ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
DUH SVETI OŽIVLJAVATELJ, VODITELJ I BRANITELJ CRKVE KRISTOVE
»Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje Ime, poučavat će Vas o svemu i dozivati Vam u pamet sve što vam ja rekoh.« (Iv 14,)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Današnja Liturgija svrće našu pažnju na Duha Svetoga kao oživotvoritelja, voditelja i branitelja Crkve Kristove. Crkva Božja koja djeluje u promjenjivim povijesnim prilikama ljudi i svijeta svjesna je da joj je zadana vjernost Isus, ali i okrenutost ljudima kojima je šalje uskrsli Krist.
Duh Sveti je oživljava i vodi u njezinu povijesnom poslanju. On potiče ne samo pastire nego i vjernike da svi zajedno čuvamo riječ Isusovu i nastojimo biti jasan znak spasenja koje Bog u Kristu nudi ljudima i narodima svih vremena.
Krist je svoga Duha povjerio apostolima i po njima Crkvi. On želi da Crkva njegovo spasenje širi među svim ljudima svih naroda, kultura i jezika. Njezina vjernost Kristu vidi se i po tome koliko znade pristupiti svakome čovjeku: grešnicima, siromasima i svima koji su potrebni bilo kakve njezine pomoći.
Trebalo je vremena da prvi kršćani budu svjesni posvemašnje novosti Evanđelja.
Tako nas Djela apostolska izvješćuju o jednom problemu koji je nastao u Antiohiji, prvoj kršćanskoj zajednici sastavljenoj pretežno od obraćenih pogana. Ovoj zajednici su došli u pohod neki kršteni Židovi iz Jeruzalema koji su rekli da za spasenje nije dovoljno biti kršten u Ime Isusovo, nego se muškarci trebaju i obrezivati u znak uključivanja u saveznički narod Božji.
To je kod krštenih pogana prouzrokovalo nemir i zabrinutost. Zato su vjernici Antiohije poslali svoje delegate Pavla i Barnabu apostolima u Jeruzalem s molbom da se stvar ozbiljno raspravi.
Pavao je izvijestio o svom misionarskom radu te predložio da se krštenima iz poganstva ne nameću židovski vjerski običaji.
I tada su se na vijećanje sastali apostoli, starješine i Crkva, odnosno sva jeruzalemska zajednica krštenih vjernika. Kad je na apostolskom saboru u Jeruzalemu bio postignut sporazum, nije bilo teško redigirati dokument i potražiti najbolji način kako da se on provede.
Budući da živa riječ ima mnogo prednosti pred pisanom, odlučili su između jeruzalemske braće izabrati dva ugledna čovjeka koji će poći sa Pavlom i Barnabom u Antiohiju te tako pokazati uspostavljenu slogu između dvaju prvih središta Kristove Crkve. To su bili Juda zvani Barnaba i Sila koji će kasnije postati vjeran pratilac apostola Pavla u njegovu radu. Upravo u svrhu utvrđivanja toga bratstva jeruzalemska se Crkva ograđuje od onih svojih članova koji su bez ikakva njezina ovlaštenja uznemirivali kršćane po drugim mjestima.
Tako Duh Sveti koji djeluje u Crkvi oslobađa Crkvu Kristovu navezanosti na zakone i propise Židovstva.
Crkva je Kristovo otajstveno tijelo koje oživljava i vodi njegov Duh i prema tome imaju pravo uza nj se staviti oni koji Crkvu vode kao vidljivi Kristovi namjesnici.
Stoga prva poznata nam odredba naše Crkve počinje značajnim riječima: »Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta povrh onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete činiti. Živjeli!« (Dj 15,27-29)
Posebnost je Crkve što su u njoj združena ti svi elementi: Božji i ljudski. Bogu trebaju ljudi, a još više ljudima Bog; njihova je snaga upravo u povezanosti s Bogom i o potpunoj ovisnosti o njemu.
Lako je zamisliti kako je apostolsko pismo razveselilo antiohijsku Crkvu i kako je uspostavljena sloga bila svima korisna. Ma koliko je tu slogu i radost promicalo apostolsko pismo, još više su to činili od Boga obdareni Juda i Sila. Tako uvijek djeluju ljudi puni Boga.
Isus je i danas nevidljiv, ali njegov Duh koji prožima ljude trajno kroz svu povijest označuje Krista.
