DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
SINOVI SU BOŽJI SVI ONI KOJI SU KRŠTENI U KRISTU ISUSU I IDU ZA NJIM NOSEĆI SVOJ SVAGDANJI KRIŽ
»Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga.« (Lk 9,23-24)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Mnogi danas kao i uvijek gledaju s udivljenjem na Krista, a da ipak ne mogu reći tko je On.
Zato biblijski odlomci koje čitamo u današnjem bogoslužju poziv su i svima nama da se iskreno zapitamo: Tko je Isus Krist za mene?
U današnjem evanđelju Isus traži od svakoga od nas da zauzmemo konačni stav prema njemu.
On nas danas zove da ga prihvatimo onakvog kakav nam se On predstavlja.
Upozorava nas da nije dovoljno prepoznati u njemu Pomazanika Božjega samo dok žanje uspjehe i čini čudesa. On ostaje Božji miljenik i na križu te upozorava sve koji grozničavo čuvaju svoj život da će ga izgubiti, dok oni koji ga izgube radi njega i Božjeg Kraljevstva dobit će ga.
Tako starozavjetni odbačeni vođa o kojem govori prvo čitanje iz Knjige proroka Zaharije, nad kojim vjernici kasnije nariču spremni na obraćenje, slika je Isusa Krista koji pristaje na zemaljska poniženja da bi spasio sebe i druge za vječni život.
Obnova Jeruzalema mogla se ostvariti tek onda kad je narod postao svjestan da mu je jedina nada onaj koga su odbacili.
»Na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.« (Zah 12,10)
Ali to upiranje pogleda u Probodenog nije prijetnja onima koji su ga nasilno usmrtili, nego izraz nade, vjere i povratka Bogu. Kao što u Starom Zavjetu nevino osuđeni pravednici ne zovu na osvetu, tako ni Krist sa križa ne potiče na kažnjavanje nego na opraštanje i pomirenje (usp. Ef 2,17).
Zato će Bog po njemu na Novi Jeruzalem, odnosno Crkvu, izliti milosni i molitveni duh: tj. Duh sućuti, samilosti, naklonosti i pomilovanja.
Veliko je to obećanje, jer te milosti su potrebne svakoj kršćanskoj duši.
Zato molitvom spremni i milošću prožeti sve bolje ćemo shvaćati Isusovu ljubav koja se dala ne samo razapeti, nego nam je otvorila i svoje Srce. Sve nam to pomaže da vjerom i kajanjem podižemo oči k onome koji nam je na križu zaslužio oproštenje grijeha.
Blago onome koji može reći da ga gorljivo traži i da za njim uvijek žeđa kao što suha voda vapi za vodom. U svetištu svoje Crkve možemo uvijek motriti svojega Boga, koji nam se pruža u ruhu svoje riječi i pod prilikama posvećenog kruha u vina, gdje se skriva njegova ljubav. Ako ga se naša duša nasiti, lako će ga u životu slaviti i se uvijek iznova uz njega privijati.
To je učinak vjere koja nas oslobađa robovanja bilo kome, a osobito grijehu i zlu.
A Pavao apostol nas uči da smo po vjeri i krštenju životno povezani s Kristom, jer Bog nas je u svome Sinu na nov način učinio svojim sinovima i kćerima.
Braćo svi ste sinovi Božji po vjeri u Isusu Kristu. (Gal 3,26)
Krštenjem smo ucijepljeni u Krista, njegovi smo udovi, s njime tvorimo jedno otajstveno tijelo.
»Doista, koji god ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.« (Gal 3,27)
Božji Duh, kojega smo primili na krštenju, Kini da budemo najtješnje sjedinjeni s Kristom i da mu pripadamo.
Krštenje nas toliko sjedinjuje s Kristom da među krštenicima otpadaju pred Bogom sve rasne i klasne razlike.
Tko se krsnom vjerom pridruži Kristu, pridružuje se i Crkvi kao zajednici krštenih vjernika. Zato u Crkvi otpadaju stare podjele na povlaštene Židove i kulturne Grke, na robove i slobodnjake na muškarce i žene.
Svima bez razlike apostol kliče: Sve ste jedan u Kristu Isusu! (Gal 3,28)
A to znači da nitko ne gubi svoj osobni i etnički identitet pridruženjem Crkvi i Kristu, nego svatko dobiva novo dostojanstvo sugrađana svetih i ukućana Božjih, prebivališta Božjega u Duhu. (Ef 2,19-22).
Krsno otajstvo znak je nutarnjega preporođenja koje se mora očitovati i sve više sazrijevati u vanjskom životu, a osobito povezanošću svih krštenika.
Stoga po Kristu su duhovna djeca Abrahamova i oni koji po krvi nisu njegova roda, jer u Isusu nema nikakve razlike između pokrštenih Židova i kršćana poganskog podrijetla.
»A ako vi pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.« (Gal 3,29)
A Krist nas nije pridobio za se nekom silom, nego darom svojega života, svojom smrću na križu.
Zato sve one koji žele ići za njim do kraja ima moć preobraziti ih u nove ljude i obnoviti u novom životu. Sve što je Isus govorio i činio smjeralo je konačno k tome da barem među svojim učenicima nađe što veći broj onih koji će shvatiti njegovo mesijansko trpljenje, koji se neće nad tim sablazniti, nego će ga na tom putu ustrajno slijediti.
Dopunjavajući Petrovu ispovijest vjere najavom svoje nasilne smrti, Isus pokazuje da prihvaća uspjehe i poniženja svog mesijanskog poziva. A od učenika traži da pristaju uz njega ne samo kad čini čudesa, nego i kad biva uzdignut na križ.
Isusov put u javno i pravo mesijanstvo vodi preko muke i smrti.
»I nadoda da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.« (Lk 9,22)
Za njim će na putu križa ići Šimun Cirenac kao preteča svih Isusovih učenika (usp. Lk 23,26). Raskajani će razbojnik upravo u Raspetome, koji strpljivo podnosi nepravdu, prepoznati Spasitelja i zamoliti ga da ga primi u svoje Kraljevstvo (usp. Lk 23,40-42).
Učenici trebaju svaki dan ići za Isusom strpljivim Patnikom koji je pristao da izgubi život kako bi nama isprosio oproštenje grijeha i život vječni.
Zatim Isus reče svima: »Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga.« (Lk 9,23-24)
Ovo se sve odnosi ne samo na Kristov križ nego i na naš, jer je Gospodin stavio uvjet da budemo njegovi učenici samo ako ga svaki dan slijedimo sa svojim križem. Nije moguće biti uz Isusov križ odbacivši svoj vlastiti.
Ići za Isusom koji nisi križ znači pristajati da zemaljske obaveze, radosti i uspjeh podlažemo primarnoj obavezi vjernosti Bogu.
Ako želimo pobožno i autentično kršćanski živjeti, prianjamo uz Krista u onome što je on učinio za nas. Tako ćemo stići k njemu u onome što je On bio i što uvijek jest.
Zato je i došao k nama da postane za nas čovjek sve do smrti na križu tako da bi mi po njemu mogli postati djeca Božja.
U Isusovu u našem trpljenju se jedino možemo spasiti i ući u slavu kraljevstva Božjega, u život vječni.
Zato ne samo Isusov križ nego i naš, ako ga strpljivo nosimo, jamči nam da ćemo stići kamo je naš Gospodin već prispio.
A Krist nam kaže: »Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga.« (Iv 12,26)
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Zah 12,10-11
Ps 63 (62)
Gal 3,26-29
Lk 9,18-24
Post je objavljen 14.09.2010. u 14:03 sati.