14.09.2010., utorak
GODINA C - 17. NEDJELJA KR. GOD. 1
|
SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) MOĆ MOLITVE »I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca.« (Lk 11,9-10) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Biblija je ne samo puna molitava nego i mjesta koja govore što je zapravo molitva, koja su joj svojstva bitna i kolika je njezina uspješnost kod Boga. Povijest svijeta, a pogotovu povijest spasenja ne možemo shvatiti bolje nego pod vidom molitve. Čovjeka zapanjuje kad ustanovi koliko je velikih trenutaka te povijesti obilježeno molitvom posrednika i cijelog naroda, koji se oslanjaju na poznavanje Božjega nauma da izmole Božji zahvat u sadašnjem času. Dakako, ne radi se o tome da čovjek može mijenjati Božje odluke, što bi se protivilo samom bivstvu molitve, nego da se njom uklopi u Božje planove te tako sebe i druge pripremi za Božje zahvate. U tom je pogledu posebno značajna i poučna Abrahamova molitva za stanovnike Sodome i Gomore. Da netko može svojom molitvom kod Boga posredovati za drugoga, najprije je potrebno da u Bogu vidi stanje dotične osobe. Sam Bog je Abrahamu otkrio svu pokvarenost Sodome i Gomore, ali je ona patrijarhu sigurno bila već poznata barem djelomično i od prije.  Od Boga je doznao svu njihovu strahotu, a i kaznu koja im se sprema. Nekako tako svi Božji ljudi u Bogu »gledaju« stanje drugih, i ono što ih čeka, bolje od njih samih. To znamo iz života mnogih svetaca, a već je u Starom Zavjetu rečeno: »Ništa ne čini Gospodin Bog, a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.« (Am 3,7) Nekoliko tisućljeća prije Krista katastrofa je zadesila predio Bliskog Istoka gdje se nalazio pokvareni grad Sodoma. Prije no što je pustoš zahvatila grad, Abraham je molio Boga da poštedi njegove stanovnike. Bio je u svom zahtjevu uporan. »Nato se Abraham primače (Gospodinu) i reče: „Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim?” Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko to bilo od tebe, da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?”« (Post 18,23-25) Božji čovjek ne bi bio Božji, kad mu ne bi bilo stalo za potrebe drugih ljudi. On ih shvaća kao svoje vlastite i onda uloži sve svoje duhovne sile da pomogne. Ako je moguće, redovito će kod dotičnih sam poduzeti ono što zna da im je najpotrebnije za spasenje. Poput starog Abrahama sveci su se doista znali molitvom i pokorom boriti za spasenje čak samo jedne duše. I kad se ljudima ne može i ne koristi više govoriti o Bogu, onda treba više govoriti Bogu o njima. Bog naš jest Bog Spasitelj. Stoga mu je najdraža molitva koja mu se upućuje za spasenje ljudi. A istinski posrednik između Boga i ljudi odsada je Krist Isus. On je kao naš posrednik na sebe uzeo grijehe ljudi. »Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisa zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se - nju On ukloni pribivši je na križ.