DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
OBRAĆENJE - BOG LJUBAVI OPRAŠTANJA SE RADUJE OBRAĆENJU GREŠNIKA
»Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.« (Lk 15,7)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Sveto Pismo Starog i Novog Zavjeta pa i Liturgija vrlo često nas podsjećaju na našu grešnost.
Nije moguće biti vjerski orijentiran ne ulažući neprestani napor oko svoga obraćenja.
Kod toga obično se misli na posao koji mi sami moramo obaviti i na preobražaj koji se mora u nama zbiti.
A uz to je vrlo korisno i pravo je ako se prenesemo u Božje srce da upoznamo veličinu i neizmjernost Očeva opraštanja i pomilovanja.
Bog ljubavi i opraštanja se raduje obraćenju grešnika. Tako tri prekrasne Isusove prispodobe o izgubljenoj ovci, drahmi i sinu govore o našem obraćenju, ali još više o radosti Božjega srca kojom nam dijeli svoje oproštenje i pomirenje.
Na taj način Krist i nas danas poziva da se radujemo s Bogom koji je milosrdan najprije prema svakome od nas osobno, a onda prema svim ljudima.
Zato Bog na Mojsijevu molbu, kako smo čuli iz Knjige Izlaska, odustaje od kažnjavanja Izraelaca koji su se počeli klanjati „zlatnom teletu”.
Na tu nezahvalnost svoga naroda kojega je oslobodio iz egipatskog ropstva i na njihovu nevjeru, Bog odgovara opraštanjem.
Tako Mojsije doživljava Boga kao puna sućuti prema grešnicima. Stoga on vjeruje u Boga koji je pun ljubavi i milosrđa i ne uživa u kažnjavanju grešnika.
»I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.« (Izl 32,14)
Kako nam Isusove „prispodobe milosrđa” govore o osobnom obraćenju i o posebnoj brizi kojom „Dobri Pastir” traži svakog od nas i o pojedinačnoj radosti kojom Bog oprašta bilo kojemu grešniku, tako nas izvještaj iz Knjige Izlaska podsjeća na našu kolektivnu grešnost i uvjerava da čitav svijet duguje svoje spasenje samo Božjoj dobroti i ljubavi.
Kao što je Bog poštedio starozavjetni izabrani narod od istrebljenja, tako isto i još milosrdnije On postupa i sa svojim novim narodom s kojim je „sklopio Novi i vječni Savez”.
Stoga više nego se zgražati nad prevrtljivim Izraelcima koji se klanjaju i žrtve prinose uz poklike (zlatnome teletu) »teletu od rastopljene kovine« (usp. Izl 32,8), potrebnije je i korisnije uvidjeti da i »kršćanski narodi«, koji se barem smatraju takvima, imaju često više na pameti zlato i sve što ono predstavlja negoli Boga i njegovo Evanđelje.
Premalo mislimo na tu opću grešnost ljudi i prema tome malo za nju dajemo zadovoljštinu i slabo se trudimo za popravak i obraćenje svoga naroda.
Istina, obraćenje je osobna stvar svakog pojedinca, ali teško je vjerovati u ozbiljno i postojano obraćenje onoga koji ne poduzima sve što može da se oko njega Bog što manje vrijeđa i da se Bogu što više pruži prigoda da radosno oprosti pojedincima i cijelom narodu.
Zato će redovito onaj koji se od svoga grešnog načina života obrati Bogu i koji je sam bio dionik Božjeg milosrđa postati i najveći promicatelj Kristove ljubavi, praštanja, i njegova Evanđelja spasenja.
Stoga su samo Bogu poznati putovi kojima On vodi ljude kroz život prema obraćenju i spasenju.
Tko zna da li bi sv. Pavao bio onako velik apostol da nije bio onoliki obraćenik.
Tako u svojoj Prvoj Poslanici Timoteju sam apostol Pavao nam se predstavlja kao »pomilovani grešnik« koji sa zahvalnošću i ponosom naviješta Evanđelje Kristovo poganskim narodima.
Apostol gleda svoj život prije doživljaja obraćenja pred Damaskom kao vrijeme nevjere, iako je bio sljedbenik religije jedinoga i pravoga Boga. Ali nije vjerovao u Božje djelo izvedeno po Kristu raspetome i uskršenome.
To je u njegovu životu bilo razdoblje »hulitelja, progonitelja i nasilnika« (usp. 1 Tim 1,12).
Stoga je Pavao od srca zahvalan Bogu što je pomilovan, spašen i postavljen u službu misionara poganima. I tako Božja strpljivost očitovana na Pavlu poticaj je drugima da očekuju Božje milosrđe i spasenje, jer je Isus Krist došao na svijet spasiti grešnike.
