20.09.2010., ponedjeljak
GODINA C - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2
|
TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C) RADUJTE SE: GOSPODIN JE BLIZU »Radujte se u Gospodinu uvijek!« (Lk 3,10-11)  Četiri adventske svijeće: mir, nada, radost, ljubav Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Glavna tema liturgije ove treće nedjelje Došašća jest poruka radosti. Zaista svi tekstovi sv. Pisma, zazivi i molitve bogoslužja ove Nedjelje pozivaju nas na radost. Ovaj val radosti i veselja nije zaustavljen čak ni strogim opomenama narodu koji je uzduž rijeke Jordana išao Ivanu Krstitelju da se krsti i da ga pita: »Što nam je onda činiti?« (Lk 3,10). Iako je Krstitelj naviještao da će Mesija doći sa »vijačom u ruci« »da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju«, a »pljevu« da spali »ognjem neugasivim« (usp. Lk 3,17), također i on je propovijedao radosno Evanđelje spasenja ukoliko je govorio da će Bog spasiti sve one koji mu se budu obratili u iskrenosti srca svoga pa u bilokakvoj situaciji života se nalazili. Riječ Božja današnje liturgije na poseban način treperi od radosti. Tako prorok Sofonija navješćuje tu poruku radosti svome narodu i obećava mu bolje dane baš kada se njegova zemlja nalazi u najvećoj moralnoj i socijalnoj bijedi. Bog se objavljuje svome narodu preko proroka i obećava mu svoju ljubav, brigu i zaštitu od neprijatelja. »Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz svega srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla!« (Sof 3,14-15) Postoje, dakle, dva motiva zbog čega se Izrael treba radovati: prvo, zato što ga je Bog »riješio osude« i što je »uklonio neprijatelje« njegove i tako dao spasenje svome narodu; drugo, što mu je Gospodin obećao da neće više nikada, napustiti svoj narod, garantirajući mu trajno spasenje. »U onaj dan reći će se Jeruzalemu: Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani!« (Sof 3,16-18) Bog, koji se nalazi u sredini svoga naroda kao »silni spasitelj« jest Mesija koji će »spasiti svoj narod od grijeha njegovih« (usp. Mt 1,21). To je radosna vijest spasenja koju kršćani moraju otkriti i donijeti ovome svijetu koji umire od dosade i žalosti. Razlog naše kršćanske radosti sastoji se u tome što je Bog uvijek prisutan u nama i među nama da nam pomogne i da nas spasi u svakom trenutku našega života. Sve to se ispunilo točno u otajstvu Utjelovljenja po kojem je Krist zauvijek postavio »svoj šator među nama« (Iv 1,14). Također i sv. Pavao apostol potvrđuje tu stvarnost i poziva nas da umijemo čitati u događajima našega života i u svemu onome što se događa oko nas tu Božju prisutnost. Blizina Gospodnja je baš ta prisutnost Božja u svakidašnjem životu kršćanina sve do svršetka svijeta. Živeći u toj blizini Gospodnjoj, kršćanin živi u raspoloženju, miru, molitvi i radosti. »Braćo! – govori nam apostol - Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!« (Fil 4,4-5) Motiv te kršćanske radosti je, dakle, zajednički život, vjera i suradnja u širenju Evanđelja, a iznad svega zato što je Gospodin blizu. Sigurnost da je Gospodin blizu ispunja radošću srce svakoga kršćanina pa čak i u tegobama i nevoljama života zbog svoje vjernosti Bogu. Kršćanin treba znati vidjeti i osjećati Gospodina uvijek blizu u svojem životu, jer je Krist prisutan u svakoj našoj duhovnoj, moralnoj i fizičkoj boli i muci. Zato ni tada se ne bi smjeli uznemirivati, već bi morali uvijek sačuvati svoj unutrašnji mir i ravnotežu. Radi toga nam sv. Pavao i kaže: »Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu« (Fil 4,6-8). I mi kršćani se možemo naći u nevoljama i potrebama, ali budući da je Gospodin blizu, mi smo sigurni da će nam