« (Kol 2,13-14) Svi mi, svaki od nas i cijelo čovječanstvo bijasmo Božji dužnici. Isus uze na se naše grijehe žrtvenom smrću na križu. Iz ljubavi prema nama, On obeskrijepi sve naše dugove pred Bogom (usp. Ef 2,14-15). Tako smo mi kršćani najtješnje s Kristom združeni u njegovoj muci, smrti i ukopu, ali i u njegovu uskrsnuću i proslavi. Ta nevidljiva mistična, ali zbiljska združenost naša s Kristom počinje u času krštenja. Krštenje nas je učinilo ne samo Isusovim vjernicima nego i udovima koji su otajstveno doživjeli isto što i njihova glava, Krist. Po krštenju s Kristom smo suukopani i suuskrsnuli. Krštenje je to u nama izvelo na temelju naše vjere da je Bog mogao uskrisiti i doista da je uskrisio svoga Sina, Isusa Krista. Tako se po krštenju svaki čovjek združuje s umrlim i uskrslim Kristom. Da se nismo krstili, bili bismo ostali u vječnoj smrti, jer bismo duhovno neobrezani ostali u svojim prijestupima i padali u sve veće mane i grijehe. Kao što je Bog Krista uskrisio od mrtvih tako je on i nas oživio zajedno s njime na novi i pravi život. Kod toga nam je, kao nužan preduvjet i bitan učinak krštenja, milostivo oprostio sve grijehe. To je učinilo Božje milosrđe na temelju Kristovih zasluga na križu. Toliko je dakle naša grešnost povezana s propetim Isusom. A da bi naša povezanost s Isusom bila još veća i dublja (intimnija) potrebno se neprestano i uporno moliti. Samo u molitvi s Isusom možemo se snagom Duha Svetoga vinuti k Ocu i susresti se s njime kao njegova djeca u ljubavi. Abraham je bio uporan u svojoj molitvi, ali samo do neke mjere. Danas nakon Krista nema više mjere koja bi nas ograničavala da se Bogu utječemo kao svome Ocu. Ta sam Isus nas u Evanđelju upućuje na to kada nam govori: »I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca.« (Lk 11,9-10) Tim riječima Isus nam preporučuje da u molitvi treba ustrajno iskati, tražiti i kucati. Ište onaj koji nema, traži tko je nešto izgubio, kuca beskućnik. Sve smo to mi svi u odnosu prema Bogu, pa je zaista utješno da nas je Isus sam uputio kako da postupamo dok ne primimo i nađemo te dok nam se ne otvore vrata njegova milosrđa i ljubavi. Još je Isus sasvim ljudski naglasio da će Bog postupati barem kao svaki otac. Nijedan ozbiljan Otac se ne ruga s molbom svoga djeteta, a još bi mu manje mogao naškoditi prevarljivim darom. Svaki otac zna da bi neiskusno dijete moglo uzeti kamen za kruh, zmiju za zmijoliku ribu (npr. jegulju), u klupko smotanoga bijelog i velikog štipavca, kakvih ima u Palestini, za jaje. Stoga neće svoje dijete prevariti, razočarati, i naškoditi mu, nego će mu pružiti ono što će mu koristiti i razveseliti ga. Koliko onda više Bog nama svojoj djeci daje dobre darove. A najveći dar koji nam nebeski Otac daje jest Duh Sveti u kojem su sva novozavjetna dobra i koji u nama moli neizrecivim uzdisajima (usp. Rim 8,26). Isus sam se mnogo molio. To je i potaklo jednog od učenika da mu nakon molitve pristupi i ponizno reče: »Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« (Lk 11,1) To se brojilo među dužnosti svakoga vjerskog učitelja koji je učenicima ne samo govorio o Bogu nego ih i učio kako će oni razgovarati s Bogom. Tako naučena molitva dijelila je dotičnu zajednicu učenika od drugih. Tako iz Evanđelja doznajemo da je i Ivan Krstitelj naučio svoje učenike neku posebnu molitvu, pa je bilo posve opravdano očekivanje i traženje Isusovih učenika. Gospodin se rado odazvao toj molbi i svoje tadanje i sve buduće učenike naučio kratku, božansku, jednostavnu i sveobuhvatnu molitvu: »Oče naš!« Tako nam je Isus otkrio najveću tajnu našeg božanskog posinjenja: da možemo Boga zvati Ocem. »Oče naš« nije samo molitvena riječ. To treba postati trajno stanje naše duše. Stoga trebamo biti posve svjesni da nam je Bog Otac. I da prema toj stvarnosti djece Božje i živimo kao ljudi i kršćani. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 18,20-32 Ps 138 (137) Kol 2,12-14 Lk 11,1-13 |