18.09.2010., subota
GODINA C - SUBOTA NAKON USKRSA
|
PRVA SUBOTA NAKON USKRSNUĆA (Godina C) TREBA RADIJE SLUŠATI BOGA NEGO LJUDE  »I reče im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju.”« (Mk 16,15) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Apostoli su bili »pratioci« Isusovi i kao takvi najbolji su svjedoci njegova života, smrti i uskrsnuća. Kao takve su ih poznavali i židovski poglavari koji su ih ispitivali zbog čuda što su ih činili u Isusovo ime. Ni istražitelji nisu mogli a da se ne dive neustrašivosti apostolâ, a pogotovo kad se iz svega njihova nastupa vidjelo da su neuki i priprosti ljudi. Jakost Isusovih svjedoka nije u rječitosti i ljudskoj mudrosti nego u stvarnosti koju oni zastupaju. Ta je u tome ozdravljeniku bila tako očita da suci istražitelji nisu mogli ništa odgovoriti optuženim apostolima na njihovu tvrdnju da se to čudo dogodilo u ime Isusa koji je uskrsnuo. Kad su se tako našli u škripcu, narediše da apostoli izađu kako bi se oni posavjetovali što da poduzmu. Očito čudo nisu mogli zanijekati, još manje zbog njega apostole kazniti, pa najbolje što su znali izmisliti bilo je da narede apostolima neka šute. Ta se zavjera šutnje i ignoriranja Božje istine u povijesti Crkve mnogo puta ponovila, a naše je vrijeme nažalost upoznalo i »Crkvu šutnje« u zemljama s komunističkim režimom. Ali apostoli su uskratili poslušnost nepravednoj i bezbožnoj naredbi s izjavom da se više valja pokoravati Bogu nego ljudima. Stoga »im Petar i Ivan odgovoriše: „Sudite, je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi, doista, ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.”« (Dj 4,19-21) Isus Bog im je naredio da o njemu govore i za njega svjedoče i zato nijedna ljudska vlast im to ne može zabraniti. A nije posrijedi bila samo Isusova izričita zapovijed nego i njihov doživljaj puka stvarnost, pa nisu moglu ne govoriti ono što su vidjeli i čuli. To je sve bilo tako očito i jednostavno da su i sami suci to više manje uvidjeli. A budući da je valjda narod vani čekao da vidi kako će to ispitivanje završiti, narodnim poglavarima nije preostalo drugo nego apostole otpustiti. Kako su to učinili zbog naroda, taj narod je onda zajedno s apostolima slavio Boga za sve ono što se u ta dva dana dogodilo. Njihovo slavljenje prelazi i na nas, a budući da je povod slavljenja isti kao i onda, činimo to i mi danas. Stoga u Kristovo ime slavimo Boga koji svoga Sina nije predao trajnoj smrti i što je On svojim uskrsnusnućem postao naš Spasitelj. Time danas još jedanput prinosimo njegovu i našu žrtvu za sve koje se udostojao iz vode i Duha Svetoga nanovo roditi i dati im otpuštenje svih grijeha. Koje li mnoštvo okupljenih i krštenih danas slavi Gospodina. Samo neka svi slave Boga! Nevjera apostola u odnosu na Isusovo ukazanje Mariji Magdaleni i drugoj dvojici učenika što nam izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Marku spomenuta je zbog toga da se vidi koliko razumijevanja i samilosti moramo osjećati prema onima koji i u naše dane nisu u stanju da budu među onima za koje Isus kaže: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29). Vjera jest i uvijek će ostati Božji dar koji treba izmoliti. Ali to ne znači da se čovjek smije suprostavljati dokazima i pomagalima vjere. Zato je Gospodin i korio nevjeru svojih apostola kojima je predbacio čak i okorjelost srca, jer nisu vjerovali onima koji su ga vidjeli pošto je uskrsnuo. »Napokon se ukaza Jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsloga od mrtvih.« (Mk 16,14-15)  Upravo se kod uskrsnuća mjeri naša vjera, jer vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u otkupljenje, u pobjedu Boga nad čovjekovim grijehom. Bez vjere u Isusovo uskrsnuće i na temelju njegova, u vlastito uskrsnuće, čovjek ostaje puki čovjek, subjektivno neotkupljen, bez perspektive i konačnog cilja. Crkva ne želi ostaviti nikoga u tako bijednom stanju pa na kraju uskrsne osmine donosi Isusovu naredbu apostolima i njihovim nasljednicima da idu po svem svijetu i propovijedaju Radosnu vijest spasenja svakome stvorenju. I reče im Isus: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16,15). A nema ni za jednoga čovjeka radosnije vijesti i nauke od one koja nas uvjerova da nismo osuđeni na trajnu smrt, nego da ćemo uskrsnuti kao što je slavno uskrsnuo naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist. Te misli uskrsnuća izražavaju i molitve kojima danas okružujemo misnu žrtvu i gozbu. Upravo euharistijska žrtva nam je uzrokom trajne radosti, jer nas ona treba dovesti do nepokvariva uskrsnuća našeg proslavljenog tijela. Zato se cijela Crkva kroz ovo uskrsno vrijeme moli Bogu da zaslužimo onomu, kojemu smo već uskrsli u krštenju vjerom, pridružiti se u nebeskoj domovini današnjim pravilnim življenjem. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 4,13-21 Ps 118 (117) Mk 16,9-15 |