| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
DVADEST I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) PRAVA MUDROST JE ONA KOJA DOLAZI OD DUHA SVETOGA I KOJA NAM POMAŽE DA SHVATIMO DA SE SAMO U KRIŽU NALAZI SPASENJE (In cruce salus) »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.« (Lk 14,26-27) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Često smo kolebljivi, promjenjivi u svojim stavovima, nesigurni kad je u pitanju što Bog od nas želi i traži. Slični smo misliocu iz Knjige Mudrosti koji je uznemiren svijetom u kojem je živio, ali je ipak ostao posve skroman i vjeran i Bogu otvoreno iznosi svoju dušu u molitvi. Kako je Knjiga Mudrosti izvorno namijenjena Židovima u raspršenosti izvan Palestine, pravim povijesnim čitaocima bila je zaista potrebna vjernička mudrost da bi među poganskim narodima (sugrađanima) drugačijih uvjerenja sačuvali svoju monoteističku vjeru. Isto tako za uzvišene zahtjeve koje će nama Isus postaviti u Evanđelju kao uvjet njegova nasljedovanja potrebno nam je mnogo nebeske mudrosti. »Zemaljski čovjek ne prima onoga što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može upoznati.«(1 Kor 2,14) Tako i kralj Salomon, koji se moli Bogu za mudrost, uvjeren je da naravni razum nije kadar spoznati Božju namisao i pravo shvatiti njegovu svetu volju. A ipak je to najvažnije za svakog razumnog stvora. Što će čovjeku sva zemaljska mudrost, ako je lišen one koju posjeduje njegov izvor i cilj, a to je Bog. Sve što smrtnik smisli nekako je plaho i nestalno, i to već samo u sebi, a pogotovu pred Bogom. Uz to je i najsposobniji ljudski um ograničen propadljivim tijelom koje tlači dušu i ma kako on bio bremenit mislima, pritiskuje ga ovaj zemaljski šator u kojem se nalazi (usp. Mudr 9,15). Tražeći ono što je zbiljski dobro za njega i bližnje, čovjek se često oslanja na zemaljske kriterije, a ne pita za Božji plan o sebi i drugima. Dok vjernička mudrost je poznavanje »Božje namisli« (Mudr 9,13) i Božje volje (usp Mudr 9,17) o sebi i o bližnjemu, jer u Starom Zavjetu Božji naum je plan spasenja koji je Bog zacrtao i kadar ga je provesti. Nije samo starozavjetni mudrac morao priznati da jedva nagađa što je na zemlji i da s mukom spoznaje i ono što je u ljudskim rukama, a kamoli što je na nebu. Tu se nebo zamišlja kao Božje prebivalište odakle On svima upravlja i sve proniče. A to nijednom stvoru nije pristupačno. »Tko bi doznao tvoju volju, da nisi dao mudrosti, i da s visine nisi poslao Duha svoga Svetoga? Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo tako su naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.« (Mudr 9,17-18) Boga, njegovu namisao i volju možemo, dakle, upoznati samo ukoliko nam se On sam otkrije. Stoga nam objavljena mudrost Božja ukazuje kako nam je živjeti na zemlji i kako Bogu omiliti da k njemu dođemo. Osluškujući poticaje Duha Svetoga koji govori kroz glas savjesti i kroz riječ Božju, čitanu i tumačenu u vjerničkoj zajednici, ljudi mogu učiti što je Bogu milo i spašavati se milošću njegovom. Otkupljenje što nam ga je donio Isus Krist daje također i ovom našem kratkom čovjekovu životu, istinsku i neprolaznu vrijednost. I tako je Krist »koji nam postade mudrost od Boga« (1 Kor 1,30), krštenjem oslobodio Onezima robovanja grijehu i dao mu da u njegovoj nauci upozna svoje kršćansko dostojanstvo. Tim bijegom i osamljenošću odbjegloga roba Bog se poslužio da ga dovede Pavlu i privede milosti obraćenja. Sada je Onezim bio spreman dragovoljno služiti Pavlu. A kad je Pavao odlučio da ga vrati Filomenu, taj rob koji je postao kršćanin i na to pristaje. Kristova mudrost je učinila