rujan, 2010 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
DVADEST I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) SABLAZAN: SPREČAVATI DJELOVANJE DUHA BOŽJEGA »Tko nije protiv nas, za nas je.« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Bog je slobodan i djeluje gdje hoće i kako hoće. On ne ne dopušta nikome da ga osvoji, da mu veže ruke i da ga monopolizira samo za sebe, za svoje potrebe i korist; da ga zatvori u svoje vlastite sigurnosti ili ustanove. Njegovo spasonosno djelovanje ne ograničava se samo unutar vidljivih institucija već njegova milost teče kroz mnoge druge kanale i dolazi svakome čovjeku kojemu je potrebno spasenje. Bog se služi i nezamislivim sredstvima kada želi da njegov glas dopre do ušiju onih koji ga trebaju čuti i da njegova riječ siđe u duše i srca ljudi koji se žele spasiti. Mojsijeva molitva Riječ Božja koju smo čuli u današnjim biblijskim čitanjima svete Liturgije potvrđuje nam tu slobodu Duha Božjega da djeluje gdje hoće i na koji način hoće bilo to u institucionalnim strukturama Crkve ili izvan njih. Duh Sveti djeluje u Crkvi, a i u svijetu; u pojedincima i u pokretima. Na to nas upozorava već prvo čitanje iz Knjige Brojeva. U izabranom židovskom narodu Bog je uredio vjerski i državni poredak. Mojsije, pun Duha Božjega, bijaše odabran da bude vođa naroda. Stoga po Božjem zahtjevu, Mojsije odabire sedamdeset ljudi između »starješina« Izraela da bi mu pomogli u upravljanju narodom. Zato je i tim ljudima bio potreban »Duh« koji je Bog u izobilju dao Mojsiju. U određeni dan kad su se svi ti ljudi bili skupili oko »Šatora« Božjega: »Gospodin siđe u oblaku i poče govoriti s Mojsijem, uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.« (Br 11,25) U međuvremenu dvojica ljudi po imenu Eldad i Medad, ostadoše u taboru, jer nisu pošlli u »Šator Saveza« te počeše u taboru prorokovati. Kad se to pročulo neki mladić otrča te javi Mojsiju da Eldad i Medad prorokuju u taboru. Stoga »Jošua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!” Mojsije mu odgovori: „Zar si zavidan zbog mene! O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!« (Br 11,28-29) Prorok Mojsije nije ljubomoran na one na koje Bog izlijeva svoga Duha. Naprotiv, on želi da svi članovi Božjega naroda postanu proroci. Tako govore Božji ljudi! Ne svojataju Boga i njegove darove, ne prisvajaju Boga samo sebi nego zazivaju dar Duha Božjega svim vjernicima, svim ljudima. Stoga je Drugi Vatikanski koncil htio obnoviti u Božjem narodu, vjeru da su svi kršćani, po krštenju i krizmi, uživaoci dara Duha Svetoga. Drugi Vatikanski koncil Prema tome nikada ne smijemo sprečavati djelovanje Duha Svetoga u drugim ljudima misleći da ga možemo prisvojiti samo za sebe i prisiliti da se očituje ondje gdje mi hoćemo. Svaki pokušaj »zarobljavanja« Duha Svetoga sadrži u sebi dupli grijeh: prvo, grijeh protiv Boga, jer se želi ograničavati slobodu Božju i kontrolirati njegovo djelovanje; drugo, grijeh protiv bližnjega, jer se po svojim vlastitim mjerama želi suditi sposobnost odgovora ljubavi drugih ljudi na Božje inicijative, milosti i darove kao da smo mi »gospodari«, a ne »sluge« naše braće i sestara. Nažalost, više puta i u samoj Crkvi, neki ljudi su pokušavali »ugušiti« Duha Svetoga kada je On stavljao u krizu nečiji način shvaćanja i upravljanja preodređenim strukturama koje sigurno nemaju »monopol« istine, a još manje svetosti. Također i sam Isus Krist, kako se vidi iz današnjeg svetog Evanđelja po Marku, opominje učenike da ne bi pali u napast želeći imati »monopol« darova Gospodnjih. On ih poziva da prime iskaz dobrote od svakog čovjeka. Trebaju s radošću, a ne sa zavišću, gledati na one koji, iako nisu s njima, u ime Kristovo prorokuju i izgone đavle. »Tko nije protiv nas, za nas je« (Mk 9,40) Zatim nadodaje da svaki onaj koji im bilo što dobra učini u ime toga što su njegovi učenici, Isus će im to uračunati za vječni život. »Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« (Mk 9,41) S tim riječima Isus želi reći da vjera ne smije nikada razdjeljivati ljude i stavljati ih jedne protiv drugih. Isus nas poučava da uklanjamo svaku ogradu koja nas razdjeljuje od drugih ljudi i da prihvatimo svako »sjeme istine« raspršene po svijetu, jer svaka »istina«, iako djelomična, uvijek je preduvjet i početak vjere. Stoga svaki onaj koji navješta Evanđelje