SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
UPORNA MOLITVA POSTIŽE MILOSRĐE I OPROŠTENJE GRIJEHA KOD BOGA
»I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onome koji kuca.« (Lk 11,9-10)
Frama Virovitica - Ištitite i dat će vam se
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Riječ Božja današnjeg Bogoslužja stavlja u središte naše pažnje molitvu.
Biblija je naime ne samo puna molitava nego i mjesta koja govore što je zapravo molitva, koja su joj bitna svojstva i kolika je njezina uspješnost pred licem svevišnjeg i svemogućeg Boga. Povijest svijeta, a pogotovu povijest spasenja kako nam je donosi Biblija, ne može se bolje shvatiti ni na koji način nego pod vidom molitve. Čovjeka zapanjuje kad ustanovi koliko je velikih trenutaka te povijesti obilježeno molitvom posrednika (i cijeloga naroda), koji se oslanjaju na poznavanje Božjeg nauma da izmole Božji zahvat u najtežim časovima života pojedinaca i naroda.
Dakako, ne radi se o tome da čovjek može mijenjati Božje odluke, što bi se protivilo samom bivstvu molitve nego da se njom uklopi u Božje planove te tako sebe i druge pripremi za Božje zahvate.
U tome je pogledu posebno značajna Abrahamova molitva za stanovnike Sodome i Gomore. Nekoliko tisućljeća prije Krista katastrofa je zadesila predio Bliskog Istoka gdje su se nalazili pokvareni gradovi Sodoma i Gomora.
Prije nego što je pustoš zahvatila te gradove, Abraham je molio Boga da poštedi njegove stanovnike.
Da netko može svojom molitvom kod Boga posredovati za drugoga, najprije je potrebno da u Bogu vidi stanje dotične osobe. Sam Bog je Abrahamu otkrio pokvarenost Sodome i Gomore, iako je ona patrijarhu sigurno i prije već bila poznata barem djelomično. Od Boga je doznao svu njezinu strahotu i kaznu koja joj se sprema.
Iz života svetaca znamo da Božji ljudi u Bogu gledaju stanje drugih, i ono što ih čeka, bolje od njih samih.
Već je prorok Amos u Starom Zavjetu rekao: »Ništa ne čini Gospodin Bog, a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.« (Am 3,7)
Božji čovjek ne bi bio Božji, kad mu ne bi bilo stalo za potrebe drugih.
On ih shvaća kao svoje vlastite i onda uloži sve svoje duhovne sile da pomogne drugim ljudima. I ako je moguće, redovito će kod dotičnih sam poduzeti sve ono što zna da im je potrebno za spasenje.
Ali kad se ljudima ne može i ne koristi govoriti o Bogu, onda treba više govoriti Bogu o njima.
Poput patrijarha Abrahama sveci su se doista znali molitvom i pokorom boriti za spasenje čak samo jedne duše.
Iz svega ovoga treba naučiti pouzdanje i poniznost kojom se svatko treba obraćati Božjoj dobroti i ljubavi.
Bog neće nikada zapustiti one koji ga ljube.
Abraham je bio uporan u svojoj molitvi, ali samo do neke mjere.
Danas nakon Kristova dolaska među nas ljude ovdje na zemlji, nema više mjere koja bi nas ograničavala da se Bogu utječemo kao svome Ocu. Zato nas Isus u Evanđelju i poučava kako se valja moliti Ocu.
Isus sam je vrlo često molio i to obično na osami, na nekom brdu, odijeljen od sviju.
To neprestano Isusovo moljenje potaklo je jednoga od učenika da mu nakon molitve pristupi i ponizno reče: »Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« (Lk 11,1)
Molitva i pouka o njoj brojili su se među dužnosti svakog vjerskog učitelja koji je učenicima ne samo govorio o Bogu, nego ih je i učio kako će oni razgovarati s Bogom. Tako naučena molitva dijelila je dotičnu zajednicu učenika od drugih ljudi.
