraznimo od svega svjetskoga i da ih nastojimo ustrajno ispunjavati mislima i osjećajima koji dolaze od Krista i k njemu vode. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 27,4-7 Ps 92 (91) 1 Kor 15,54-58 Lk 6,39-45 |