TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina C)
VJERA U PREKOGROBNI ŽIVOT
I USKRSNUĆE MRTVIH
»A da će mrtvi uskrsnuti, to i Mojsije kaza na mjestu 'o grmu', u kojem naziva Gospodina 'Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim'. A Bog nije Bog mrtvih, nego živih, jer za nj svi žive.« (Lk 20,37-38)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Na kraju liturgijske godine Crkva nam u čitanjima pruža neke odlomke Staroga i Novoga Zavjeta koji govore o svršetku vremena.
Bog, vjeran Savezu koji je sklopio s ljudima, do kraja će izvesti svoj naum spasenja. On će jednoga dana dokrajčiti sadašnje stanje i uspostaviti posvema nove odnose između sebe i svega stvorenja.
Tada će Bog savršeno vladati u svojim izabranima, primit će slavu koja mu pripada i bit će u punini ostvareno spasenje ljudi.
Zato nas današnja liturgija zove na obnovu naše vjere u uskrsnuće mrtvih i u život vječni.
Tko vjeruje u prekogrobni život, nije mu teško prihvatiti vjeru i sve što ona traži.
Tko ne računa da će opet oživjeti i primiti od Gospodara života nagradu ili kaznu prema tome kako je zaslužio, taj na zemlji nema prečeg posla nego da udovolji svojoj osobi i svim njezinim hirovima.
Vjera u prekogrobni život i uskrsnuće često postaje kamen spoticanja i dobrim kršćanima. Ipak je Krist svojim uskrsnućem da jamstvo i našega budućeg uskrsnuća.
Današnje Evanđelje po Luki nas treba učvrstiti u vjeri u uskrsnuće od mrtvih koja je pokolebana ili barem praktički zapostavljena sa strane premnogih naših suvremenika.
U tu nas vjeru najljepše uvodi mučeništvo makabejske braće s kojim je povezan najjasniji izraz starozavjetne objave o uskrsnuću.
Sedmorica braće Židova skupa s njihovom majkom podnose mučeništvo vjerni vjeri svojih otaca i postojani u nadi u uskrsnuće od mrtvih.
Osuđenici radije prihvaćaju nasilnu smrt nego izdaju djedovske vjere u Boga jedinoga, koji se objavio Izraelu i učinio ga svojim savezničkim narodom.
Umiru s nadom u uskrsnuće pravednika.
A njihovu progonitelju sirskom vladaru Antihou IV. Epifanu (175.-164. pr. Kr.) koji ih je htio prisiliti na otpad od vjere u pravoga Boga, jedan od sedmorice braće Makabejaca prije svoje smrti odgovori: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.« (Mak 7,9)
Dok jedan drugi prije nego što je izdahnuo, reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!« (Mak 7,14)
I sam kralj progonitelj i njegova pratnja divili su se hrabrosti tolikoj tih neustrašivih mladića koji su prezirali muke i (hrabro) odvažno išli u smrt u obrani svoje vjere.
Isto tako sv. Pavao apostol u trenucima ostavljenosti i progonstva ostaje prožet pouzdanjem u Krista i potiče kršćane da ostanu nepokolebivi u svojoj vjeri očekujući konačni Gospodinov dolazak.
Govori o znakovima koji prethode paruziji i potiče vjernike na ustrajnost.
Bog nas ljubi i želi spasenje svih ljudi.
A uz tu Božju ljubav vjernicima je potrebna i Kristova postojanost. Spasit će se samo oni koji ustraju u vjeri do kraja.
Zatim apostol traži da vjernici mole za napredak Evanđelja u svijetu: »....da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo neumjesnih i opakih ljudi.« (2 Sol 3,1)
Koliko ljubimo svoju vjeru, toliko ćemo moliti da se ona širi po cijelome svijetu i da se tako slavi Boga.
Božji prijatelji moraju molitvom i radom smesti uporna nastojanja zlih ljudi koji se protive širenju kraljevstva Božjega i Kristova Evanđelja spasenja.
Ljudi odbacuju Božju riječ i neće da joj se otvore.
»Jer, nemaju svi vjere!« (2 Sol 3,2)
Pred Božjom riječju dijele se duhovi.
Pavla boli i peče ta činjenica da svi ne prihvaćaju vjeru, ali se uvijek iznova tješi: ako su ljudi nevjerni, Gospodin je vjeran. O Božjoj vjernosti on govori često i rado. To mu ulijeva nadu da će ipak Bog pobijediti kod mnogih koji su sada nevjerni, a još više da će on vjernike učvrstiti i sačuvati od Sotone.
Bog svoje neprestano prati, on ih ne samo čuva nego i sačuva od Zloga.
Bogu živimo do smrti i nakon smrti. On je sami život i ne dopušta da prijeđu u ništavilo ljudi koje je stvorio na svoju sliku i priliku. Gospodin nas nije ostavio u nedoumici o životu s onu stranu smrti.
U svome propovijedanju Isus utvrđuje našu vjeru u uskrsnuće od mrtvih.
Zato u Evanđelju Saducejima koji ismijavaju Kristov nauk i vjeru u uskrsnuće mrtvih, Isus odgovara: »A da će mrtvi uskrsnuti, to i Mojsije kaza na mjestu 'o grmu', u kojem naziva Gospodina 'Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim'. A Bog nije Bog mrtvih, nego živih, jer za nj svi žive.« (Lk 20,37-38)
Žive i oni koji su umrli. Bog živih ne okružuje se mrtvima. Čovjek živi za Boga: njegovo je bivstvo da postoji kako bi služio Bogu i njega slavio. Budući da ga je Bog pozvao u život, zato on i hoće da čovjek živi.
Svi žive Bogu, svi žive i postoje za njega. Živi tko za Boga živi.
Za praksu kršćanskog života osobito je važno da svoju vjeru u prekogrobni život povezujemo s Euharistijom.
Glavni smisao te nebeske hrane je da u nama uzdrži i razvija božanski život te da ga tako »sačuva za život vječni«. I ovozmeni život je naš, on je i temelj našeg nebeskog života. Tada ćemo »kao sinovi uskrsnuća« biti »anđelima jednaki« i zvati ćemo se sinovi Božji« (usp. Lk 20,36), jer ćemo svojega Boga gledati licem u lice onakva kakav jest.
U tom je pogledu važno ne samo osobno gledanje i vlastito upriličenje prema svojem konačnom i vječnom stanju, nego isto tako i svjedočanstvo koje se tim daje svojemu naraštaju da postoji prekogrobni život. S manjkavom i nedosljednom vjerom u prekogrobni život ruše se sve ograde, a pogotovo svi ideali; dok vjera ih podiže, uzdržava i osmišljuje.
Zato ne smijemo nikada suditi druge, već bratski moliti jedni za druge.
Ne potapljajmo onoga koji se utapa, nego mu pomozimo da ispliva na površinu i da dopliva do vječnoga cilja.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: 2 Mak 7,1-2. 9-14
Ps 17 (16)
2 Sol 2,16-3,5
Lk 20,27-38
Post je objavljen 14.09.2010. u 07:05 sati.