»A pomilovan sam zato – kaže apostol – da na meni prvome Isus Krist pokaže svoju strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.« (1 Tim 1,16)
Prema tome nema uspješnijega sredstva da obratimo druge nego je neumorno obraćenje samoga sebe, jer samo primjer pravog i svetog kršćanskog života privlači drug eljude k Bogu. Stoga okajana grešnost svojega života ne smije nikoga odvraćati od apostolskog rada. Što bilo koji Božji odabranik o sebi poniznije misli, to će Bogu biti draži i na njegovoj njivi uspješniji.
Jao onome čovjeku koji misli da ga je Bog odabrao zbog njegovih zasluga ili da ga one čine vrijednim radnikom u Božjim očima.
Čovjek je onoliko vrijedan koliko ga oplemeni Božji izbor o pomaže Božja milost s kojom treba da vjerno surađuje.
A ta »milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju« (1 Tim 1,14) po Kristu Isusu u velikome obraćeniku i apostolu Pavlu.
To je sve lijepo ovako izrekao jedan drugi veliki obraćenik i neumorni pastir, sveti Augustin: »Deus nullum eligit dignum, sed eligendo efficit dignum. - Bog nikoga ne izabire zato što bi bio dostojan, nego ga On izborom čini dostojnim.«
Budući da je Krist došao za grešnike, a ne za one koji se smatraju pravednima (usp. Mt 9,13); Mk 2,17; Lk 5,32) i budući da On grešnike redovito spašava po grešnicima, neka nam je svima na pameti da je jedino Bog gospodar ljudskih srdaca i kao čisti Duh koji sve obuhvaća i prožima, On vlada nad prošlošću, sadašnjošću i budućnošću svakoga čovjeka i cijeloga svijeta.
Njemu jedinome, dakle, pripada naše strahopoštovanje i neprestano slavljenje.
»A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova.« (1 Tim 1,17)
Isus pruža spasenje svakome čovjeku i traži naše ćudoredno obraćenje. Slušanje njegove riječi je početak vjerovanja u boga, a vjera je početak obraćenja i opraštanja grijeha.
Stoga su sve tri evanđeoske parabole o Božjem milosrđu: izgubljena i pronađena ovca, izgubljena i pronađena drahma, izgubljeni i pronađeni sin (usp. Lk 15,1-32), Isusov odgovor protivnicima koji su se ljutili što za njim idu i oko njega se okupljaju »svi carinici i grešnici da ga slušaju« (Lk 15,1), a On ih »prima i blaguje s njima« (Lk 15,2).
Sve tri parabole ističu Božju radost nad obraćenim grešnicima.
Isus je svjestan da naviješta Božju poruku spasenja i ne opoziva ništa pred farizejima i književnicima koji su mrmljali protiv njega zato što se druži sa grešnicima.
Ponizni i siromasi primaju njegovu radosnu vijest spasenja. A u siromahe spadaju i grešnici koji su spremni da se obrate i povrate Bogu.
Svi se tome vesele osim oholi farizeja koji su se smatrali pravednima i mislili su da im nije bilo potrebno Božja milosrđe i opraštanje.
Stoga će se mnogi iznenaditi što će u društvo svetih doći neki od onih koje su oni na zemlji smstrali javnim grešnicima.
»Kažem vam, - govori Isus -, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje.« (Lk 15,7)
Kod Boga je sve moguće pa i spasenje najokorjelijeg grešnika ako se samo na vrijeme skruši i obrati, jer Bog ne želi smrti i bezbožnika nego da se obrati i živi (usp. Ez 18,23).
Stoga Otac nebeski izlazi ususret svakome odlutalome sinu koji se povraća k njemu govoreći iz iskrena i skrušena srca: »Oče! Sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom.« (Lk 15,18-19).
Takvome sinu otac ne samo da oprašta sve grijehe njegova života nego naređuje svim ukućanima da se s njime skupa vesele i raduju, jer mu taj sin »bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se« (Lk 15,24).
Tim riječima je Isus opravdao svoje vladanje prema grešnicima koje je suretao s takvim poštovanjem i ljubavlju da su željeli izvući se iz svog grešnog stanja života i doći u kuću očinsku.
Stoga Isus traži od svojih vjernika svuda po svijetu da budu znak Božje radosti svima koji bi mogli poželjeti da se vrate u dom očinski.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Izl 32,7-11. 13-14
Ps 51 (50)
1 Tim 1,12-17
Lk 15,1-32
Post je objavljen 14.09.2010. u 08:10 sati.