26.09.2010., nedjelja
GODINA B - 2. VAZMENA NEDJELJA
|
DRUGA VAZMENA NEDJELJA (Godina B) »VJERA U USKRSLOGA KRISTA« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Kristovo uskrsnuće je početak bratske zajednice novog Božjeg naroda koja se vjerom u uskrslog Gospodina okuplja da nastavi njegovo otkupiteljsko i spasiteljsko djelo na zemlji. Promatrajmo tu mladu Crkvu vjernu Kristu uskrslome i divit ćemo se kako je ona snagom Božjeg Duha širila tu radosnu vijest spasenja i tako preobražavala svijet. Prvi su kršćani živjeli životom koji je izazivao divljenje kod onih koji još nisu bili vjerom prigrlili Krista uskrsnuloga i pripadali zajednici Crkve. Oni su živjeli u posvemašnjem bratstvu, radosno su ispunjavali svoje poslanje, međusobno su dijelili materijalna dobra i tako davali svjedočanstvo o novom životu koji su primili od uskrslog Krista. »U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.« (Dj 4,32)  Isus se ukazuje učenicima nakon Uskrsnuća A Uskrsli Gospodin je očitovao mnogim znamenjima da je prisutan u toj prvoj kršćanskoj zajednici, okupljenoj u dvorani Posljednje večere, kojoj daruje dva posebna dara: mir unutar zajednice i poslanje da ga pronose širom svijeta šireći radosnu riječ njegova Evanđelja. To su darovi Duha Svetoga kojega im Uskrsnuli Krist daruje. Iz tog istog Duha su apostoli mogli crpiti snagu da velikom silom daju svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i da čine mnoga čudesa i znakove te da na taj način i njihovo djelo Bog potvrdi, kao što je potvrdilo i svoga Sina Isusa. Stoga je sasvim razumljivo što je ta prva kršćanska zajednica uživala naklonost svega naroda i da je danomice rasla. »Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa; i svima im se iskazivala velika naklonost.« (Dj 4,33) Ta prva apostolska zajednica kršćana bila je »jedno srce i jedna duša« zato što ih je ista vjera u uskrsloga Isusa ujedinjavala. Izvor tog njihovog bratskog zajedništva u ljubavi bila je vjera u zajedničkog uskrslog Gospodina. Ta vjera je preobrazila njihov život. Stoga je među njima vladala uzajamna ljubav i bratska pomoć koja se očitovala u zajedničkom posjedovanju i podjeli dobara. Oni su se međusobno ljubili kao braća jer su bili dobro svjesni da su djeca Božja i od Boga rođeni. Zato sv. Ivan apostol kaže: »Tko god vjeruje: „Isus je Kristî, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenog. Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo« (1 Iv 5,1-3). Prema tome zajednička vjera koja nas sjedinjuje s Kristom mora nas i međusobno povezivati kao braću jer Bog Otac Isusov je Otac svakoga od nas i On ljubi sve ljude kao svoju djecu. Stoga ljubavlju kojom ljubimo Boga trebamo ljubiti i našega bližnjega. Svaka kršćanska zajednica mora biti zajednica ljubavi prema Bogu i čovjeku, jer ljubav prema ljudima jedino je pravo i istinito mjerilo naše ljubavi prema Bogu. Takvo zajedništvo ljubavi i takav život u nama uspijeva ostvariti jedino Duh Božji ako mu se otvorimo u vjeri i predamo u ljubavi. U tome se sastoji naša pobjeda nad svijetom, nad zlom i grijehom i nad svim onim što se odupire svetoj volji Božjoj u nama. Sredstvo kojim pobjeđujemo svijet i sve ono što je protiv Boga u nama i oko nas jest naša vjera u Isusa Krista, Sina Božjega koji je za nas umro i uskrsnuo. »I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet, ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?« (1 Iv 5,3-4) Ali taj Sin Božji koji pobjeđuje svijet dolazi k nama kroz vodu i krv. On i danas dolazi među nas kroz vodu i krv u svima onima koji vjeruju u njegovo Ime. Voda je simbol - znak našega krštenja po kojemu smo postali djeca Božja i kršćani po Duhu Svetome. Krv označava žrtvenu smrt Isusovu koju mi kršćani obnavljamo u slavljenju svete Euharistije – Mise u kojoj slavimo uskrsloga Krista našega Gospodina. A za sve ovo svjedoči Duh Božji koji nam garantira istinitost naše vjere i njenu spasiteljsku moć jer ta vjera je utemeljena na dva stvarna događaja Isusova života: na Kristovu krštenju i na njegovoj smrti na križu i na njegovu uskrsnuću od mrtvih. »On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči, jer Duh je istina.