Iz ovog mjesta Evanđelja doznajemo da je i Ivan Krstitelj naučio svoje učenike neku posebnu molitvu, pa je bilo posve opravdano očekivanje i traženje Isusovih učenika da i on njih nauči moliti. Gospodin se rado odazvao toj molbi i svoje tadanje i sve buduće učenike naučio kratku, božansku, jednostavnu i sveobuhvatnu molitvu: »Oče naš....!«.
A uz tu molitvu Isus još dodaje uputu kako u molitvi treba ustrajati.
Isus je pokazao kako je uslišao ustrajnu molitvu Sirofeničanke (Mt 15,21-28) i slijepca iz Jerihona (Lk 18,35-43).
»I ja vam velim: - govori Isus - ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca.« (Lk 11,9-10)
Ovdje se Gospodin posve spustio na razinu mišljenja svojih slušatelja i konkretnom ih usporedbom još više potakao na ustrajnost u molitvi. S tog stanovništva možemo shvatiti da Isus govori pohvalno čak i o »bezočnosti« u molitvi.
K tome preporučuje da u molitvi treba ustrajno iskati, tražiti i kucati.
Ište onaj koji nema, traži tko je nešto izgubio, kuca beskućnik. Sve smo to mi svi u odnosu prema Bogu, pa je zaista utješno da nas je On sam uputio kako da postupamo dok ne primimo i ne nađemo te dok nam se ne otvore vrata njegova milosrđa i ljubavi.
Još je Isus sasvim ljudski naglasio da će Bog postupati barem kao svaki otac, koji se ne ruga s molitvom svoga djeteta, a još bi mu manje mogao naškoditi prevarljivim darom.
Svaki otac zna da bi nejako i neiskusno dijete moglo uzeti kamen za kruh, zmiju za zmijoliku ribu (npr. jegulju), u klupko smotanoga bijelog i velikog štipavca, kakvih ima u Palestini, za jaje.
Stoga neće svoje dijete prevariti, razočarati, i naškoditi mu, nego će mu pružiti ono što će mu koristiti i razveseliti ga.
Koliko onda više Bog nama svojoj djeci daje dobre darove.
»Dakle: - kaže Isus – ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!« (Lk 11,13)
Bog nam daje u izobilju Duha Svetoga svojega zato što smo po krštenju postali djeca Božja.
Ono nas je učinilo ne samo Kristovim vjernicima nego i udovima koji su otajstveno doživjeli isto što i njihova Glava, Isus.
Po krštenju smo s Isusom suukopani i suuskrsli.
Krštenje je to u nama izvelo na temelju naše vjere da je Bog mogao uskrisiti i doista da je uskrisio svoga Sina, Isusa Krista.
Da se nismo krstili, bili bismo ostali u vječnoj smrti, jer bismo duhovno neobrezani ostali u svojim prijestupima i padali u sve veće mane i grijehe.
Kao što je Bog Krista uskrisio od mrtvih tako je on i nas oživio zajedno s njime na novi život.
Kod toga nam je, kao bitan učinak krštenja, oprostio milostivo sve grijehe.
To je učinilo Božje milosrđe na temelju Kristovih zasluga na križu.
»Milostivo nam oprosti sve prijestupe, izbrisa zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se - nju On ukloni pribivši je na križ.« (Kol 2,13-14)
Ta je zadužnica izbrisana Kristovom krvlju i poništena je kad je bila pribijena na njegov križ.
Toliko je dakle naša jadna grešnost povezana s propetim Isusom.
On je na sebe uzeo grijehe ljudi.
Zato je Krist jedini naš Posrednik pred Ocem nebeskim. On jedini je naš Otkupitelj i Spasitelj.
A Isusu s desna se nalazi njegova i naša Majka Marija kao Posrednica pred prijestoljem Božje milosti i najsavršeniji uzor Crkve koja se moli.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Post 18,20-32
Ps 138 (137)
Kol 2,12-14
Lk 11,1-13
Post je objavljen 14.09.2010. u 09:40 sati.