OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
PROLAZNOST OVOZEMALJSKOG BLAGA
»Onda im reče: „Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onomu tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!”« (Lk 12,15)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Svaki čovjek je dužan svojim radom i trudom zasluživati kruh sebi i svojima.
Ipak, postoji opasnost da nas naše svagdašnje brige kao što su niska plaća, povišenje cijena, životni standard i recesija, znaju i previše zaokupiti tako da izgubimo pravo vrednovanje životne sigurnosti. Tako ono što je samo djelomično sredstvo može se postaviti kao posvemašnji cilj života. I na kraju slijedi promašen život i promašena egzistencija. Stoga je svaki kršćanin pozvan da bude čovjek mudar koji posjeduje zdrave kriterije za odabire u životu.
Prema tome je velika ispraznost tražiti blago na zemlji, težiti za častima, udovoljavati tjelesnim željama, mariti samo za sadašnji život i ljubiti ono čega brzo nestaje.
Ako čovjek ima na pameti samo ovozemaljski život, prije ili kasnije dođe do uvjerenja kako se previše brinuo i trudio oko stvari koje to nisu zaslužile.
Čovjek se muči i trudi oko mnogih stvari, ali sve ono što uspije privrijediti neće ponijeti sa sobom, nego će ostaviti nekome koji se oko toga nije trudio i neće znati cijeniti ono što je ostavljeno. Mnogi se muče ne samo danju nego im brige za zemaljska dobra ne dadu ni mirno spavati.
Sve je to ispraznost nad ispraznošću veli sveti mudrac.
»Jer čovjek se trudi mudro i znalački i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja.« (Prop 2,21)
Sve je to poticalo svece i s naravnog stanovišta da su prema svemu na svijetu nastojali ostati posve ravnodušni. Zato treba mnogo naravne i nadnaravne mudrosti da se čovjek vine do tako visoke ravnodušnosti. Ona ne znači apatiju prema ovozemaljskim stvarnostima, a još manje mrzovolju, nego stav čovjeka da sve gleda pod vidom vječnosti. A to za nas kršćane znači da je sve na zemlji taština, osim ljubiti Boga i njemu jedinome služiti. Mi smo Crkva na putu (Ecclesia peregrinans) u vječnu domovinu i zato ne smijemo smetnuti s uma svoj konačni cilj i iznevjeriti se Bogu.
Zato je važan svaki trenutak našega života ukoliko je to vrijeme za sretnu i često nepovratnu priliku za dobro. U mudru odabiru osobito nam pomaže pažljivost i vjernost Božjoj riječi. Stoga kršćanin u svom ponašanju mora uvijek svoj pogled uprti u Krista i ići njegovim putem.
I to zato što je kršćanin najtješnje sjedinjen s Kristovom smrću i s Kristovim uskrsnućem. Svaki je kršćanin u sakramentu krštenja s Kristom »suumro i suukopan« pa stoga i »suuskrišen« na novi život.
Treba dakle živjeti kao drugi uskrsnik, kao čovjek budućeg vijeka.
No, taj uskrsli život već djeluje u nama, ali kao sakriven. On je napet između ovoga »dolje«, zemaljskoga, i onoga »gore«, nebeskoga.
Zato treba da se stalno opredjeljujemo. Da bi se Kristovo uskrsnuće u nama posve razraslo, treba da provodimo u život svoju »suumrlost« s Kristom u svemu što je grijeh.
»Dakle, - kaže nam apostol Pavao -, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bogu s desne strane! Svraćajte misao na ono što je gore, ne na ono što je na zemlji, jer ste umrli i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu! A kad se pojavi Krist, vaš život, tada ćete se i vi s njime pojaviti zaodjenuti slavom.« (Kol 3,1-4)
Mrtvenjem svega što nas ukorjenjuje u zemaljštinu i zaustavlja na putu prema gore u vječnu domovinu na nebesima spada u bit kršćanskoga morala.
Tako među grijehe koji nam sprečavaju ulazak u vječni život kao što su bludnost, nečistoća, strasti, zle požude, spada također i pohlepa za ovozemaljskim dobrima.
Sve su to idoli (lažni bogovi) kojih se svaki kršćanin apsolutno mora odreći ako želi baštiniti kraljevstvo Božje.
Kršćanin živi od otajstva koje se zove Krist. Stoga čitav njegov život mora biti upravljen prema Isusu.
I u Kristovo vrijeme ljudi su postavljali pitanje o posjedovanju materijalnih dobara, kao što ih postavljamo i mi danas. Materijalna dobra trebaju nam biti tek sredstva, a nikad cilj života. Možda je danas kao nikad do sada potrebno na to misliti. Zato nam Isus u Evanđelju danas govori: »Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onome tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!« (Lk 12,15)
Isus sam se ne zapliće u posve zemaljske poslove. On ih time ne osuđuje. Želi prvenstveno sačuvati nezavisnost kako bi se posvetio svome pravom poslanju. Tako Isus ukazuje da su zemaljski problemi relativni i nisu najpreči. Ima i važnijih stvari u životu.
Time Isus poučava svoju Crkvu i svakoga kršćanina kako da se opredijele za prave životne vrijednosti koje nam donose vječnu sreću.
A to su služenje Bogu u bratu čovjeku. Zato kršćani moraju gledati Krista u svim ljudima bez razlike i odnositi se prema njima kao i prema samome Isusu.
Prema tome ljude u Kristu više ne dijele narodne, vjerske i socijalne razlike nego samo koliko netko jest ili nije Božji. To ujedno znači da je Crkva otvorena svim ljudima i svim narodima. Nitko se ne mora odreći ničega svojega nego samo sve u sebi proniknuti i prožeti Kristom i njegovom ljubavlju. Time nas Isus hoće potaknuti na svojsko i ustrajno vršenje dobrih djela koja jedino vrijede pred Bogom.
Jedino to će svatko posjedovati u vječnosti.
Pouka je Isusova dakle vrlo jednostavna, a i neobično važna. Čovjek i u nasljedovanju Krista ostaje čovjek i kao takav ugrožen od brige za zemaljskim posjedom. Ta briga je duboko ukorijenjena u čovjeku.
Stoga Isusov učenik mora zauzeti pravilan stav prema posjedovanju uopće i prema svim ovozemaljskim stvarima. To je tako važno da se Gospodin u Evanđelju na to često navraćao. I da bi bolje shvatili njegov nauk, imajmo uvijek pred očima da se Isus rodio u štali i umro na križu.
A to znači da čovjek onoliko vrijedi koliko se snabdije i obogati u Bogu.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Prop 1,2; 2,21-23
Ps 95 (94)
Kol 3,1-5. 9-11
Lk 12,13-21
Post je objavljen 14.09.2010. u 08:55 sati.