« (1 Iv 5,5-6) I mi ćemo ako se vjerom otvorimo djelovanju Duha Svetoga u nama osjetiti plodove njegove ljubavi i mira, snage i izdržljivosti u patnjama svakidašnjeg života, ali i uspjeh i veselje u širenju Radosne vijesti spasenja. Taj Duh istine darovao je svojoj Crkvi uskrsli Krist Gospodin. Zato Duh Sveti i danas svjedoči Isusa Krista u njegovoj Crkvi širom svijeta. »Kad bî uvečer onog istog dana, prvog u sedmici – a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata – dođe Isus, stane u sredinu i kaže im: „Mir vama!î. To rekavši, pokaza im ruke i rebra. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.î To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.î (Iv 20,19-23) Kako vidimo, dakle, iz današnjeg sv. Evanđelja po Ivanu, Krist Gospodin, koji je za nas umro i uskrsnuo od mrtvih, daruje Duha Svetoga svojoj Crkvi. Baš zato jer je dar smrti i uskrsnuća Kristova, Duh Sveti osposobljuje apostole da »otpuštaju grijehe« ljudima i da ih razrješuju od zla i od svega onoga što ih sprečava da postanu sudionici otkupljenja koje je Isus svojom smrću i uskrsnućem za nas ostvario. Stoga sakrament svete ispovijedi, tj. pomirenja čovjeka s Bogom dar je uskrsloga Krista njegovoj Crkvi. Duh Sveti kojega je uskrsli Krist darovao svojoj Crkvi i nas uskrisava od mrtvih svaki put kada putem toga sakramenta pomirenja tražimo od Boga preko njegove Crkve oproštenje naših grijeha. Tako Duh Sveti nastavlja Kristovu spasiteljsku misiju – poslanje u Božjoj Crkvi preko apostola i njihovih nasljednika. »Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.î« (Iv 20,21) Krista, dakle, nasljeđuje njegova Crkva koja živi i djeluje u svjetlosti i snagom svojega uskrsloga Gospodina. Na taj način djelovanjem apostola i milošću Duha Svetoga spasenje Kristovo stići će svim ljudima. Prema tome grijeh Tomin se sastoji u tome što nije povjerovao svjedočanstvu drugih apostola koji su mu rekli: »Vidjeli smo Gospodina!« (Iv 20,23) Toma nije htio vjerovati drugima dok se on sam osobno nije uvjerio u uskrsnuće Gospodinovo. »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegova rebra, neću vjerovati.« (Iv 20,26) Toma nije još bio shvatio da vjera nadilazi materijalno gledanje očiju. Samo onaj koji se potpuno povjerava svjetlosti koja dolazi od Boga sposoban je vidjeti ono što oči ljudske ne mogu spaziti. To je konačno i Toma shvatio kod se nakon osam dana Isus ponovo ukazao i pokazavši mu svoje ruke i rebra i rekao mu: »Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran.« (Iv 20,28).  Rembrandt: Nevjerni Toma Na taj Isusov poziv Toma povika: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,29) i tako je na najsavršeniji način ispovjedio svoju vjeru u uskrsloga Krista Gospodina. Ali ova ispovijest vjere nevjernog apostola nema potpune zasluge koje bi imala da nije bila vezana za probu – iskustvo. Zato mu Isusu koreći ga zbog njegove nevjere reče: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20,30). S ovim ukoravajućim riječima svoga nevjernog apostola, Krist Gospodin govori svima nama da nije moguće imati vjeru ako ne povjerujemo svjedočanstvu apostola i njegove Crkve koja vođena Duhom Svetim doživljava iskustvo Uskrslog Gospodina u svojem životu i naviješta ga svaki dan cijelom svijetu istom snagom kao i onog prvog dana njegova uskrsnuća. A sve ovo je zapisano, kaže sv. Ivan apostol u današnjem Evanđelju da i vi »vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u Imenu njegovu.« (Iv 20,31) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 4,32-35 Ps 118 (117) 1 Iv 5,1-6 Iv 20,19-31 |