izići u susret u našim prošnjama i molitvama. Na taj način »mir Božji koji je iznad svakog razuma«, u smislu da nadilazi svako ljudsko umovanje, prebivat će u našim srcima i u našim mislima iz kojih će potjerati svaku dramatičnu napetost našeg duha i instinktivnu pobunu našega tijela kada je izmučeno bolovima i slabostima. Kršćanska radost se rađa prema tome iz drame trpljenja i muka, iz sposobnosti znanja zaboraviti sami sebe da bi se mogli darovati bližnjemu. Otvorenost prema bližnjemu ovisi uvijek od radosnog i osobnog zajedništva ljubavi s Bogom. Ako je Gospodin među nama i tako blizu nama, onda i mi moramo biti blizu braći ljudima. Ova blizina Boga čini kršćana otvorenima i solidarnima sa svime što njihova braća ljudi čine dobro iskreno i pošteno. Vidjeti i cijeniti sve što je dobro u drugima je isto tako jedan aspekt radosti koji dolazi iz sigurnosti života s Bogom. Taj aspekt kršćanske radosti prisutan je baš u današnjem sv. Evanđelju po Luki koje govori o Ivanu Krstitelju gdje pripravlja ljude svojega vremena za Kristov dolazak što je razlog velike radosti za njega i za sve ljude. Narod bijaše u iščekivanju, i svi se u srcu pitahu o Ivanu, nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« (Lk 3,15-16)  Mesija je onaj »jači« koji dolazi poslije Ivana i koji će krstiti »Duhom Svetim i ognjem«. On ima u rukama vlast sudaca koji rasuđuje srca ljudi te će žito sabrati u »žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim« (Lk 3,17). Sve to znači da Krist ima vlast spasiti sve one koji ga traže iskrena srca, kao i vlast osuditi one koji ga mrze. Zato svim kategorijama osoba koje ga susreću Ivan Krstitelj nalaže precizan stav ponašanja u znaku obraćenja: ne praviti od sebičnosti kriterij vlastitog djelovanja, ne služiti se zanatom ili profesijom (službom) da bi se nepravedno obogatili. Ne činiti od vlastitog »ja« motiv bivovanja osobnog života jest već dovoljan znak obraćenja Bogu, odnosno početak kraljevstva Božjega u nama. Stoga propovijedanje Ivana Krstitelja na obraćenje, iako u sebi sadrži stroge moralne opomene svima onima koji su ga pitali što treba činiti da bi se spasili, u svojoj biti je poziv na vedrinu i radost. Krstitelj nam zapravo kaže da spasenje nije daleko od nas: ono se sastoji u stvarima koje činimo svaki dan i u sposobnosti našoj da znamo u ljubavi podijeliti s drugima malo ili mnogo što imamo: »„Tko ima dvije haljine, - kaže Ivan mnoštvu – neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.” Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: „Učitelju, što nam je činiti?” Reče im: „Ne utjerujte više no što vam je određeno.” Pitahu ga i vojnici: „A nama, što je nama činiti?” I reče im: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte, i budite zadovoljni svojom plaćom.”« (Lk 3,12-14) Sve to znači da nijedna profesija ne udaljuje čovjeka od spasenja niti ga isključuje iz kraljevstva Božjega samo ako se djeluje u pravdi, a iznad svega u ljubavi. Propovijedanje Ivana Krstitelja je dakle već »evanđelje», jer nam govori da Boga susrećemo svaki dan u onome što činimo i govorimo. Obraćenje ne znači pobjeći od samoga sebe, već biti ono što jesmo trudeći se da pokažemo ono što je najbolje u nama svakoga trenutka našega života. Nema pred Bogom važnost naša profesija inženjera, doktora, vojnika ili običnog radnika, već naša svijest da nas Bog spašava ondje gdje jesmo i u onome što radimo ako to pošteno i u ljubavi činimo. Svijest naše iskrenosti i poštenja u onome što jesmo i što činimo donosi nam onu unutrašnju intimnu i duboku radost koja samo od Boga dolazi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sof (Sef) 3,14-18a Ps: Iz 12,2-3. 4-6 Fil 4,4-7 Lk 3,10-18 |