da on bude sada zadovoljan i sa svojim stanjem roba. No ta ista mudrost sugerira Pavlu da napiše ovako srdačno popratno pismo koje je Filomenu imalo pokazati što od njega Kristova mudrost traži i kako mora sada primiti odbjegloga i pokrštenog roba Onezina. Zajednička im je ljubav prema Kristu i složno prianjanje uz Kristov i svoj vlastiti križ. Zbog toga se Pavao odrekao svoga duhovnog djeteta i vjernoga poslužnika »u okovima evanđelja« (Film 12). Onezin se vratio u prijašnje stanje, a Filomen treba da ga sada primi dobre volje, ne više kao roba nego kao ljubljenog brata. Tako je odbjegli rob Filomenu kao kršćanskom gospodaru, stečen na nov način i to zauvijek. Filomen ga dobiva »ne kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga, (...) i po tijelu i po Gospodinu.« (Film 16). Oni će i dalje pred državom ostati gospodar i rob, ali u zajednici vjernika »nema više rob – slobodnjak« jer su svi »Jedan u Kristu Isusu« (Gal 3,28; usp. Kol 3,11). Ovakav stav pridonijet će polaganom ukidanju ropstva u državama gdje je kršćanstvo postalo religija većine. To pokazuje što je sve na zemlji proizvela mudrost križa i odricanja samoga sebe i svojih osobnih prava. Taj nauk i praksa ne samo da su malo pomalo dokinuli tako uvriježenu ustanovu ropstva nego su oplemenili sve odnose među ljudima i posvetili njihov odnos prema Bogu. A to znači ići za Isusom ne samo izvana, tijelom, nego mudrošću duha. Stoga Gospodin jasno objavljuje uvjete po kojima se može stvarno ići za njim i biti njegov učenik. »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik. (...) Tako, dakle, nijedan od vas koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.« (Lk 14,26-27. 33) Riječi su uistinu vrlo teške ali one sasvim jasno govore da Isus traži od svojih sljedbenika da se odreknu samih sebe da se odreknu bolesne navezanosti na vlastitu obitelj i da se odreknu materijalnog blagostanja ukoliko je sve to zapreka na putu prema Bogu i njegovu kraljevstvu. O svemu tome vjernik treba sjesti i dobro promisliti. One koji se odazivaju u Kristov pokret, Isus potiče da taj hod s njim i za njim bude promišljeni izraz slobodne odluke. On nam posve jasno očituje Božju volju. Isus je sam spremno sve ostavio i vršio Očevu volju sve do svoje smrti na križu. Zato je i nama potrebno da uvijek iznova razmislimo o svom putu i svojim životnim pothvatima. Kao što čovjek koji gradi kulu, ako hoće da je svrši skupi dovoljno sredstava prije nego počne s radom, i kao što kralj koji kani zaratiti se s drugim kraljem, ako hoće da ga pobijedi, sabere dostatno boraca tako i onaj koji odluči slijediti Krista mora ostaviti svoje drage, odreći se samoga sebe i svega što posjeduje. Bez sredstava nitko ne može podignuti kulu kojom će se ponositi i koja će ga braniti. Bez vojske nema pobjede nad neprijateljem niti kraljevanja. U stvari kršćanski je život poput tornja koji se diže visoko nad svakim drugim shvaćanjem ljudskoga života. A isto tako je kršćanski život neprestani boj što ga Sotona vodi snagom i predmetima ovog zemaljskoga svijeta, jer ničim drugim protiv čovjeka niti ne raspolaže. Stoga je kršćanin za taj boj to jače opremljen što se više može odreći zemaljskih stvari. Tu se dakle nigdje ne propovijeda odricanje zbog samog odricanja, nego radi Boga i njegova kraljevstva. Tako se i Isus odrekao svega da bi što bolje mogao izvršiti svoje poslanje. Zato Krist traži od svojih sljedbenika spremnost da vjernost Bogu stave iznad svega pa čak i iznad naklonosti prema obitelji i prema svome osobnome životu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mudr 9,13-18 Flm 9-10, 12-17 Lk 14,25-33 |