19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 3. KORIZMENA NEDJELJA 2
|
PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) BOŽJI POZIV NA OBRAĆENJE »U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti. Ili onih osamnaest, na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”« (Lk 13,1-5)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Korizma želi u nama ponovo razbuditi živu svijest o Bogu. A temeljna poruka korizme jest obraćenje. Ako se čovjek obrati Bogu, tada će osjetiti Božju blizinu. Tako se i Mojsiju Bog očituje kao Nazočni. I na taj način Bog objavljuje Mojsiju, i po njemu svemu Izabranom narodu, svoje ime. To je znak osobita izabranja i povjerenja Božjega. Bog time što očituje svoje Ime, slugu svog Mojsija i cijeli narod uvodi u najveću intimnost suživota sa sobom. Doista, na Božjem brdu Horebu se odigrao jedan od najvećih događaja u povijesti spasenja. Tu je sam Bog nastupio osobno i očito. Mojsiju je očitovao svoju volju da oslobodi narod i upravio svoj službeni poziv i taj Božji zahvat mijenja svu sudbinu njegova naroda. Gorući grm je znak Božje prisutnosti, a kad ne izgara pokazuje i Božju svemoć. Sam Bog izjavljuje da je to mjesto sveto. I doista je brdo Sinaj (drugo ime za Horeb) postalo svetom gorom pred koju će morati njegov narod doći i tu će sklopiti savez sa svojim Bogom. Ganutljivim riječima iskazuje Bog preko Mojsija ljubav prema svome narodu. Bog je vidio jade svoga naroda i čuo njegove tužbe na egipatske tlačitelje i poznate su mu njegove muke. Zato je Bog i sišao sa svoje visine da izbavi svoj narod i povede ga u obećanu zemlju. U tu svrhu, eto, izabire Mojsija i da ga osokoli i na njegovo izričito pitanje, Bog otkriva svoje vlastito ime. U to će ime Božji poslanik poći k Izraelcima i svuda nastupati. »Bog reče Mojsiju: „Ja sam koji jesam!” I nastavi: „Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama.” Još reče Bog Mojsiju: „Kaži Izraelcima ovako: 'Onaj koji jest' - Jahve, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.”« (Izl 3,14-15).  Bizantinski mozaik: Mojsije i gorući grm Bog je uvijek tajanstven, našem umu nedohvatljiv, ali On je uvijek nazočan u povijesti i narodu koji mu je vjeran. Njega ne možemo nikada posve shvatiti, ali vjerom možemo osjetiti njegovu djelotvornu i spasiteljsku nazočnost. Bog i nas danas poziva na suradnju. Imamo nevolja, teškoća, zadesuju nas nesreće. To sve nije djelo Božje, a isto tako se ne može reći da je to Božja kazna nad onima koji su mu neposlušni. Bog od nas traži neprestano obraćenje i vjernost. Ako smo vjerni Bogu i našem kršćanskom pozivu, onda se i Bog uvijek iznova i nama očituje kao Nazočni. Pavao apostol nas izvještava kako su Hebreji za svog izlaska iz egipatskog ropstva, što je u biti vazmeno iskustvo, bili obdareni Božjom pomoći. Bog im se tada objavio kao Spasitelj i Izbavitelj, kao »milosrdan i milostiv« prema svome narodu. No, uza sve to, ona generacija što je izišla iz Egipta nije vidjela Obećane zemlje. Toliko su se puta na svom, istina, tegobnom putu kroz pustinju Gospodinu iznevjerili. Stoga »većina njih nije bila po volji Bogu, budući da su „poubijani u pustinji”. To se dogodilo nama za primjer, da ne čeznemo za zlim stvarima, kao što su oni čeznuli. (...) Zato ne mrmljajte, kao što su oni mrmljali, te ih uništi Zatirač! Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima.« (1 Kor 10,5-6.10-11) To je i pouka svima nama. I nama nije dosta što smo nekoć kršteni, pa ni što se od vremena do vremena hranimo Euharistijom. Treba se često, rekli bismo, krvavo založiti na putu života; založiti se za Boga i bližnjega. Baš onda kad nam to postane teško. Ta nitko od nas ne može biti posve siguran da neće pasti u grijeh i zlo. Potrebno je da pazimo da ne padnemo i ne zalutamo krivim putem. Sva ta zbivanja s Izraelcima u pustinji apostol Pavao je naveo da nas kršćane upozori kako se moramo čuvati idolopoklonstva, bludnosti i drugih mana koje čovjeka vode u propast. Odatle tako ozbiljna opomena Pavlova u srcu korizme: »Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.« (1 Kor 10,12) Tako Božji poziv Mojsiju da svakako počne činiti što mu Bog naređuje i Pavlov poticaj da svatko vjerno surađuje s Bogom u poslu spasenja svoje duše savršeno zaključuje današnje Evanđelje s pozivom na obraćenje. Taj poziv svom svojom snagom odzvanja iz Kristovih riječi i iz dodatne usporedbe o »besplodnoj smokvi«. (a nama ga još jačim čini ovaj okrutni rat protiv našeg hrvatskoga naroda). Stoga koliko god nas ovi događaji trebaju potaknuti na sažaljenje, a osobito na građansku solidarnost, ipak nas trebaju još više stalno poticati na religioznu budnost te nas takvi događaji ne zateknu neobraćene, nespremne za vječni susret s Bogom. Dok se Isus na svojem posljednjem putu sve više približavao Jeruzalemu, dogodila su se dva krvoprolića koja su u narodu našla još veći odjek jer ih je prouzrokovao mrski okupator. Židove je uzbudila nečuvena Pilatova okrutnost koja je do dna povrijedila njihova vjerska i nacionalna osjećanja. Neki naime tvrde da je i kulu u Siloi dao potkopati Pilat kao odmazdu za istu pobunu Hebreja protiv rimske okupatorske vlasti. Oba ta događaja su pružila Isusu prigodnu priliku da pozove narod na obraćenje. »U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti. Ili onih osamnaest, na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”« (Lk 13,1-5)  Kula u Siloamu Događaj koji se zbio Galilejcima i Jerzalemcima nije dakle nužno Božja kazna, već poziv na obraćenje. Mi možda i previše nevolje ljudi pripisujemo Bogu koji ih kažnjava. Međutim Bog nije takav. Naš Bog je strpljiv i ljubavlju ispunjen. On svakome čovjeku daje mogućnost obraćenja. Da na nju može računati svaki grešnik koji se obrati i čini pokoru, Krist posve jasno iznosi usporedbom o »neplodnoj smokvi«. Ona je slika cijelog ljudskog roda i svakoga njegova člana. Gospodin nas svakoga dana čeka da djelima odgovorimo na njegove svete opomene. Stoga se i našim danima ovoga života produžuje rok radi ispravljanja zala, kao što kaže apostol Pavao: »Ne znaš li da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju?« (Rim 2,4). I dobri Bog veli: »Neću smrti grešnika, nego da se obrati i živi.« (usp. Ez 18,23) Ne preostaje drugo nego da svatko to primjeni na sebe i prema tome postupa. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 3,1-8a. 13-15 Ps 103 (102) 1 Kor 10,1-6. 10-12 Lk 13,1-9 |