Pregled posta

GODINA A - UTORAK - 23. NEDJELJA KR. GOD.

UTORAK – 23. NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
SVAKI KRŠĆANIN JE IZABRANIK BOŽJI

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Crkva ima vlast isključiti iz svoje zajednice tvrdoglave, okorjele i nepopravljive grešnike.
To isto je činio i sv. Pavao apostol kad je izopćio nevrijedne iz zajednice korintskih vjernika. Na taj način bi također korintska Crkva morala rješavati među sobom sve manje ili veće sporove. Pavao se ne čudi da Korinćani vode toliko parnica, jer je već Aristotel kazao za Grke da su skloni pravdanju, nego ga boli da to kršćani čine pred poganskim sucima.

Židovi su vrlo zamjerali svojim sunarodnjacima ako bi se koji usudio tužiti nekom nežidovskom sucu Židova. Koliko bi to više moralo vrijediti za Kristove sljedbenike koji će, kako kaže apostol, sa svojim Gospodin suditi cijeli svijet pa i same anđele.
Dakako, to suđenje znači da će vjernici prisustvovati konačnoj proslavi dobrih i vječnom odbacivanju zlih duhova, kada budu svi prokleti bačeni u »vječni oganj što je pripravljen đavlu i njegovim anđelima« (Mt 25,41).
Na sudu će biti izrečene vječne presude kod kojih će sudjelovati izabrani, a eto oni se u Korintu svađaju zbog svagdašnjih sitnica i to pred nevjernicima. A sve to dokazuje, kaže Pavao, da među njima nema nijednoga mudra koji bi bio sposoban riješiti svaku razmiricu među kršćanima. Na žalost, povijest je pokazala da to nije bio samo korintski slučaj.



Apostol ide korak dalje pa predbacuje vjernicima u Korintu što uopće traže pravdu od ljudi i što nisu spremni podnijeti nepravdu. Tu se on stavlja posve na temelj Isusova govora na gori gdje je rečeno: »Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.« (Mt 6,39).
Dok Korinćani rade sasvim suprotno: oni nanose nepravdu i štetu drugima i to braći u vjeri.
Stoga ih Pavao upozorava da nepravednici ne će ući u kraljevstvo Božje. Ako misle da hoće, varaju se.
Kad je apostol spomenuo nepravednike, onda im dodaje još deset vrsti grešnika koji prestupaju zapovijedi Božje i tako sami sebe isključuju iz kraljevstva Božjega.
»Zar ne znate, kaže Pavao, da pravednici ne će baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega.« (1 Kor 6,9-10)

Vidi se da su ti poroci bili vrlo rašireni u Korintu, velikoj trgovačkoj luci. Neki su se od tih pogana obratili na kršćansku vjeru i krstili se pa apostol želi da ustraju na novom putu života. U tu svrhu on ih podsjeća na svečani čas njihova krštenja kad je nad njih bilo zazvano ime Presvetog Trojstva. Ako se nekršteni i usuđuju raspušteno živjeti govoreći: »sve mi je dopušteno«, tako ne smije misliti kršćanin jer zna da bi tako živeći upropastio svoj vremeniti i vječni život. Treba ostati vjeran preuzetim obavezama krštenja, a ne vraćati se na stare grijehe.

Crkva i nas uči da uvijek trebamo živjeti u milosti Božjoj, a ne u grijehu, jer po svetom krštenju svi smo mi izabranici Božji, djeca Božja.
Krštenje je izvor, znak i potvrda našeg izabranja, našeg božanskog posinjenja.
Zato se svi kršćani i zovu zajednicom svetih koji na zemlji slave Boga, a nama se nevidljivo i nečujno pridružuju i nebeski blaženici kojima ćemo se i mi jednoga dana pridružiti na nebu.

Crkvu ne možemo dijeliti od Evanđelja, niti Evanđelje uzeti kao neku suhu knjigu Isusova nauka koji je imao s njim prestati.
Uz to treba imati uvijek na umu da Isus nije donio na svijet samo istinu nego i život kojim trebaju živjeti djeca Božja.
Navještenje Isusova nauka i nastavljanje njegova života povjereno je Crkvi koju je On sam u tu svrhu osnovao. U nju će stupiti svi pozvani i zato se ona i zove zajednica pozvanih (eklesia, kahál). Kao i u svakoj ljudskoj zajednici tako će i u Crkvi neki predvoditi narod Božji.
Njih će Gospodin posebno odabrati i pozvati, poučiti ih i ovlastiti svime što će im trebati u vršenju njihove odgovorne službe.
Zato, prije konačnog izbora i poziva dvanaestorice apostola, Isus se povukao nasamo i cijelu noć proveo u molitvi. Sve to znači da su sva duhovna zvanja također i plod molitve, redovito više drugih nego onih koji su pozvani.
Molitva, izbor i poziv su kao tri čina istoga, moglo bi se reći, liturgijskog obreda.
To što se Isus tom prigodom molio odgovara žrtvenom značenju njegova Evanđelja.
Na žrtvu spada svećenik koji moli i tako se tu Gospodin kod izbora apostola najprije pokazuje kao veliki Svećenik koji u apostolima okuplja oko sebe one koji će poput njega sada morati postati molitveni svećenici svoga naroda.
Da bi se to obistinilo kod svakog Kristova svećenika za njegovo zvanje i ustrajnost moraju i drugi moliti, ali jao ako on sam ne moli za sebe i za narod, ako nije »čovjek molitve«.


Duccio Di Buoninsegna: Slanje dvanaestorice

Isus je pozvao apostole kao svoje najbliže suradnike, ali tu su također velik broj njegovih učenika i silno mnoštvo naroda. Ne znamo mnogo o podrijetlu, značenju i pređašnjem životu tih ljudi. Biografski podaci nisu najvažniji, nego Isusov izbor i poziv, kao i odredba da budu pročelnici, očevi novog Božjeg naroda i Isusovi namjesnici na zemlji.
Isus ih je nazvao apostolima, svojim poslanicima i oni moraju biti slični onomu koji ih šalje.
Dvanaestorica apostola će biti pravni i osobni Isusovi namjesnici.
Papa i biskupi nastavljaju zbor apostola i skupa sa svećenicima vrše njihovu službu u Crkvi, službu vodstva, poučavanja i posvećivanja naroda Božjega.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kor 6,1-11
Ps 149
Lk 6,12-19



Post je objavljen 29.09.2010. u 18:00 sati.