Kristovo mora uvijek tražiti zajedničke točke susreta sa svim ljudima dobre volje tako da bi gotovo na prirodan način pružio poruku spasenja svakome čovjeku. Vjera ne smije nikada biti polemična niti isključiva, već u ljubavi mora sjedinjavati sve ljude i tako ih približavati Bogu života i spasenja. Isus danas, kao i nekoć svojim učenicima, govori svima nama da se ne smijemo smatrati »vlasnicima i gospodarima« istine, već skupa s drugim ljudima ponizni »istraživači« svete volje Božje. Na taj način ćemo uvijek biti otvoreni svima onima koji skupa s nama imaju barem nešto zajedničko, a pogotovu ako se radi o vjernicima drugih kršćanskih i nekršćanskih vjeroispovijesti. A i oni koji ne vjeruju u Boga uvijek ostaju naša braća i sestre zato što su ljudi kao i mi, jer su stvoreni na sliku i priliku Božju i radi toga sposobni u svako doba svojega života otvoriti se ljubavi Božjoj i postati djeca Božja. Nitko od nas ne smije biti ljubomoran na to što Bog izlijeva »darove« Duha Svetoga svojega i na druge ljude koji ne pripadaju našoj vjerskoj zajednici već se moramo radovati i zahvaljivati Ocu nebeskome što i druga »djeca« Božja zazivaju njegovo sveto ime. Svaki učenik Kristov mora biti svjestan da nije primio od Boga nikakvu »vlast« da gospodari nad drugim ljudima već »zapovijed« da ljubi svakoga čovjeka i »obvezu« da služi svojemu bližnjemu iz ljubavi prema Bogu. Prema tome, kaže Isus, jao svakome čovjeku koji svojim grešnim životom druge navodi na grijeh, zaprečava u vjeri i u ulasku u Božje kraljevstvo i na taj način vodi u vječnu propast. »Onome naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« (Mk 9,42) Sasvim je jasno da ti »najmanji« nisu samo djeca već svaki čovjek čija vjera se može staviti u opasnost našim grešnim načinom života, ali i svi oni koji su još samo na putu k Isusu te nisu očvrsnuli u svom opredjeljenju ili se još kolebaju. Stoga je bolje izgubiti ruku, nogu i oko nego pristati na grijeh i sablazniti druge te tako strmoglaviti i sebe i bližnjega u vječnu propast. Jao kršćanima koji sablažnjavaju svoju braću. Nikad ne smijemo obeshrabriti ljude dobre volje koji se, nadahnuti Duhom Božjim, oslanjaju na snagu Evanđelja i promiču djelovanje Crkve. Zato Isus stavlja pred sve nas najoštriji zahtjev da često stanemo sami protiv sebe i da se – puni snage koju može dati samo Duh Sveti – u samima sebi odupremo zlu i čvrsto opredijelimo na dobro ako ne želimo biti bačeni »u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi« (Mk 9,48). Prema tome poslušajmo Duha Svetoga koji nam govori na usta svetoga Jakova apostola da ne budemo nepravedni s bližnjim i nemilostivi prema potrebnima i patnicima. Naše bogatstvo materijalno, duhovno ili intelektualno ne smije nam zatvoriti srce i za Boga i za ljude već moramo uvijek biti otvoreni svim ljudima, a posebno potrebnima i siromašnima. Stoga bogatstvo koje se zgrće samo za sebe na račun drugih ljudi, zakidajući pravednu plaću, zatvarajući se za dobrotvornost, to je pravo prokletstvo. Bogataši koji tlače siromašne i bijedne bit će strogo kažnjeni na dan suda Božjega. »De sada, bogataši, proplačite i prokukajte nad nevoljama koje će vas stići! Bogatstvo vaše istrunu, haljine vam postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa, i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas, te kao vatra izjesti tijela vaša« (Jak 5,1-3) Sve nam to govori da svatko onaj koji vidi svoju sreću u novcu i dobrima ovoga svijeta i koji svoj život želi osigurati bogatstvom, izgubit će ga jer nema snage iskopati svoje »sablažnjivo oko« koje ga navodi na škrtost i nepravdu te će zato na dan suda s oba oka biti bačen u oganj neugasivi. To isto čeka i narode koji zloupotrebljavaju svoja bogatstva, moć i silu političku ili vojnu na štetu drugih ljudi i naroda. Zato će Bog i osuditi bogataše i silnike koji se žele drugima nametnuti i sve one koji izazivaju sablazan, nasilja, zločine i ratove. Ali isto tako riječ Božja koja »obara i podiže«, čupa s korijenom i opet gradi, govori nam da preko našega poniženja i preko našeg kajanja Bog može učiniti da nama procvjeta obraćenje i hrabrost da se borimo protiv sablazni i zla da sami ne budemo na sablazan našemu bližnjemu i da ne uzvraćemo zlom drugima za zlo. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 11,25-29 Ps 19 (18) Jak 5,1-6 Mk 9,38-43.45.47-48 |