18.09.2010., subota
GODINA C - 6. NEDJELJA KROZ GODINU 2
|
ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) SMISAO I CILJ (SREĆA) ŽIVOTA »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!« (Lk 6,20)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svaki čovjek traži smisao i cilj svojega života, odnosno teži za životnom srećom. Za kršćane sreća se ne sastoji u nekoj prolaznoj tjelesnoj ugodi i užitku, već je ona mir u duši i srcu i radost života koja se postupno otkriva, a katkad se postiže tek na kraju dugog i mučnog traženja. Prorok Jeremija, a zatim Krist, podsjećaju nas da nam valja izići iz nas samih i osloboditi se svoje težnje za udobnošću ovozemaljskog života da bismo bili sretni ovdje u prolaznom životu i za čitavu vječnost. Prorok Jeremija nas upravo danas podsjeća na izbor koji moramo učiniti: birati između sreće i nesreće života. Blago onome koji svoje pouzdanje stavlja u Boga: život će mu uvijek biti plodan. »Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina (Jahvu) i kome je Jahve uzdanje.« (Jer 17,7) A proklet je onaj čovjek koji vjeruje jedino u svoje sile: njegov će život biti pust i besplodan. »Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća.« (Jer 17,5) Nije dakle, toliko riječ o pouzdanju čovjeka u drugoga čovjeka – jer je to mnogo puta ljudski i biblijski posve opravdano – nego da čovjek ne računa samo na tijelo, njegove sposobnosti i vrednote. Stoga se i govori dalje da je takav čovjek sličan draču u pustinji. A najgore je što takvi ljudi svoje srce sve više odvraćaju od Boga i tako ni ne osjete prigodu kad i kako mogu osigurati svoju vječnu sreću. Sasvim drugačije je s čovjekom koji svoje pouzdanje stavlja u Boga i u njegova vječna dobra. On je zaista blagoslovljen i može se smatrati sretnim kao što je bujno zelenilom i plodovima stablo kojemu nikada ne manjka vode. To je upravo ono što sv. Luka govori u današnjem Evanđelju. Zaista ta »blaženstva« i ti »jao« Evanđelja po Luki tvore najočitije opreke u načelima kojih se drže Kristovi sljedbenici i djeca ovoga svijeta. A to znači da se pred svakim čovjekom nalaze dva puta od kojih jedan vodi u život, a drugi u propast. Na ovom drugom putu propasti evanđelista Luka gleda one koji neumjerno traže blago, uživanje, radovanje i slavu ovoga svijeta. U sve to zemaljski se čovjek toliko zaljubi da pomalo izgubi smisao za više vrednote. Međutim, napomenom da je Isus izgovarajući blaženstva napravio pogled na svoje učenike Luka nas kao navodi da je Gospodin u duhu gledao sve svoje sljedbenike koji će ići tim njegovim putem Evanđelja. Isus naziva blaženima one koji su stvarno siromasi. »Blago vama, siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje!« (Lk 6,20) Tako evanđelist Luka ovim prvim blaženstvom nekako naviješta i ostala tri, jer pučki govoreći i za čovjeka gladna, žalosna i progonjena kaže se da je siromah. Sve takve bijednike i nevoljnike ljudi obično sažalijevaju, a Sin Božji ih naziva blaženima. Gospodin, dakle, ne misli da su bijedni oni koje svijet smatra takvima, jer je njegovo pravilo i mjerilo rasuđivanja drukčije od našeg ljudskog mjerila. Svijet sudi s gledišta prolaznog vremena, a Krist s obzirom na vječnost. Po Kristovu Evanđelju stoga sve one koji trpe na ovome svijetu čeka Božja nagrada. Dok za bogataše i njima slične – koji traže samo ovozemna dobra kojima udovoljavaju svim svojim prohtjevima i nagonima Gospodin ima samo riječi prijetnje vječnom kaznom. »Ali jao vama, bogataši, jer imate svoju utjehu!« (Lk 6,24) Osuda bogataša je upravo u onome što uživaju, u prolaznosti i kratkotrajnosti tih užitaka. Oni se sami isključuju iz kraljevstva Božjega. Oni i ne misle na vječnu sreću i vječni život u nebu. Njih ne zanima uskrsnuće od mrtvih niti život vječni. A nauk o uskrsnuću je upravo po apostolu Pavlu jezgra naše vjere u Krista koja je znak razlučivanja kršćana od pogana i religioznih ljudi od nevjernika. Za apostola Pavla je silno važna činjenica da je Krist uskrsnuo od mrtvih, jer da On nije uskrsnuo »isprazno bi bilo naše propovijedanje i zaludna bi bila naša vjera«. »Ako se samo u ovome životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi« (1 Kor 15,19). Budući da je taj članak vjere o Kristovu uskrsnuću bio temelj svega apostolskog propovijedanja, zato bi bez ikakve vrijednosti bila vjera kršćanska koja ne bi imala tog temelja. U tom slučaju ne bismo imali nikakva sigurna jamstva da će mrtvi uskrsnuti pa bi bila posve isprazna i naša nada koja je usmjerena i usredotočena na vječna dobra u nebu. »Braćo! Ako se navješćuje da je Krist uskrišen od mrtvih, s kojim pravom neki od vas mogu tvrditi da nema uskrsnuća mrtvih? Ako li doista nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrišen. Ako li Krist doista nije uskrišen, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. A pokazujemo se i kao lažni svjedoci o Bogu što smo svjedočili protiv Boga da je uskrisio Krista. A nije ga uskrisio, ako se, dakle, inače mrtvi ne uskrisuju. Ako se, naime, mrtvi doista ne uskrisuju, ni Krist nije uskrišen. A ako Krist doista nije uskrišen, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; još ste u svojim grijesima. I oni koji u Kristu umriješe propadoše. Ako smo se u ovome životu samo uzdali u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.« (1 Kor 15,12-19) Tko bi sve izbrojio što je apostol Pavao poslije svoga obraćenja, poduzeo i pretrpio za širenje vjere u Kristovo uskrsnuće među ljudima i u narodima. A svaku je svoju nevolju i trpljenje zbog kršćanske vjere smatrao preobilnom radošću (usp. 2 Kor 7,4). Tu je svoju kršćansku radost Pavao širio svuda (Fil 4,4) i prva su kršćanska pokoljenja zaista živjela u radosti. Prvi su kršćani s pjesmom na usnama išli i u smrt za svoju vjeru jer su čvrsto vjerovali u Kristovo i svoje uskrsnuće od mrtvih na život vječni. S tog stanovništva je onda istinita tvrdnja apostola Pavla: kad ne bismo računali na Kristovo i po njemu na svoje uskrsnuće, onda bismo bili najbjedniji od svih ljudi. A pošto u uskrsnuće vjerujemo, mi kršćani smo najsretniji ljudi i druge usrećujemo. Uz to nas apostol podsjeća i na liturgijski učinak Kristova uskrsnuća. Vjernici su kršteni u Isusovu smrt i uskrsnuće, pa kad bi to bila izmišljotina, onda ni krštenje ne bi vrijedilo i još bi na kršćanima bili grijesi koji su im u tom sakramentu oprošteni. Sve je drugačije kad znamo da je Krist ne samo uskrsnuo nego da je On prvijenac umrlih. Tako se po proslavljenoj našoj Glavi može znati kolika vječna slava čeka sve njegove sljedbenike. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jer 17,5-8 Ps 1,1-2.3 1 Kor 15,12. (16)-20 Lk 6,17. 20-26 |