29.09.2010., srijeda
GODINA A - 26. NEDJELJA KR. GOD.
|
DVADESET ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) SPASENJE I LJUDSKA ODGOVORNOST »Nato će im Isus: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.”« (Mt 21,31b-32)  Giovanni Battistie Polo: Ivan Krstitelj propovijeda Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Naše spasenje u cijelosti je djelo Božje i nezasluženi Božji dar čovjeku. Međutim, spasenje je također i plod naše suradnje i naše slobode. Znak te čovjekove slobode jest njegova sposobnost da se obrati sa zla na dobro te da od zločestoga postane dobar i, obrnuto, sposobnost da se pokvari te da od dobroga postane opak. Čovjek u sebi ima sposobnost i sreću da se Bogu može približiti i s njime se susresti. Zato je svatko od nas osobno odgovoran za svoje spasenje. Ipak u bilo kojem našem dizanju k Bogu molitvom i žrtvom, mi jesmo i uvijek ostajemo grešnici kojima je nužno potrebno da se neprestano obraćamo i popravljamo. Samo tako se smijemo približavati svome Bogu i samo tako možemo steći pravo da uđemo u njegovo kraljevstvo na zemlji i na nebu. Bog rado oprašta svakome koji se obrati i popravi, jer On ne će smrti grešnika nego da se obrati i živi ( usp. Ez 18,23 i 32). Bog hoće da se svi ljudi spase i da nitko ne propadne zauvijek. Upravo u tu svrhu Bog ne kažnjava grešnika tjelesnom smrću odmah nakon grijeha, nego je odlaže i čeka da se grešnik pobrine za svoje spasenje. Tako se prorok Ezekiel mnogo trudio da se Izraelci u babilonskom sužanjstvu obrate, ali su ga oni malo slušali. Videći da se sužanjstvo produljuje i za one koji su uvidjeli da je to bila pravedna Božja kazna, tvrdokorni su čak predbacivali Bogu da ne postupa pravedno kad ih odmah ne oslobađa. Ezekiel ih u Božje ime kori i poučava kako Bog vodi računa o svakom pojedincu. A ako pojedini obraćenik mora zbog kolektivne povezanosti i odgovornosti još ostati s drugima u sužanjstvu, to još ne znači da se Bog više sjeća njegovih prijašnjih grijeha. Oprostio mu ih je potpuno i dotični ne će umrijeti već živjeti Božjim životom. Dokaz je za to i oproštenje koje Bog daje uvijek i velikodušno onome koji odluči napustiti put zla da bi se obratio njemu svim svojim srcem. »A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, - govori Gospodin -, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i ne će umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i ne će umrijeti.« (Ez 18,27-28)  Ezekiel, dakle, zahtjeva od svakoga da se što savršenije obrati i popravi. Svatko tko se iskreno Bogu obrati, naći će Boga uvijek spremna na oproštenje, na novu ljubav i prijateljstvo. Kako god bila zapletena vanjska politička situacija, i zbog kolektivnog grijeha naroda, čovjek Božji naći će svoj smireni stav i u takvu stanju. Put osobnog obraćenja i predanja Bogu je jedino spasonosan. Zato svatko ima mogućnost da se spasi, samo ako hoće. Tu istu istinu rasvjetljuje Isus svojim suvremenicima prispodobom o dvojici sinova koje je otac pozvao da idu na posao u vinograd. Ukratko Gospodin prikazuje dva različita sina i u njima dvije vrste čovjekova odgovora Bogu: poslušnosti i neposlušnosti. Otac od obojice sinova jednako ljubazno traži: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!” (Mt 21,28) Jedan je obećao poći u vinograd raditi i čak je rekao: »'Idem, gospodaru', ali ne ode.« (Mt 21,29). Drugi je ocu najprije odgovorio: »'Ne ću'. Kasnije promijeni odluku i ode.« (Mt 21,30b-31a) Prvi sin je slika izraelskog naroda, a drugi svih ostalih naroda svijeta. Izraelci su smatrali Boga svojim Gospodarom i pristali su uz njegovu objavu i Zakon, ali ga nisu vršili pa su bili od Boga udaljeni više nego javni grešnici. Isus im je to kazao u lice. On im ne predbacuje samo to što nisu vjerovali njemu, nego što su bez koristi slušali i propovijedi Ivana Krstitelja. Tko ne vjeruje Ivanu, ne će vjerovati ni Mesiji. Tko ne primi Ivanovo krštenje u znak svoje želje za obraćenjem, taj ne će htjeti na se primiti ni krštenje kojim je Isus morao biti kršten u svojoj muci (usp. Mk 10,38) i koje je potrebno svima ako hoće da dođu u život vječni. Budući da ne idu putem pravednosti, takvim ljudima je ulazak u Božje kraljevstvo zakrčen. Zato i kaza Isus »glavarima svećeničkim i starješinama naroda: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.”« (Mt 21,31b-32) Dakle, Bog spasenje nudi svim ljudima. Hoće li to spasenje za nekoga biti djelotvorno il ne, to ovisi i slobodnom odgovoru svakoga čovjeka. Spasenje je čisto osobna stvar koja se odlučuje držanjem što ga čovjek zauzme prema Bogu i prema Kristovu navještaju kraljevstva Božjega. Isus traži da taj naš odgovor bude konkretan. Čovjekovo pristajanje uz Boga je slobodno, ali mora biti stvarno i učinkovito. U kraljevstvo nebesko će ući samo oni koji se potrude da Božju volju započnu provoditi u djelo. Ova Isusova prispodoba o dva sina mora i nas kršćane zaista potaknuti da ozbiljno razmišljamo, pa da i od straha zadršćemo zbog opasnosti da ne upadnemo u istu duhovnu situaciju kao i Hebreji, Kristovi sunarodnjaci. Ako i mi ne budemo nastojali učvrstiti svoj kršćanski poziv i izbor kroz dobra djela i kroz trajno obraćenje srca, protiv nas bi se mogle okrenuti Isusove riječi da će nas carinici i bludnice preteći u Božjem kraljevstvu. Zato bi svi kršćani, kako kaže sv. Pavao apostol, morali jednodušno se boriti za vjeru Evanđelja. Preporuke sv. Pavla mogu divno poslužiti svima nama da izrazimo naše slobodno pristajanje uz nacrt spasenja koje nam je ponudio Krist i da tom pristajanju dademo okus stvarne činjenice. »Budite složni, - govori nam apostol -, imajte istu ljubav, isto srce i jednu te istu misao! Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe! Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.« (Fil 2,2-5)  Sloga je moguća među onima koji su spremni sebe popravljati, obraćati se i žrtvovati jedan za drugoga. Koliko su pojedinci na to spremni, toliko u Crkvi ima i jednodušnosti. Izvor i uzor tako spremne ljubavi jest Krist koji kao nitko drugi osposobljuje svoje sljedbenike za sve kreposti i žrtve. Zato kršćani treba da budu ponizni srcem, da vrhovnom Božjem veličanstvu iskazuju poklon, čast, hvalu i zahvalu i da se svaki kaje za svoje grijehe i za njih zadovoljava čineći pokoru. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Ez 18,25-28 Ps 25 (24) Fil 2,1-11 Mt 21,28-32 |