29.09.2010., srijeda
GODINA A - 28. NED. KR. GOD.
|
DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) KRALJEVSTVO NEBESKO JE SVADBENA GOZBA SINA BOŽJEGA »Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu...« (Mt 22,2-3)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Gozba je uvijek bila važno religiozno izričajno sredstvo. Imati udjela na gozbi znači biti u zajedništvu sa sudionicima gozbe. Gozba je znak gostoprimstva i životnog zajedništva u najširem smislu. Stoga se gozba u religioznom smislu uvijek shvaćala kao proživljavanje zajedništva s Bogom i ljudima. Imati udjela na gozbi po tom poimanju znači uklopiti se u kult, u bogoštovlje jedne zajednice. Tko je isključen iz gozbene zajednice, smatrao se isključen i iz životnog zajedništva. Isključeni se smatra lišen spasenja i mira te nema više nikakva udjela na tajnovitom jedinstvu i povezanosti s drugima. Tako tko blaguje hranu, usvaja tajnovitu životnu snagu i potpunu pripadnost zajedništvu. Kraljevstvo je Božje isto tako prikazano kao gozba na koju su pozvani svi ljudi. Svi bi trebali postići sreću u Bogu. Već prorok Izaija je navjestio da će Bog obdariti sve ljude svojim dobrima a poglavito one koji su bili potlačeni, ali vjerni svom pozivu. On će im spremiti gozbu i zauvijek će utažiti njihovu glad: kruhom i i vinom, nadom i srećom. Tako velika budućnost koju nam Bog pripravlja uz suradnju svih ljudi dobre volje je oslikana mesijanskom gozbom. Slavlje se slavi nebeskom Jeruzalemu. I na to su slavlje pozvani svi narodi. Nema povlaštenih. Svi su Božji uzvanici. Za sve ima mjesta. Tada će Bog »raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše, i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti - sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti.« (Iz 25,7-8) To će sve učiniti Bog naš u koga se uzdamo i Gospodin Isus koji nas je spasio. Zato svi mi kličemo i veselimo se spasenju njegovu. Stoga treba da se zalažemo oko takvih međuljudskih odnosa da se već sada događa silazak toga nebeskoga Jeruzalema na zemlju. Tu nadu treba da nosimo u sebi i zračimo je oko sebe, nadu u bolju budućnost za svoj narod, za Crkvu i za sav svijet. Svi smo mi na putu prema tome nebeskom Jeruzalemu i nismo još na cilju. Stoga u Pavlovu životnom stavu i mi pronalazimo svoj put. Mnogo toga nam je potrebno u životu. Ali neka nam se srce ne prilijepi za obilje dobara ovoga svijeta, niti neka nas ne satre ni oskudica potrebnih sredstava za život. Glavno je da ostvarimo Božji plan s nama i da proslijedimo svoj put k Bogu. U tome nastojanju Krist će i nama kao i apostolu Pavlu biti snaga u svim prilikama života pa i u trenucima tjeskobe. Zato smo i mi dužni uvijek se zahvaljivati Bogu i drugim ljudima na svakome razumijevanju, pomoći i prijateljstvu. I mi dobro znamo kao i prvi kršćani da ćemo za sva svoja dobra djela i trpljenja biti nagrađeni s proslavljenim Kristom u nebu. Stoga bi trebali i nas svi naši svakidašnji doživljaji, oni ugodni i oni manje ugodni, poticati da slavimo Boga po Isusu Kristu ovdje i u vječnosti (usp. Fil 4,12-14.19-20). »Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova!« (Fil 4,20) Prema tome nitko od nas se ne bi smio oglušiti Božjem pozivu. U našem je životu sve Božji poziv i Božja milost, ali mi često nalazimo izlika da mu ne odgovorimo. Odveć smo zaokupljeni svojim svagdašnjim životnim tegobama i zaboravljamo da nas Evanđelje sve poziva na gozbu kraljevstva nebeskoga. Zaboravljamo također da ulazak u kraljevstvo Božje nije pravo koje smo stekli, već djelo milosti na koje svatko treba odgovoriti. »Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu. Ali ovi ne htjedoše doći.« (Mt 22,2-3)  Iz ovih evanđeoskih riječi se jasno vidi da se tu govori o Bogu i njegovu Sinu Isusu Kristu. Uzvanici nisu htjeli doći na svadbenu gozbu Sina Božjega. Preče su im bile njhove male brige i mali probitci. Štoviše, bilo je i takvih otpornika koji su poslanike Božje ubili. Kada prvi uzvanici ne bijahu dostojni, Bog šalje svoje sluge na sva raskršća da pozovu sve bez razlike. Izabrani narod je proigrao svoju šansu i tako je Bog ponudio svoje spasenje svim narodima, svim ljudima. Bog sve pozivlje, nikome ne krati svoje milosti, svoga neba. Ali i čovjek treba da učini svoje i da surađuje s Bogom i s tom njegovom milošću. Iako Bog sve poziva na gozbu svoga Sina, i dobre i zle, ipak na kraju se od svakoga traži svadbeno odijelo. Zato nitko za života ne može sa svom sigurnošću ustvrditi da je u stanju Božje ljubavi, da je sačuvao krsnu (milost) nevinost i da je u posvetnoj milosti. Bez posvetne milosti i bez Božje ljubavi nitko neće imati udjela na nebeskoj gozbi. »Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: 'Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?' A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: 'Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.' Doista mnogo je zvanih, malo izabranih.« (Mt 22,11-14) Sva se poruka ovih Kristovih riječi može razumjeti i euharistijski. Euharistija je – po pričesti – Božja gozba na kojoj je već ovdje na zemlji darovan predokus neba. Svi su pozvani, ali svatko treba da dođe na gozbu u svadbenom odijelu: u milosti, razvezan od grijeha, u ljubavi prema Bogu i ljudima. Ni nama neće ništa koristiti što smo kršteni ako ne živimo kao kršćani. Treba dakle da ostvarujemo »pričesno kršćanstvo«, ali tako da se ne pričešćujemo samo s Kristom, nego i jedni s drugima (usp. Mt 5,23-24). Istom će tako Crkva doista postati u Kristu »kao sakrament ili znak ili oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda« (LG 1; LG 45) te za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja« (LG 9) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 25,6-10a Ps 23 (22) Fil 4,12-14.19-20 Mt 22,1-14 |