14.09.2010., utorak
GODINA C - 15. NEDJELJA KR.GOD. 2
|
PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) ZAKON BOŽJI JEST ZAKON LJUBAVI »Odgovori mu onaj: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” Reče mu na to Isus: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”« (Lk 10,27-28)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Zakon što nam ga Bog nalaže upisan je u samu našu ljudsku narav. Bog nas je stvorio na svoju sliku ovakvima kakvi jesmo te nas poziva da živimo od njegove ljubavi, u uzajamnom bratstvu gdje svatko priskače u pomoć potrebama onih koji ga okružuju. Tako je i Mojsijev zakon bio putokaz Izraelcima da shvate kako u praksi trebaju težiti za bratstvom unutar svoga naroda. Bog podsjeća da taj zakon nije utemeljen na samovolji već je upisan u čovjekovo srce. Da narod još više potakne na vršenje Božjeg zakona, Mojsijev govor navodi kako on nije pretežak. Najteže bi bilo kad taj zakon ne bi bio poznat, kad bi bio dalek i tuđ. Preporuka ide u pojedinosti i spominje da za poznavanje i vršenje zakona Božjega ne treba ići nebu pod oblake i prelaziti preko mora. »Jer, blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.« (Pnz 30,14) Božji je zakon o izabranom narodu blizak kao i sam zakonodavac Bog. Bog se osobno javio njihovim očevima i vođama, upravljao im svoju riječ i pokazivao im put kojim trebaju ići. Kao što nijedan drugi narod nije imao svoje bogove tako blizu kao što su Izraelci imali svoga Jahvu, tako su samo oni mogli biti uvjereni da im je svoju volju objavio sam Bog. Njegove su riječi zaista imali često na ustima, nosili su ih u svome srcu kao najveće blago pa ih nužno treba pretvoriti u djelo. A da bi Čovjek mogao živjeti po Božjoj riječi treba se obratiti Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom. Čovjek je takav da se mora uvijek iznova obraćati, popravljati i usavršavati. A budući da se obraćenje vrši prema Bogu, dolikuje da se ono uvijek izvede svim srcem i svom dušom. Ne radi se o ovom ili onom vanjskom činu nego o tome da se preokrene vlastita ćud i svoj duh usmjeri k Bogu. Svi smo mi pred Bogom ubogi i potrebno je tražiti Gospodina i njegovo milosrđe da bi nam Srce oživjelo. Isus Krist u sebi ostvaruje sav Božji naum s ljudima. Krist oko sebe, glave svega stvorenja, okuplja sve čovječanstvo te ga obnavlja i uspostavlja savršeno jedinstvo ljudi s Božjim zakonom. Kao utjelovljeni Bog, koji nas je svojom krvlju pomirio s Ocem, Krist je glava tijela, koje je Crkva. Stoga je njegova uloga u Crkvi jednaka kao i u stvaranju svega svijeta. »On je Glava Tijela, Crkve; on je početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer, svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.« (Kol 1,18-20) Kao što je Krist početak stvorenoga svijeta, tako je početak i otkupljenog čovječanstva. To je On još više što je prvi uskrsnuo od mrtvih, i što ćemo za njim svi mi uskrsnuti. On je zaista u svemu Prvak, bilo u naravnom bilo u nadnaravnom redu. Zaslužuje da ga uvijek slavimo kao Boga i da ga slijedimo kao Učitelja na putu Božjeg zakona ljubavi. Zakon ljubavi ne pozna granica. Isus toj zapovijedi ljubavi daje pravi razmjer i smisao. Ljubav se ne može provoditi u život samo unutar neke sociološke grupe. Čovjek je stvoren za sveopće bratstvo koje nadilazi granice i mogućnosti pojedinih ljudskih grupa. Farizej, Isusov sugovornik iz Evanđelja, znao je da treba Boga ljubiti svim srcem, svom dušom, svom snagom i svim umom svojim, a bližnjega kao sebe samoga. Ali nije znao na koga je dužan primijeniti taj drugi dio zapovijedi. Zato upita Isusa: »A tko je moj bližnji?« (Lk 10,29) Gospodin je ispričanim događajem o »milosrdnom Samarijancu« jasno odgovorio da je naš bližnji svaki čovjek, koji nam je prijatelj ili neprijatelj. Farizeji su učili da treba pomoći samo svojemu sunarodnjaku. A kad se jedanput ljubav počne ograničavati, brzo se dođe u raspoloženje onoga svećenika i levita koji ne pomogoše ni izranjenom sunarodnjaku. Po svemu, naime, izgleda da je taj bijednik bio Židov, pa je postupak toga Samarijanca tim hvalevredniji. Isto tako slušatelje ove prispodobe je moralo zaboljeti u dnu srca kako Isus slika njihove vjerske službenike i za uzor im stavlja omražene Samarijance. Kristu je stalo do toga da sve nas pouči kako moramo ljubiti svakoga i pomoći svakome tko je potreban naše pomoći. Samo takvi mogu reći da ljube Boga i bližnjega. Crkva je sa svojim milosrdnim ljudima i ženama i tolikim sličnim ustanovama pokazala da je najveća dobročiniteljica ljudske bijede. Zato nas sve ta naša majka Crkva poziva da i mi činimo što možemo u tom pogledu. Ova prekrasna Isusova priča o milosrdnom Samarijancu ima još jedno, dublje, mistagoško značenje na koje su već davno upozorili crkveni oci. Oni u njoj vide sliku našeg otkupljenja. Naime, taj »milosrdni Samarijanac« je sam Isus koji se pobrinuo za opljačkano i izranjeno čovječanstvo. Čovjeku koji je pao u grijeh nije mogao pomoći Stari Zavjet sa svojim svećenicima i levitima. Sin je Božji sišao na naše putove, oćutio samilost prema ljudima, pristupio im i zavio im rane grijeha. Ulje i vino su njegovi sakramenti, a Crkva Kristova je »gostinjac«, odnosno prihvatilište (pandoheion) za sve ljude. Isus se mora vratiti u nebo k Ocu, stoga brigu za ljude povjerava »gostioničaru«, odnosno službenicima svoje Crkve. Zato nam izričito obećaje da će On sam naplatiti svako i najmanje duhovno i tjelesno djelo milosrđa učinjeno svakome čovjeku. A to je isto kao da je Kristu učinjeno. Činimo prema tome dobro svim ljudima, posebno svojoj braći u vjeri, dokle još imamo vremena. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 30,10-14 Ps 69 (68) Kol 1,15-20 Lk 10,25-37 |