29.09.2010., srijeda
GODINA A - 23. NEDJELJA KR. GOD.
|
DVADESET TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) BRATSKO POPRAVLJANJE U LJUBAVI »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.« (Mt 18,15-17) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Većina ljudi je uvijek sklona misliti samoga sebe i na svoje spasenje. Poslanje kršćanina je ipak da pomaže i drugima da se spase. Pružiti ruku svakome čovjeku, pomoći svakome koji je u nevolji i imati razumijevanje za svakoga koji se nalazi u životnim poteškoćama je srž kršćanske ljubavi. Spasenje je ponuđeno ljudima koji osjećaju potrebu podizanja Bogu. To je poslanje Crkve i trebalo bi biti poslanje svakoga kršćanina. Nitko od nas nema pravo pustiti bližnjega da propadne. I sam je Krist došao na ovaj svijet da nas odvrati od puta propasti. I Crkva to njegovo spasiteljsko djelo ima nastavljati među ljudima. Sam Bog je morao više puta upotrijebiti mnogo riječi i slika da svoje proroke navede na izvršavanje njihove teške službe: da narod poučavaju i opominju. Tako nam danas odlomak iz Knjige proroka Ezekiela govori o službi i odgovornosti proroka – stražara u Božjem narodu. Ezekielu Božja riječ prikazuje opsjednuti grad kojemu građani postave stražara da digne uzbunu netom primijeti neposrednu opasnost neprijatelja. Ako stražar ispuni svoju dužnost, bit će sam sebi kriv onaj koji ga ne posluša i onda pogine. Ali ako stražar u opasnosti ne pozove na uzbunu i ne opomene narod, odgovarat će za živote koji su nastradali njegovim nemarom. Isto tako Bog se brine da svojem narodu pomogne u svakoj borbi, samo ne smiju zatajiti oni preko kojih Bog šalje svoju pomoć. Zato se prorok Ezekiel osjeća pred Bogom odgovornim za svoj narod za svoj narod i za svakog pojedinca. On zna da ne smije šutjeti kad Bog po njemu prekorava, inače će biti krivac smrti grešnikove. »Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, - govori Gospodin Proroku - a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.« (Ez 33,9) Kada je opominjanje i popravljanje bližnjega učinjeno iz ljubavi prema Bogu, ono je u isto vrijeme najistinskiji izraz i bratske ljubavi. Ono isključuje svaku volju za osvetom, jer ga pokreće jedino želja za dobro drugoga. Budući da smo na neki način svi dužni opominjati jedan drugoga, najvažnije je svakoga od nas raspoložiti da ponizno, a ne osorno i tvrdoglavo, primi bratsku opomenu i s njom se okoristi. Bog nam ponajčešće progovara neizravno po drugim ljudima, po dobrim primjerima i događajima. Opasno je oglušiti se Božjim pozivima i prijekorima. A sv. Pavao apostol nam kaže da smo onoliko kršćani koliko u nama ima ljubavi i to prave, žive i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. Tko ljubi bližnjega ispunio je sav zakon. A redovito je nemoguće savršeno ljubiti ljude, pogotovo kad su nam možda odvratni i prema nama neprijateljski raspoloženi, ako ih ne ljubimo u Bogu i radi Boga. Prema tome ljubav prema Bogu i prema bližnjemu je jedna te ista zapovijed. »To je od veoma velike važnosti za ljude, koji su iz dana u dan sve ovisniji jedni o drugima, i za svijet koji se danomice sve više ujedinjuje« (GS 24) – kaže II. Vatikanski Sabor. Stoga nam sv. Pavao kaže: »Braćo! Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni drugi ljubite. Jer, tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. (…) Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina, dakle, Zakona jest ljubav.« (Rim 13,8.10)  Kršćansko ispunjene Zakona teži k punini ljubavi. Samo vršenje zapovijedi bez duha i ognja ljubavi ne bi mnogo vrijedilo niti je dostojno čovjeka, a kamo li Boga koji u prvom redu traži naše srce. Ali isto tako ljubav ostaje prazna riječ ako ona ne potiče na vršenje temeljnih zapovijedi Božjih koje određuju naš odnos prema bližnjemu i uopće prema ljudskom društvu. Neka je oganj ljubavi makar kako velik, on će se malo pomalo ugasiti ako ga ne hrane životna djela i žrtve. Njih donosi svagdanje vršenje onoga što nam je Bog zapovjedio i u srce usadio kako da se pravilno ravnamo prema njegovoj djeci i svojoj braći. Ljubav ne čini bližnjemu zlo. A to znači da se mi za bližnjega moramo brinuti do potrebe i prema prilikama opomenuti ga i čak ukoriti. No da mu time, osobito u nakani i u načinu opomene ne nanesemo nikakvo zlo, mora nas voditi ljubav koja će nas naučiti gdje, kada i kako nastupiti. Svi smo mi jedni za druge odgovorni pred Bogom. Zato svaki od nas treba da bude čuvar brata svoga. Istina, to ne znači da treba da se jedni drugima stalno postavljamo za tutore. Ali ima momenata kada smo dužni upozoriti bližnjega, prigovoriti mu i ukoriti ga. Uvijek može biti prikladno da opomenemo, a nekada nam je i neizbježna dužnost da pokaramo grešnika. Na to nas upozorava i Gospodin Isus kad kaže: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.« (Mt 18,15-17) Ta procedura o popravljanju bližnjega o kojoj Isus govori je zahtjev ljubavi i pravednosti. A isto tako kakav god bio grešnik treba da ga tretiramo ponajprije kao »brata svojega«. Ali kad se radi o okorjelim grešnicima, tu ukor već ima javnu dimenziju. To je bratski ukor u zajednici Crkve. Krist je Crkvi kao takvoj dao vlast da kori pojedinca, čak i da tvrdokorne isključuje iz svoga krila. Crkva ima vlast da i juridički prosuđuje i osuđuje djela i zlodjela svojih članova. Ali nadasve ona treba da bude prostor oprosnog milosrđa. Stoga čitava Crkva pa i svaka njezina vlast treba da ima uvijek na pameti koja je svrha te silne moći koju je Bog dao ljudima i protegao je do nebesa. Gospodin nije samo svojoj Crkvi dao vlast vezivanja onih koji ne poslušaju Crkvu, nego joj je istovremeno dao i vlast razrješivanja dotičnih grješnika koji se izopćenjem osvijeste, pokaju i povrate u njezino krilo. Svaka opomena i kazna u Crkvi je onoliko u Duhu Kristovom koliko ima nakanu liječiti i spašavati grešne ljude. Ali ako se grešnici ne žele popraviti, Crkvi ne preostaje drugo nego da se za njihovo obraćenje moli Bogu.  Tissot: Dvojica ili trojica u mom imenu Tako Crkva biva produženi Krist na zemlji u spašavanju grešnika. Na taj način već sada ostvarujemo svoje nebo na zemlji. A nebo je ondje gdje je Isus, nebo je biti povezan s Isusom u molitvi. »Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18,20) govori Isus. A to znači da prije treba »biti zajedno« sa svojom braćom i sestrama da bi Isus bio s nama i među nama. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Ez 33,7-9 Ps 95 (94) Rim 13,8-10 Mt 18,15-20 |