Svi koji se daju voditi tim Duhom vjerni su Kristovoj riječi i otvoreni Božjoj ljubavi. Oni ujedno imaju pravi mir u svojim dušama: mir koji širi ljubav, pravednost, stvara zajedništvo i omogućuje drugima napredak u dobru.
Isus je za vrijeme svojega zemaljskoga života učenicima i svima koji su ga htjeli slušati govorio ono što mu je bilo određeno od Oca, odnosno objavio je svijetu sve ono što je bilo u planu Božje ljubavi i prema mogućnosti ljudskoga shvaćanja.
Kad Sin završi svoju ulogu na zemlji, to njegovo djelo nastavit će do svršetka svijeta Očev i njegov Duh. Zato Isus i kaže: »Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje Ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.« (Iv 14,26)
A to znači da Isus kao Bog-čovjek kod poslanja Duha Svetoga sudjeluje u najširem i najdubljem smislu. Otac šalje Duha po Sinu; njegovo se poslanje temelji na zaslugama i molitvi utjelovljenog Božjeg Sina; vrši se posredstvom Kristove ljudske naravi za njegovo otajstveno tijelo, a u svrhu nutarnje i vanjske izgradnje tog tijela, odnosno Crkve
Djelovanju se Duha Svetoga posebno pripisuje poučavanje i prosvjetljivanje duša. Dakako, s tim je poučavanjem združeno i božansko jačanje da možemo izvršiti ono što nas on uči. To vrijedi za svaku dušu i za čitavu Crkvu kako se to vidi od njezina početka.
Duh Sveti je uvijek prisutan u Crkvi da je štiti od opasnosti što dolaze iz nje same: od unutarnjih razdora i svađa.
Duh Crkvu štiti također i od opasnosti izvana. Zato ga u »Vjerovanju« zovemo Duhom životvorcem. On oživljava svakog krštenika i krizmanika, ali i svu crkvenu zajednicu. Duh Crkvu također poučava o svemu i doziva nam u pamet sve što je govorio i činio Isus Krist, naš Gospodin.
Zato Isus i govori svojim učenicima, a i svima nama: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.« (Iv 14,23).
Radi toga Kristu pripadaju svi ljudi koji u život provode njegovu istinu. A Duh Sveti od tih ljudi kao od živog kamenja gradi Crkvu Kristovu ovdje na zemlji na temelju apostola Jaganjčevih, a što je slika nebeskoga Jeruzalema što silazi s neba od Boga. Taj grad silazi od Boga u znak da spasenje pojedinaca i cijelog čovječanstva nije ljudsko dostignuće nego Božji dar.
Činjenica da su na dvanaest temeljnih kamenova nebeskog Jeruzalema napisana imena dvanaestorice apostola označava da Crkva od početka kao jednu od svojih bitnih oznaka spominje i svoje apostolstvo preko kojega smo svi mi kršćani najuže povezani s onim koji ih je odabrao, poučio, posvetio i poslao. To je znak da Crkva kroz povijest čuva sve što su joj apostoli predali kao od Isusa zapovjeđeno te da starješinsku službu u njoj obavljaju zaređeni služitelji.
To apostolstvo Dvanaestorice u svim kršćanskim naraštajima je prisutno i djelatno po biskupskom kolegiju cijele Crkve, pod vodstvom rimskog biskupa pape kao nasljednika sv. Petra poglavara apostola.
U novom Jeruzalemu nema hrama: »Ta Gospodin Bog, Svevladar, hram je njegov i Jaganjac. I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjava i svjetiljka mu je Jaganjac« (Otk 21,22-23). A to znači da u novom svijetu Bog nije više kao nekoć vezan za jedno mjesto. On je sada »sve u svima« (1 Kor 15,28).
Zato nema hrama kao posebnog mjesta gdje Bog stanuje. Od sada se ljudi Bogu klanjaju »u Duhu i istini« (Iv 4,24).
Gdje god se krštenici sabiru na svetu Euharistiju, Bog je s njima i proslavljeni Jaganjac koji ih rasvjetljuje svojim Božjim sjajem.
To Božansko Janje nam je vječno svjetlo vjere, ljubavi i mira donijelo na svijet; ono će nas sa svijeta ponijeti u vječnu svjetlost kraljevstva nebeskoga.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Dj 15,1-2. 22-29
Ps 67 (66)
Otk 21,10-14. 22-23
Iv 14,23-29
Post je objavljen 18.09.2010. u 11:42 sati.